Razgovor:Kontakt (1997.)
| Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Kontakt (1997.). | |||
|---|---|---|---|
| |||
| Pismohrane: | |||
Tekst je uz dozvolu autora prenesen sa SETI.hr [1] weba.
Tako započinje Contact, film rađen prema istoimenom popularnom romanu Carla Sagana i supruge Ann Druyan. Unatoč činjenici da film potpisuje jedan od uspjelijih režisera današnjice, Robert Zemeckis, poznat po trilogiji Back to the Future ili Forrest Gumpu za kojeg dobija i Oscara za režiju, film nije rađen kao blockbuster. Prije bih ga nazvali pokušajem vizualnog predočenja nečeg što se naziva SETI, stranog i nepoznatog pojma širokoj populaciji, navikloj i ravnodušnoj prema raznolikim alienima koji neprestance skaču s velikih ekrana. Čemu uopće onda inzistirati na dokazu o postojanju vanzemaljaca? Vođeni takvom idejom, i scenaristi i producenti ne uspijevaju napraviti više od jedne plitke romantične priče, životne drame jedne znanstvenice i bliskih suradnika te prikaza moći današnje tehnologije.
Ellie Arroway (vrlo dobra gluma dvostruke dobitnice Oscara za glavnu žensku ulogu Jodie Foster - (The Silence of the Lambs, The Accused, Nell, Sommersby)) mladi je radio-astronom koji se bavi SETI istraživanjem - potragom za inteligentnim izvanzemaljskim civilizacijama. Prezrena za takvo "gubljenje vremena" od svog mentora Dave Drumlina - solidni "negativac" Tom Skerrit (TV serija Picket Fences - u nas prevedena kao Kućice u cvijeću) koji kasnije iskoristi sve zasluge i slavu za otkriće izvanzemaljske Poruke, ona uporno nastavlja svoj posao traženja nekog signala. U Arecibu upoznaje mladog Jossa Palmera (Matthey McConaughey) čime započne jednu nikad do kraja ispričanu romansu. Unatoč preprekama, Ellie napokon otkriva inteligentan signal s Vege neke daleke civilizacije u obliku pravilnih pulseva, koji sadrži Poruku za pravljenje Stroja - da li apokaliptične sprave ili teleporta savršene tehnologije - nije poznato. Svijet se ujedinjuje, Poruka se zajednički dešifrira (iako na to nije stavljen poseban naglasak tako da to gledatelju nije toliko impresivno). Drama se počinje razvijati kada udruženi konzorcij vodećih svjetskih država odlučuje graditi li uopće Stroj ili ne ...
Unatoč nekim dojmljivim scenama (poput već opisane uvodne scene, preko mučnog priznanja dr. Arroway kako je za nju znanost jedino vrhunsko biće (Bog), do scena zastrašujuće moći jednog laptopa nad desecima VLA teleskopa - ta već spada u razred vrhunske tehnologije korištene u filmu) fabula nedostaje, ili je iskrzana, plitka i nesuvisla - gledatelju sasvim nezanimljiva, poput priče u nekom drugorazrednom akcijskom filmu. Jedino što je preostalo tada da spasi jedan takav film je maksimalno korištenje računalne tehnologije - moćnih računala na VLA (Very Large Array) postavu, intezivnih videokonferencija (preko Netscape Navigatora!), ubacivanja govora i clipova aktualnog američkog predsjednika u radnju (poput već viđenih u "Forrest Gumpu"), renderiranja i animacije svemira i Stroja koji će dr. Arroway povesti kroz crne rupe u središte svemira ...
Romantična priča između Ellie i Jossa Palmera ostaje nedorečena: Joss prolazi kroz njezin život poput bljeska munje - pojavljuje se kao zaljubljeni mladi pisac, na kraju svijeta - u Arecibu u Južnoj Americi gdje Ellie u početku radi, da bi odjednom uskočio u radnju kao prvi predsjednikov savjetnik za teološka pitanja koji igra veliku ulogu o važnosti Poruke i izgradnji Stroja.
Glavno pitanje koje priča donosi - da li je susjedna civilizacija dobroćudna i želi pomoći kontaktirajući sa Zemljanima ili pak osvojiti ili uništiti još jedan inferiorni oblik života (također moguć scenarij, gledatelju poznat iz npr. Independence Day) - svim silama uvjerava gledatelja u drugu opciju, preko prepotentnih i nimalo vizionarski obdarenih vladinih službenika, javnog mišljenja, lažnih propovjednika pa sve do samog Palmera, intimno najbližeg Ellie Arroway. Na takvom stavu počiva barem 70% filma. Gledajući ga iz kuta glavne protagonistice i eventualno njezina oca, njezinih suradnika na VLA ili lucidnog multimilijunaša S.R. Haddena (John Hurt), film ne dobija na dojmljivosti i mogućnosti da gledatelja dalje zaintrigira za glavno pitanje nakon što napusti kino dvoranu - postoje li negdje u dubini svemira uistinu pametni mali zeleni? Uvijek dobra Jodie Foster svojim snažnim emotivnim pristupom u ključnim trenucima ne pali iskru, ostavljajući tako mlaki pečat filmu i onom što iza filma ostaje.
Ukratko, želite li osrednju večernju zabavu, pogledajte film, ali ne očekujte previše od njega (tome u prilog govore poluprazne dvorane par dana nakon premijernog prikazivanja u Zagrebu). Ako vas tematika interesira, opet isti savjet, ali - pročitajte još i knjigu: daje veću dubinu, smisao, povezanost i priču - sve ono što nije moglo stati na celuloidnu vrpcu u dva i pol sata filma.
Recenzija[uredi kôd]
Gornji tekst se teško može uklopiti u članak jer se radi o kritici, ne o enciklopedijskom tekstu. Uz ovo, u tekstu su prisutna subjektivna tumačenja neprikladna za wikipediju.
--Gdje je nestala duša svijeta (razgovor) 20:47, 19. rujna 2010. (CEST)