Sergio Mattarella

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sergio Mattarella
Sergio Mattarella
12. predsjednik Republike Italije
trenutačno
u službi od
3. veljače 2015.
Prethodnik Giorgio Napolitano
Nasljednik nije izabran
ministar obrane Talijanske Republike
trajanje službe
22. prosinca 1999. – 20. lipnja 2001.
Premijer Massimo D'Alema
Giuliano Amato
Predsjednik Carlo Azeglio Ciampi
Prethodnik  Carlo Scognamiglio Pasini
Nasljednik Antonio Martino
potpredsjednik Ministarskog vijeća Tatijanske Republike
trajanje službe
21. listopada 1998. – 21. prosinca 1999.
Premijer Massimo D'Alema
Predsjednik Oscar Luigi Scalfaro
Carlo Azeglio Ciampi
Prethodnik  Walter Veltroni
Nasljednik položaj nepopunjen
ministar javnog obrazovanja Talijanske Republike
trajanje službe
22. srpnja 1989. – 27. srpnja 1990.
Premijer Giulio Andreotti
Predsjednik Francesco Cossiga
Prethodnik  Giovanni Galloni
Nasljednik Gerardo Bianco
ministar bez portfelja zadužen za odnose Vlade s Parlamentom
trajanje službe
28. srpnja 1987. – 22. srpnja 1989.
Premijer Giovanni Goria
Ciriaco De Mita
Predsjednik Francesco Cossiga
Prethodnik  Gaetano Gifuni
Nasljednik Egidio Sterpa
Rođenje 23. srpnja 1941.
Politička stranka Demokratska stranka (2007. – 2015.)
Prethodne:
Kršćanska demokracija (1961. – 1994.)
Talijanska pučka stranka (1994. – 2002.)
Demokracija i sloboda – ''Ivančica'' (2002. – 2007.)
Zanimanje političar, pravnik

Sergio Mattarella (Palermo, 23. srpnja 1941.) talijanski je političar, profesor i sudac. Za predsjednika Republike Italije izabran je 31. siječnja 2015.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Obitelj[uredi VE | uredi]

Sergio Mattarella je sin Bernarda Mattarelle, talijanskoga demokršćanskog političara i višekratnog ministra pedesetih i šezdesetih godina, te brat Piersantija Mattarelle, predsjednika Oblasti Sicilije, koga je mafijaška Cosa nostra ubila 1980. u Palermu.

Nastavna aktivnost[uredi VE | uredi]

Diplomiravši pravo, izabran je za profesora parlamentarnog prava na Sveučilištu u Palermu.

Političko djelovanje[uredi VE | uredi]

U mladosti je bio aktivist Studentskog pokreta Katoličke akcije, te je bio njegov voditelj u Laciju 1961.1964.[2], a zatim Talijanske katoličke sveučilišne federacije (FUCI).

Na listi Kršćanske demokracije izabran je u Zastupnički dom talijanskog Parlamenta 1983. te je u njemu ostao neprekidno do 2008.. Novi politički tajnik te stranke Ciriaco De Mita zadužio ga je da očisti stranku na Siciliji od mafijaša, u koje su se ubrajali i gradonačelnici Palerma Vito Ciancimino, odnosno Salvo Lima.[3]

Bio je ministar obrazovanja u sedmoj Andreottijevoj vladi 1989., ali je podnio ostavku s drugim ministrima iz demokršćanske ljevice, prosvjedujući protiv zakona koji dopustio Berlusconiju da zadrži u vlasništvu tri televizijske mreže (u zemljama članica Europske zajednice pojedinac je smio posjedovati najviše 50 posto jedne televizijske mreže).[3]

Dotajnik Kršćanske demokracije bio je 1990.1992., kada je imenovan glavnim urednikom stranačkog lista ‘’Il Popolo’’.[4]

Predložio je izborni zakon, prihvaćen 1994., kojim su tri četvrtine mandata stjecane u uninominalnim izbornim jedinicama, a četvrtina na stranačkim listama. Taj je zakon Giovanni Sartori nazvao Mattarellum. Tada se taj zakon smatrao vododijelnicom između talijanske „Prve Republike“ i „Druge Republike“. Po njemu su održani izbori 1994., 1996. i 2001.[3]

U raspadu Kršćanske demokracije uslijed antikorupcijske istrage Čiste ruke bio je među osnivačima Talijanske pučke stranke (PPI), te se zauzimao da ta stranka zajedno s postkomunističkom Demokratskom strankom ljevice (PDS) stupi u koaliciju Maslina pod Prodijevim vodstvom. Držao je više resora u vladama Masline do 2001. Bio je ministar obrane za intervencije na Kosovu, te je ukinuo obvezatni vojni rok.[3]

Sudbeno djelovanje[uredi VE | uredi]

Zastupnički dom ga je 2009. imenovao članom Predsjedničkog vijeća upravnog sudstva. Dvije godine kasnije na zajedničkoj sjednici Parlamenta imenovan je članom Ustavnog suda.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]