Slovensko-srpski sporazumi 1991. godine

Slovensko-srpski sporazumi 1991. godine bili su dogovori vodećih ljudi Slovenije i Srbije prema kojima su Slovenci mogli izaći iz Jugoslavije bez većih posljedica, a istodobno je Slovenija trebala Srbima priznati pravo na samoopredjeljenje, što se ponajprije odnosilo na Srbe koji žive na teritoriju Hrvatske.

Dogovor Kučan-Milošević

Predsjednik Predsjedništva Slovenije Milan Kučan i srpski predsjednik Slobodan Milošević sastali su se u Beogradu 24. siječnja 1991., na dan kad je Predsjedništvo SFRJ pokušavalo legalizirati vojnu intervenciju Jugoslavenske narodne armije u Hrvatskoj, poznatu po pripremi i emitiranju KOS-ova filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (slučaj Martina Špegelja). Na tom su sastanku Slobodan Milošević i Milan Kučan, brzo i lako, postigli dogovor oko dvije međusobno uvjetovane bitne točke: oko slovenskog izlaženja iz Jugoslavije i oko slovenskog priznavanja prava Srbima na samoopredjeljenje na teritoriju Hrvatske. Srpski predsjednik Slobodan Milošević bio je u društvu predsjednika Narodne skupštine Slobodana Unkovića, mandatara nove vlade Dragutina Zelenovića i premijera Stanka Radmilovića. Na slovenskoj su strani pored predsjednika Milana Kučana sjedili predsjednik Skupštine France Bučar, član Predsjedništva Dušan Plut i potpredsjednik Vlade Jože Mencinger.

Nakon sastanka, srpska strana (Milošević) u službenoj izjavi kaže: "Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje, koje ne može biti ničim ograničeno", a Milan Kučan, kao slovenski predstavnik, tom je prigodom kazao: "Slovenija uvažava interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštivati." Slovenski je tisak već sljedećeg dana izvijestio o tom sporazumu i njegovim zaključcima.

Tako je već u siječnju 1991. godine, u zamjenu za Miloševićevo osiguranje kako Srbija nema direktne teritorijalne pretenzije prema Sloveniji, Kučan uvjerio Miloševića da shvaća njegov interes za ujedinjenje Srba u Veliku Srbiju. Kučan je 1999. godine, u jednom razgovoru, svjedočio kako su ti pregovori s Miloševićem izgledali:

Govorio je sa pozicije moći: "Mi smo najveća republika, najveća nacija, Jugoslavija ne može bez Srbije, ali Srbija može bez Jugoslavije." Te izjave su poznate. To je ustvari bila njegova deviza. Kad su počele konfrontacije sa Slovenijom, mislim na vojnu, on je postupio pragmatički - "Slovenija nije problem. Neka Slovenci odu ako ne žele prihvatiti srpske uvjete za njihov dalji život u Jugoslaviji, ali Hrvati ne mogu otići. Oni su s nama vezani krvlju." To mi je otvoreno rekao na sastanku već za vrijeme rata JNA protiv Slovenije, misleći pri tome na veliki broj Srba koji su živjeli u Hrvatskoj. To je bila njegova logika. O tom njegovom stavu tada sam informirao predsjednika Tuđmana i Izetbegovića.

Jedan od čelnih srbijanskih ljudi tog vremena, Borisav Jović, na sličan način potvrđuje sporazum:

Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se odcijepi od Jugoslavije, ako je to volja, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog, apsolutno, razloga da nju prisiljavao da živi s nama, može lako (da se odcijepi), zato što nema nikakvih međunacionalno neriješenih pitanja, kao što je to u Hrvatskoj. Onda smo mi smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako hoće. Neka postupi kako god hoće. Neka ode. Ako zatraži otcijepljenje, mi ćemo to odobriti u Saveznoj skupštini.

Indikativno je da su samo četiri dana prije sastanka Slovenci s Hrvatima dogovorili vojno savezništvo i zajedničku obranu. Sporazumom Kučana i Miloševića destabilizirana je vjera u političko-vojno savezništvo između Slovenije i Hrvatske. Tome treba nadodati da je putem medijske manipulacije (koje se nerijetko smještaju pod pothvate jugoslavenskih tajnih službi) različitih političkih sastanaka, a pogotovo sastanka u Karađorđevu, razjedinjeno ne samo hrvatsko-slovensko, nego i hrvatsko-muslimansko savezništvo.

Tome, pak, u prilog treba nadodati kako je Dobrica Ćosić već u veljači 1991. pokušavao Aliji Izetbegoviću staviti "bubu u uho" zbog sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu, koji je tek trebao uslijediti:

Uvjeravao sam ga da se samo u Jugoslaviji može osigurati miran život za Muslimane i Srbe; da smo mi izmiješani i bliski narodi; da imamo jedan jezik i istu kulturu; da nas samo vjera dijeli; da vjekovima živimo jedni pored drugih, pa su nam običaji isti, i mentalitet, i potrebe... Uvjeravao sam ga da su razlike između Hrvata i Muslimana veće no između Srba i Muslimana, da Hrvati teže stvaranju etničke Hrvatske i "velike Hrvatske" i da Muslimani samo sa Srbima mogu da ostanu Muslimani i zato što je pravoslavlje tolerantnija vjera od katoličanstva. Alija je izražavao jaku bojazan od srpskog nacionalizma i strah od diktatorske prirode Slobodana Miloševića, na koju Muslimani ne mogu pristati. Uvjeravao sam ga da srpski nacionalizam ne može imati odlučujući utjecaj na srpsku politiku, da u zajedničkoj državi Srba, Muslimana, Crnogoraca i drugih nacionalnosti Slobodan Milošević ne može biti diktator.

Dogovor France Bučara i Dimitrija Rupela s Dobricom Ćosićem

Sastanak i dogovor Kučana i Miloševića iz siječnja 1991. bio je prvi dio slovensko-srpskih sporazuma 1991. godine. Drugi dio sporazuma održao se 14. kolovoza 1991. kada je slovensko izaslanstvo predvođeno Francom Bučarom i Dimitrijem Rupelom otišlo u Beograd na sastanak s Dobricom Ćosićem. Kao početak tog drugog sporazuma, Dobrica Ćosić u svome dnevniku od 13. kolovoza 1991. navodi da ga je nazvao France Bučar i tražio sastanak na kojem bi se trebalo razgovarati o "ponovnoj uspostavi suradnje i prijateljstva", nudeći tom prigodom "apsolutnu neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske", "da bi od Beograda dobili podršku za svoju neovisnost" a uz "suglasnost Kučana i Drnovšeka" a kao razlog navode "nespremnost MZ da ih prizna van paketa sa RH koju su smatrali utegom".

Tekst sporazuma

1. Slovenija se ne miješa u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslavenskog naroda u rješavanju jugoslavenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizira u jugoslavenskim međunacionalnim sporovima.
2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocija, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rješavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenskih i srpskih interesa.
3. Slovenija smatra da je moguće rješenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredjeljenja naroda iz kojeg trebaju proizaći različiti oblici autonomija.
4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredijeli prema toj federaciji.
5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredjeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna aktivno surađivati u procesima konstituiranja tih subjekata, ako oni tu suradnju žele.
6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrješavati međusobne jugoslavenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovo federacije.

Medijska pokrivenost

Ovi sporazumi, iako postoje čak i u pisanom obliku, ostali su u medijskoj sjeni nekih drugih sastanaka, pogotovo onih između hrvatskog i srpskog vodstva, premda teme nekih sastanaka hrvatskog i srpskog vodstva spadaju pod nagađanja. Tako se i u Sloveniji o ovim sporazumima, kojima su Slovenci de facto okrenuli leđa Hrvatima, veoma malo zna, a glavni akteri događaja nerado govore o tome. Zbog toga je predgovor Slavka Letice 2013. godine za hrvatski prijevod prve knjige trilogije "V imenu države" ("U ime države") u Sloveniji jako uzrujao pripadnike i simpatizere ondašnjeg državnog vodstva. "Da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije", ocijenio je Letica, pridajući posebnu pozornost slovensko-srpskim sporazumima iz siječnja i kolovoza. Dimitrij Rupel išao je toliko daleko da je čak izjavio kako nitko ništa nije potpisao, a Milan Kučan se opravdavao kako on nije znao da Rupel i Bučar idu u Beograd kod Ćosića. Kučan istodobno negira i činjenicu da se dogovarao s Miloševićem: S Miloševićem se nisam nikada dogovarao, ni osobno, ni preko posrednika, a ponajmanje od svega tajno.

Međutim, brojni međunarodni izvori potvrđuju da nekadašnji predsjednik Milan Kučan slovenskoj javnosti nije govorio istinu. Pogotovo je Kučanov odlazak u siječnju 1991. kod Miloševića hrvatsko državno vodstvo shvatilo kao izdaju jer su četiri dana prije toga Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju da JNA intervenira u nekoj od država koje su tada bile republike SFRJ-a. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Republike Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Republike Slovenije.

Zaključno, mnogi strani stručnjaci slovensko-srpske sporazume ocjenjuju drugačije od onoga što danas govore tadašnji slovenski čelnici: tada se zapečatila sudbina Jugoslavije - srpska strana je Sloveniji dozvolila odcjepljenje, a u zamjenu za to, Slovenija je Srbima priznala pravo na Veliku Srbiju.

Izvori

Bilješke

Literatura

• Matej Šurc, Blaž Zgaga: "U ime države: trilogija", Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2013. – 2014. ISBN 978-953-222-676-8