Prijeđi na sadržaj

Velika Srbija

Izvor: Wikipedija
Ovo je glavno značenje pojma Velika Srbija. Za službeno glasilo Srpske radikalne stranke pogledajte Velika Srbija (časopis).
Vizija Velike Srbije prema idejama Vojislava Šešelja uz granicu Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.

Velika Srbija (ćirilica: Велика Србија) odnosi se na srpsku nacionalističku i iredentističku ideologiju koja za cilj ima stvaranje države Srba na području svih regija tradicionalno značajnima srpskome narodu, uključivo s regijama izvan granica današnje Srbije na kojima se nalazi srpsko stanovništvo.[1]

Glavna ideologija izvornoga pokreta imala je za cilj ujediniti sve Srbe u jednoj državi, pri čemu su različiti dijelovi okolnih država (ovisno o inačici ideologije) bili proglašavani srpskima bez obzira na prisutno stanovništvo drugih narodnosti.

Ideologija Velike Srbije uključuje prisvajanje raznih teritorija izvan granica Republike Srbije, a jedna od inačica uključuje cijelo područje SFR Jugoslavije osim Slovenije i dijelova Hrvatske. Povjesničar Jozo Tomašević navodi da su u nekim povijesnim oblicima aspiracije o Velikoj Srbiji uključivale dijelove Albanije, Bugarske, Mađarske i Rumunjske.[2] Inspiracija za takve težnje dolazi od srednjovjekovnoga Srpskoga Carstva, kratkotrajne države koja je postojala između 1346. i 1371. godine prije Osmanskih ratova. Ipak, neka područja koja su se smatrala poželjnima u Velikoj Srbiji nalaze se izvan čak i granica Carstva.

Tijekom Domovinskog rata i Rata u Bosni i Hercegovini postojala je obnovljena težnja za stvaranjem Velike Srbije među vodećim političarima SR Srbije,[3] što je dovelo do izvršenja brojnih ratnih zločina i etničkog čišćenja na priželjkivanim područjima.[4] Naziv je često bio rabljen u raznim krugovima i tijekom samih ratova.[5][6][7][8] Unatoč padu osoba značajnih za taj ideološki pokret 1990-ih godina, poput Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, hrvatski i srbijanski autori slažu se da ideologija opstaje u srbijanskoj politici do danas, a nijanse i točni stavovi unutar tako obilježene ideološke struje razlikuju se prema tumačenjima.[9]

Povijesni pregled

[uredi | uredi kôd]
Karta Srpskog Carstva u 14. stoljeću

Nakon rastućeg nacionalističkog tendencije u Europi od 18. stoljeća nadalje, poput Ujedinjenja Italije, Srbija – nakon što je prvo dobila svoju kneževinu unutar Otomanskog Carstva 1817. godine – doživjela je popularnu želju za potpunim ujedinjenjem sa Srbima na preostalim teritorijima, uglavnom onima u susjednim entitetima.[10]

Ideja teritorijalnog širenja Srbije formulirana je 1844. godine u Načertaniju, tajnom političkom nacrtu Kneževine Srbije koji je izradio Ilija Garašanin, konzervativni državnik s Bismarckovskim aspiracijama.[11] Prema nacrtu, nova srpska država trbala je uključiti susjedna područja Crne Gore, sjeverne Albanije, Bosne i Hercegovine.[12]Na početku 20. stoljeća, sve političke stranke Kraljevine Srbije (osim Socijaldemokratske stranke) podržavale su stvaranje Balkanske federacije, a općenito su prihvaćale ideju ujedinjenja svih Srba u jedinu srpsku državu koja bi bila dio balkanske federacije.[13] Od stvaranja Kneževine do Prvog svjetskog rata, teritorij Srbije se konstantno širio.[14]

Nakon završetka Balkanskih ratova, Kraljevina Srbija proširila se prema jugu,[15] ali je podrška takvom širenju bila mješovita zbog toga što obećanja o pristupu Jadranskom moru nisu ispunjena. Umjesto toga, Srbija je dobila teritorije Vardarske Makedonije koje su trebale postati dio Kraljevine Bugarske, a Srpska vojska morala je napustiti ta obalna područja koja bi postala dio novoformirane Kneževine Albanije. Ovaj događaj, zajedno s austrougarskom aneksijom Bosne, bio je za srpsko vodstvo frustririajući, jer je još uvijek velik broj Srba bio izvan Kraljevine.[16]

Srpska pobjeda u Prvom svjetskom ratu rezultirala je stvaranjem nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a kojoj je na čelo postavljena srpska kraljevska obitelj Karađorđević. U početku, pristaše doktrine Velike Srbije osjećale su se zadovoljnima, jer je glavni cilj ujedinjenja svih srpskih naseljenih zemalja pod vladavinom srpske monarhičke dinastije uglavnom ostvaren. Tijekom međuratnog razdoblja, većina srpskih političara branila je jaku centraliziranu zemlju, dok su njihovi protivnici zahtijevali veću autonomiju za regije.

Karta Miloša Milojevića iz 19. stoljeća koja prikazuje većinu južnih Slavena kao Srbe.

Nakon nacističke invazije na Jugoslaviju 1941. godine, napetosti među nacionalnostima unutar Jugoslavije prerasle u jedan od najbrutalnijih građanskih ratova koji su se dogodili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kraljevska vlada je vrlo brzo kapitulirala i pobjegla u izbjeglištvo u London. Otpor su prvo pružili Četnici, koji su branili obnovu monarhije, ali su na kraju surađivali s snagama Osovine s ciljem stvaranja poslijeratne Velike Srbije, a onda i Partizani, višeetnički antifašistički pokret koji je vodio gerilski rat protiv okupatorskih snaga i podržavao pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federativnu republiku. Srbi su uglavnom bili podijeljeni u ove dvije frakcije s različitim ideologijama i ciljevima, što je dovelo do unutrašnjih borbi. Manji dio Srba se pridružio kolaboracionističkim snagama Milana Nedića i Dimitrija Ljotića koji su osnovali Srpski dobrovoljački korpus. Slično je napravio i dio ekstremno nacionalistički nastrojenih Hrvata koji su iskoristili situaciju i udružili se s državama Osovine te uspostavili NDH, smatrajući ovaj trenutak svojom povijesnom prilikom za ispunjenje vlastitih irredentističkih aspiracija.

Nakon rata, pobjednički vođa Partizana maršal Josip Broz Tito postao je predsjednik Jugoslavije, što je i ostao sve do svoje smrti 1980. godine. Tijekom ovog razdoblja zemlja je bila podijeljena na šest republika. Godine 1976., unutar Socijalističke Republike Srbije stvorene su dvije autonomne pokrajine, Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo i Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina. Tijekom ovog razdoblja, većina sljedbenika ideologije Velike Srbije bili su zatvarani pod optužbama za izdaju za izdaju ili su pak natjerani u prognanstvo. U ostatku srpskog stanovništva, većina Srba su postali snažne pristaše nove nesvrstane Jugoslavije.

Uloga u raspadu Jugoslavije

[uredi | uredi kôd]

Memorandum SANU

[uredi | uredi kôd]

Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (1986.) bio je jedan od najvažnijih dokumenata koji je pokrenuo pan-srpski pokret krajem 1980-ih, što je dovelo do dolaska na vlast Slobodana Miloševića i naknadnih Jugoslavenskih ratova. Autori Memoranduma uključivali su najutjecajnije srpske intelektualce kao što su: Dobrica Ćosić, Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihailo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihailović, Stojan Čelić i Nikola Čobelić. Filozof Christopher Bennett karakterizirao je memorandum kao "grubo razrađenu teoriju zavjere".[17] U Memorandumu su iznešene tvrdnje kako postoji sustavna diskriminacija Srba i Srbije, kulminirajući optužbom da su Srbi u Kosovu i Metohiji izloženi genocidu. Prema Bennettu, unatoč tome što su većina iznesenih tvrdnji bila očito apsurdna, memorandum je bio samo jedan od nekoliko sličnih dokumenata objavljenih u to vrijeme koji su ponavljali iste osnovne teze.[17] Zagovaratelji Memoranduma tvrde da nema govora kako su Memorandumu poziva na raspad Jugoslavije na linijama Velike Srbije, već tvrde da je dokument bio u prilog očuvanja Jugoslavije. Međutim, podrška Jugoslaviji bila je uvjetovana temeljnim promjenama sa ciljem zaustavljanja diskriminacije Srba za koju je Memorandum tvrdio da je ugrađena u jugoslavenski ustav. Glavna promjena koju autori Memoranduma traže bila je ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine. Prema Normanu Cigaru, budući da su takve promjene vjerojatno bile neprihvatljive svima osim Srbima, implementacija programa Memoranduma bila je moguća jedino silom.[18]

Dolazak Miloševića na vlast

[uredi | uredi kôd]

S dolaskom na vlast Miloševića, diskurs Memoranduma postao je dominantan politički diskurs u Srbiji. Prema Bennettu, Milošević je korištenjem stroge kontrole medija pokrenuo propagandnu kampanju u kojoj su Srbi uvijek isticani kao žrtve i koja je naglašavala potrebu izmjene Jugoslavije zbog navodne pristranosti protiv Srba. Nakon toga je uslijedila Miloševićeva antibirokratska revolucija u kojoj su pokrajinske vlade Vojvodine i Kosova te republička vlada Crne Gore bile srušene, što je Miloševiću dalo dominantan položaj od četiri glasa od osam u kolektivnom predsjedništvu Jugoslavije. Prema Bennettu, Milošević je uspio postići takav dominantan položaj Srbije jer su mu se stare komunističke vlasti bojale suprotstaviti. Već tijekom kolovoza 1988., pristaše Antibirokratske revolucije navodno su otvoreno izvikivali parole Velike Srbije kao što je "Crna Gora je Srbija!".[19] Hrvatska i Slovenija oštro su osudile zahtjeve Miloševića za centraliziranijim sustavom vlade u Jugoslaviji i počele su zahtijevati da, umjesto centralizacije, Jugoslavija postane puna višestranačka konfederalna država.[20] Milošević je tvrdio da se protivi konfederalnom sustavu, ali je također dao na znanje da će, ako se takav sustav stvori, vanjske granice Srbije biti "otvoreno pitanje", time nagovijestivši da ako se Jugoslaviju pokuša decentralizirati, da će njegova vlada početi stvarati Veliku Srbiju.[21] Milošević je tada izjavio: "Ovo su pitanja granica, esencijalna državna pitanja. Granice, kako znate, uvijek određuju jaki, nikad slabi."[22]

Raspad Jugoslavije (1991.–2008.)

U tom trenutku nekoliko oporbenih stranaka u Srbiji već su posve otvoreno pozivale na stvaranje Velike Srbije, odbacujući postojeće granice republika kao umjetnu tvorevinu Titovih partizana. Među njima je bila i Šešeljeva Srpska radikalna stranka, koja je tvrdila da će usvajanje promjena koje je predlagao Milošević ispraviti većinu anti-srpske pristranosti koja je spomenuta u Memorandumu. Milošević je odgovorio podrškom svim grupama koje su pozivale na Veliku Srbiju, inzistirajući na zahtjevu "svi Srbi u jednoj državi". Miloševićeva Socijalistička partija Srbije nametnula se kao glavna braniteljica srpskog naroda u Jugoslaviji, a srpski predsjednik Slobodan Milošević, koji je bio i vođa Socijalističke stranke Srbije, neprekidno je izjavljivao kako svi Srbi imaju pravo živjeti u Srbiji.[23] Protivnici i kritičari Miloševića tvrdili su da "Jugoslavija može biti ta jedna država, ali prijetnja je bila da, ako se Jugoslavija raspadne, onda bi Srbija pod Miloševićem krenula stvarati Veliku Srbiju".[24]

Linija Virovitica–Karlovac–Karlobag

[uredi | uredi kôd]

Linija Virovitica-Karlovac-Karlobag je hipotetska linija koja opisuje zapadnu granicu irredentističke nacionalističke srpske države.[25] Ona definira sve što je istočno od zamišljene linije Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica dijelom Srbije, dok bi zapadno od nje bila Slovenija, a ono što bi eventualno ostalo Hrvatska. Po takvom razgraničenju, većina teritorija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pripala bi Srbima.

Veliku Srbiju srpski političari poržavali su kako iz irredentističkih tako i iz ekonomskih razloga, jer bi donijela Srbiji skoro cijelu obalu Jadrana, tešku industriju, poljoprivredno zemljište, prirodne resurse i svu sirovu naftu unutar tadašnje SFRJ (uglavnom pronađenu u Panonskoj nizini, a posebno u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj). Postojali su razni srpski političari povezani s Miloševićem na početku 1990-ih koji su javno zagovarali takve poglede: Mihalj Kertes, Milan Babić, Milan Martić, Stevan Mirković, a posebno Vojislav Šešelj,[26][27][28] U svojim govorima i knjigama, Šešelj je često tvrdio da su svi stanovnici ovih područja zapravo etnički Srbi, pravoslavne, rimokatoličke ili muslimanske vjere.

Jugoslavenski ratovi

[uredi | uredi kôd]
Distribucija Srba i Crnogoraca u Jugoslaviji 1981. godine.
Teritoriji Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske kontrolirani od srpskih snaga 1992.–1995.
 » Milošević vjeruje da sada ima povijesnu priliku da, jednom za svagda, riješi račune s Hrvatima i učini ono što su srpski političari nakon Prvog svjetskog rata nisu – okupi sve Srbe u jednu srpsku državu.[23]«
(Beogradski novine Borba, kolovoz 1991.)

Optužbe za ratne zločine protiv Miloševića zasnivaju se upravo na tvrdnji da je tražio uspostavu "Velike Srbije". Tužitelji u Haagu tvrdili su da su "sve točke optužnice bile dio zajedničkog cilja, strategije ili plana optuženog (Miloševića) za stvaranje 'Velike Srbije', centralizirane srpske države koja obuhvaća srpska naseljena područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine te cijelo Kosovo te da se taj plan treba ostvariti prisilnim uklanjanjem svih ne-Srba iz velikih zemljopisnih područja kroz počinjenje zločina navedenih u točkama optužnice. Iako su se događaji na Kosovu dogodili više od tri godine nakon onih u Hrvatskoj i Bosni, oni su bili samo nastavak istog plana i mogu se potpuno razumjeti samo u sklopu onog što se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni."[29]

Haški sud utvrdio je da se strateški plan vodstva bosanskih Srba sastojao od "plana za povezivanje srpskih naseljenih područja u BiH sa ciljem uspostave potpune kontrole nad tim paodručjima i stvaranje zasebne bosanske srpske države iz koje bi većina ne-Srba bila trajno uklonjena".[30] Također je utvrđeno da su se mediji u određenim područjima usredotočili isključivo na politiku Srpske demokratske stranke te da su izvještaji iz Beograda postali sve češći, uključujući predstavljanje ekstremističkih pogleda i promicanje koncepta Velike Srbije, baš kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je otvoreno zagovaran koncept Velike Hrvatske.[31]

Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, pozivao je na stvaranje Velike Srbije koja bi uključivala Srbiju, Kosovo, Vojvodinu, Makedoniju i Crnu Goru, kao i regije unutar Bosne i Hercegovine i Hrvatske s visokim udjelom srpskog stanovništva[23] Oko 160.000 Hrvata bilo je protjerano s teritorija koje su srpske snage nastojale kontrolirati.[32]aaa

Veći dio sukoba u Jugoslavenskim ratovima 1990-ih bio je rezultat pokušaja da se Srbi ujedine. Mihailo Marković, potpredsjednik Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije, odbio je bilo koje rješenje koje bi značilo da su Srbi izvan Srbije manjina. Predložio je uspostavu federacije koja bi se sastojala od Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srba koji žive u Srpskoj autonomnoj regiji Krajina, Slavonija, Baranja i Srijem.[23]

Događanja nakon okončanja rata

[uredi | uredi kôd]
Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, jedan je od najtvrdokornijih zagovaratelja Velike Srbije.
 » Zato kažem: ako se Velika Srbija treba držati kroz zločin, nikad to ne bih prihvatio; neka Velika Srbija nestane, ali držati je kroz zločin – ne. Ako je potrebno držati samo malu Srbiju kroz zločin, ne bih to prihvatio. Neka mala Srbija nestane, ali držati je kroz zločin – ne. A ako postoji samo jedan Srbin, i ako sam ja taj zadnji Srbin, držati se kroz zločin – ne prihvaćam. Neka nestanemo, ali nestanemo kao ljudi, jer onda nećemo nestati, bit ćemo živi u rukama živog Boga.[33]«

Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslavijau (ICTY) optužio je Slobodana Miloševića i druge srpske vođe za počinjenje zločina protiv čovječnosti, uključujući ubojstvo, prisilno preseljenje stanovništva, deportaciju i "progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi". Ured tužitelja u Haagu optužio je Miloševića za "najteža kršenja ljudskih prava u Europi od Drugog svjetskog rata kao i za genocid".[32]

Srpski povjesničar Sima Ćirković izjavio je da prigovori na ideju Velike Srbije uz pokazivanje prstom na Garašaninovo Načertanije i "Memorandum" ne pomažu u rješavanju postojećih problema i da je to zloupotreba povijesti.[34]

Srpski akademik Čedomir Popov smatra da su optužbe za "velikosrpske namjere" često korištene za politički anti-srpske interese te da su faktografski netočne. Popov je izjavio da u srpskoj povijesti nikad nije bilo ni nikad neće biti Velike Srbije.[35]

Godine 2008., Aleksandar Vučić, bivši član Srpske radikalne stranke, koja je zagovarala stvaranje Velike Srbije, izjavio je da je Šešeljeva vizija Velike Srbije nerealna i da je ideja Velike Srbije nerealna u tom trenutku zbog ravnoteže snaga koju drže velike sile.[36]

Srpski svet

[uredi | uredi kôd]

»Srpski svet« pojam je kojim od sredine 2020. godine neki srpski intelektualci i političari promiču povezivanja Srba u Srbiji s onima u okolnim državama.[37] Neki od zagovaratelja „Srpskoga sveta” govore o državnom povezivanju Srba u jednu državnu zajednicu, a drugi o kulturnom, gospodarskom i drugom povezivanju Srba u susjednim državama uz Srbiju.[38]

Neki autori[39] ukazuju na sličnosti između koncepta Srpskoga i slično nazvanoga „Ruskoga svijeta” (rus: Русский мир) kojega je 1999. godine predstavio autor Pjotr Ščedrovicki u članku „Ruski svijet i ruska transnacionalnost”[40], a koji se od 2022. promiče kao službeni projekt Ruske Federacije, putem Zaklade „Russkiy Myr”,[41] te koja je proteklih desetljeća korištena radi ostvarivanja pretenzija za kontrolu Rusije nad društvima susjednih država.[42]

Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore izjavljuje sredinom rujna 2021. godine prigodom službenoga posjeta Republici Hrvatskoj kako je koncept Srpskog svijeta tek eufemizam za stari koncept Velike Srbije, koji koriste suvremeni političari koji sudjeluju u upravljanju Srbijom.[43] U očitom odgovoru na taj istup predsjednika Crne Gore, ministar unutarnjih poslova Republike Srbije Aleksandar Vulin u komunikeu na službenim stranicama tog ministarstva od 23. rujna 2021. god. objašnjava: „Srpski svet je ideja političkog objedinjavanja Srba i postojala je vekovima pre mene, a bila je posebno popularna u Crnoj Gori, istina, pre nego su neki Srbi otkrili da su Crnogorci... Onaj ko je priznao lažnu državu Kosovo nema prava da govori o nepovredivosti granica i mora biti spreman da prihvati posledice svojih odluka”.[44]

Daniel Serwer, profesor na Institutu međunarodnih odnosa Sveučilišta Johns Hopkins naziva 2021. god. koncepciju srpskog sveta "podgrijanom verzijom Velike Srbije", gdje vodeći krugovi Srbije za sada nastoje bez nasilja postići državno ujedinjenje Srbije s raznim teritorijima nastanjenim etničkim Srbima u susjednim zemljama; u tome da se oslanjaju na važnu potporu Rusije. Serwer međutim ne sagledava da bi bilo moguće da susjedne države pristanu na takvo što, te smatra koncepciju ozbiljnom prijetnjom regionalnom miru i stabilnosti.[45]

Velikosrpska propaganda

[uredi | uredi kôd]

Velikosrpska propaganda je s lažnim tvrdnjama proizvodila mržnju prema susjednim narodima Albancima, Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima kako bi poticala rušilački, osvetnički i ubilački nagon radi provođenja ciljeva velikosrpske ideologije.[46]

Početkom 20. stoljeća prvenstveno Narodna odbrana organizira i širi velikosrpsku propagandu prema pučanstvu Austro-Ugarske.[47][48] Hajka srpskih državnih medija od kojih posebno Radio-televizija Srbije (RTV Beograd, RTV Novi Sad na srpskom, RTV Priština na srpskom) od 1980-ih su širilii dezinformacije o zločinima nad Srbima na Kosovu kao primjerice "masovna silovanja Srpkinja", i vodili kampanju s ciljem širenja albanofobije, kroatofobije i obilježavanja Slobodana Miloševića kao mitskog vođu svih Srba. Velikosrpska propaganda agresiju za osvajanje bosanskog teritorija prikazivala je kao obrambeni rat protiv muslimanskog fundamentalizma. Srpska vlast je direktno kontrolirala i novinsku agenciju TANJUG i dnevne listove Večernje novosti, Politiku i Politiku express. U vrijeme "Antibirokratske revolucije" i "Jogurt revolucije" ili "događanja naroda", (kako se često u srpskim medijima nazivala politička bitka za srpski hegemonizam prije raspada Jugoslavije), stvarao se zamisao o pokretanju Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini radi stvaranja projekta Velike Srbije.

U pripremnoj fazi pobune nositelji velikosrpske propagande iznose tri osnovna uzroka zbog kojih su Srbi postali spremni na nasilne borbe za Veliku Srbiju ili očuvanje njezinog sinonima SFR Jugoslavije

Broj stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu

[uredi | uredi kôd]
Propagandni letak JNA s pozivom građanima na pružanje otpora Hrvatskoj vojsci

Iznošenje vrtoglavo uveličanog broja stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu imalo je za cilj izazvati kod srpskog naroda strah od ponavljanja uspostave Nezavisne Države Hrvatske i ponovni dolazak ustaša. Iz tih razloga i Patrijarh Pavle lažno je tvrdio da je u Logoru Jasenovcu ubijeno samo iz Slavonije 250.000 Srba. Osim toga da je ukupan broj ubijenih Srba u logoru Jasenovac 700.000. U svom pismu 1991. godine tijekom rata u Hrvatskoj izjavljuje da "Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj"[49] Kratko vrijeme potom Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve donosi u prvom mjesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice između jugoslavenskih republika.[50]

Tvorci velikorspske protuhrvatske propagande hrvatske vojnike nazivali ustašama, Hrvatska "ustaškom državom", a Hrvate "genocidnim" ili "krvožednim narodom".

Ocrnjivanje hrvatskih obilježja

[uredi | uredi kôd]

Nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. uslijedilo je odbacivanje komunističkih simbola poput petokrake i njezina zamjena povijesnim grbom Kraljevine Hrvatske. Povijesni grb Hrvatske nazivan je u propagandi "ustaškim grbom". Slične reakcije nastale su oko uvođenja kune, kao službenog sredstva plaćanja 1994. godine.

Ustavni položaj Srba u RH

[uredi | uredi kôd]

Srpska propaganda je širila politički stav da je "srpska zemlja tamo gdje žive Srbi".[51] Ustavnim promjenama u Hrvatskoj nacionalnim su manjinama Čeha, Mađara, Slovaka, Rusina, Talijana i Ukrajinaca zajamčena jednaka građanska prava kakva su do tada bila zajamčena Srbima.

Primjeri širenja dezinformacija u svrhu postizanja velikosrpskih ciljeva

[uredi | uredi kôd]

Slučaj "Pakrački genocid"

[uredi | uredi kôd]

Tijekom sukoba u Pakracu, srpske novine Večernje novosti izvještavale su da je oko 40 srpskih civila ubijeno u Pakracu 2. ožujka 1991. od strane hrvatskih snaga. Priča je bila široko prihvaćena od strane javnosti i nekih ministara u srpskoj vladi poput Dragutina Zelenovića. Izvještaj nije mogao biti neovisno potvrđen u drugim medijima.[52]

Slučaj "Vukovarsko ubojstvo beba"

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Pokolj vukovarske djece

Dan prije egzekucije 264 hrvatskih zarobljenika i civila u masakru u Ovčari, srpski mediji su izvijestili da je 40 srpskih beba ubijeno u Vukovaru. Dr. Vesna Bosanac, ravnateljica vukovarske bolnice iz koje su hrvatski zarobljenici i civili odvedeni, izjavila je da vjeruje kako je priča o zaklanim bebama namjerno objavljena kako bi potaknula srpske nacionaliste na egzekuciju Hrvata.[53]

Slučaj "30.000 ustaša u Dubrovniku"

[uredi | uredi kôd]
Datoteka:Pobjeda-ratna-propaganda.jpg
Jugoslavenski vojnik Narodne armije čita propagandu Pobjeda u kojoj novine opisuju Ustaše koji se kriju iza zidova Dubrovačkog zida.

Prije opsade Dubrovnika, jugoslavenski časnici (posebice Pavle Strugar[54]) uložili su zajednički napor u lažiranju vojne situacije na terenu i pretjerivanju u opisima 'prijetnji' hrvatskog napada na Crnu Goru od strane "30.000 naoružanih ustaša i 7000 terorista, uključujući kurdskih najamnika".[55] Ta propagandna laž bila je namjerno širena od strane medija pod državnom kontrolom u Srbiji i Crnoj Gori.[56]

U stvarnosti, hrvatske vojne snage u tom području u rujnu bile su praktično nepostojeće.[57] Hrvatske snage sastojale su se od jedne lokalno regrutirane jedinice, koja je brojila manje od 1.500 ljudi i nije imala ni tenkove ni topništvo. Također, nije bilo najamnika, kurdskih ili drugih, koji su se borili za Hrvatsku stranu.[55]

Slučaj "Dubrovnik i sagorevanje guma"

[uredi | uredi kôd]
Propagandni letak JNA s pozivom na predaju pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku u Dubrovniku

Tijekom opsade Dubrovnika 1991., Jugoslavenska narodna armija granatirala je gradsku luku, a Radio-televizija Srbije prikazala je Dubrovnik s vildjivim stupovima dima uz tvrdnju da su lokalni stanovnici palili automobilske gume kako bi simulirali razaranje grada.[58]

Slučaj "Četvrti Rajh" i "Zavera Vatikana"

[uredi | uredi kôd]

Jugoslavenski mediji u Beogradu često su izvještavali o navodnoj zavjeri "stranih snaga" oko uništenja Jugoslavije. Jednom prilikom TV Beograd pokazala je Tuđmana kako se rukuje s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i optužila ih za planiranje uspostave "Četvrtog Rajha", a čak je i Sveta Stolica bila okrivljena za "podržavanje secesionista".[59] Kao posljedica, u rujnu 1991., njemačko i vatikansko veleposlanstvo bila su meta srpskih prosvjednika, koji su vikali "Papa Ivan Pavao II podržava neofašizam u Hrvatskoj".[60]

Operacija Labrador (Operacija Opera Orientalis)

[uredi | uredi kôd]
Glavni članak za ovu kategoriju je Operacija Labrador.

Tijekom notorne operacije pod lažnom zastavom, Operacije Labrador, koja je sprovedena 1991. od strane jugoslavenske vojne obavještajne službe, srpski mediji su ponovno iznosili lažne optužbe u kojima se suvremena Hrvatska pokušala dovesti u vezu s fašizmom, nacizmom i antisemitizmom iz Drugog svjetskog rata s ciljem diskreditiranja hrvatskih zahtjeva za neovisnost na Zapadu.[61][62]

Propaganda kao dio optužnice protiv Miloševića

[uredi | uredi kôd]

Dva člana Savezne službe za sigurnost (KOG) svjedočila su za tužiteljstvo u Miloševićevom suđenju o njihovom uključenju u njegovu propagandu kampanju. Slobodan Lazarević otkrio je navodne KOS-ove tajne aktivnosti dizajnirane za podrivanje mirovnog procesa, uključujući miniranje nogometnog polja, vodotornja i ponovno otvorene željeznice između Zagreba i Beograda. Ove su akcije trebale biti pripisane Hrvatima. Mustafa Čandić, jedan od četiri pomoćna načelnika KOS-a, opisao je tehnologiju izrade lažnih razgovora kako bi audio snimke zvučale kao da hrvatske vlasti govore Hrvatima u Srbiji da odu iz Srbije kako bi stvorili etnički čistu Hrvatsku. Razgovor je emitirao nakon srpskog napada na Hrvate u Srbiji koji su ih natjerali na bijeg. Također je svjedočio o još jednom slučaju dezinformiranja koji uključuje televizijski prikaz leševa, opisanih kao da se radi o srpskim civilima ubijenim od strane Hrvata. Čandić je svjedočio da vjeruje kako su to zapravo bili tijela Hrvata ubijenih od Srba, ali ta izjava nije verificirana. Također je potvrdio postojanje Operacija Opera i Labrador.[63][64][65]

Lažni citati Tuđmana iz 1992. o "Hrvatskoj koja želi rat"

[uredi | uredi kôd]

Srpski mediji su naglašavali da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman započeo rat u Hrvatskoj. Kako bi potkrijepili tu tvrdnju, mediji su ponovno referencirali njegov govor u Zagrebu 24. svibnja 1992. i tvrdili da je navodno rekao: "Ne bi bilo rata da Hrvatska nije htjela rat". Tijekom suđenja u Haškom tribunalu, Slobodan Milošević i Milan Martić također su često koristili navodne Tuđmanove citate kako bi dokazali svoju nevinost.[66] Međutim, tužitelji ICTY-a su uspjeli pribaviti integralnu snimku Tuđmanovog govora te su je u cijelostii reproducirali tijekom Martićevog suđenja 23. listopada 2006., i time dokazali da Tuđman nikad nije rekao da Hrvatska 'želi rat'.[67] Citat je zapravo sljedeći: "Neki pojedinci u svijetu koji nisu bili prijatelji Hrvatske tvrdili su da smo i mi odgovorni za rat. A ja sam im odgovorio: Da, ne bi bilo rata da smo odustali od cilja stvoriti suverenu i neovisnu Hrvatsku. Predložili smo da se naš cilj ostvari bez rata, i da se jugoslavenska kriza riješi pretvaranjem federacije, u kojoj nitko nije bio zadovoljan, posebno ne hrvatski narod, u uniju suverenih zemalja u kojoj bi Hrvatska bila suverena, sa svojom vojskom, svojim novcem, svojom diplomacijom. Ali oni to nisu prihvatili".[68]

Slučaj "Bosanski mudžahedini"

[uredi | uredi kôd]

Srpska propaganda tijekom rata u Bosni i Hercegovini prikazivala je bosanske Muslimane kao nasilne ekstremiste i islamske fundamentaliste.[69] Nakon serije masakra Bošnjaka, nekoliko stotina (između 300[70] i 1.500[70]) arapskih izvornih govornika, uglavnom sa Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike, zvanih mudžahedini, došlo je u Bosnu u drugoj polovici 1992. s ciljem pomoći "svojoj muslimanskim braći".[71] Srpski mediji, međutim, izvijestili su o mnogo većem broju mudžahedina i prikazali su ih kao teroriste i veliku prijetnju europskoj sigurnosti kako bi rasplamsali anti-muslimansku mržnju među Srbima i drugim kršćanima.[72][73]

Niti jedna optužnica nije izdana od strane ICTY-a protiv bilo kojeg od stranih dobrovoljaca. Međutim, slučajevi jedinica mudžahedina koji su počinili ratne zločine, uključujući ubijanje, mučenje i odsijecanje glava srpskih i hrvatskih civila i vojnika jesu dokumentirani.[74][75][76][77] Bivši zapovjednik Bosanske vojske, Rasim Delić, osuđen je na tri godine zatvora od strane ICTY-a, djelomično za zločine počinjene od jedinice mudžahedina koja je bila dio njegove divizije, koja je mučila i odsijecala glave zarobljenim srpskim zarobljenicima.[78]

Slučaj "Čudovišni liječnici iz Prijedora"

[uredi | uredi kôd]
Glavni članak za ovu kategoriju je Masakr u Prijedoru.

Prije masakra bošnjačkih i hrvatskih civila u Prijedoru srpska propaganda je karakterizirala sve prominentne ne-Srbe kao kriminalce i ekstremiste koji bi trebali biti kažnjeni za svoje ponašanje. Dr. Mirsad Mujadžić, bosanski političar, optužen je da je ubrizgavao droge srpskim ženama kako bi ih učinio nesposobnima za začeće muške djece, što je pak doprinijelo smanjenju nataliteta među Srbima. Također, Dr. Željko Sikora, Hrvat, poznat kao Čudovišni liječnik, optužen je da je primoravao srpske žene na abortus ako su bile trudne s muškom djecom i da je kastrirao mušku djecu srpskih roditelja.[72][79] Nadalje, u članku "Kozarski Vjesnik" datiranom 10. lipnja 1992., Dr. Osman Mahmuljin optužen je da je namjerno pružio neispravnu medicinsku njegu svom srpskom kolegi, Dr. Živku Dukiću, koji je imao srčani udar.

Poznato je da su Mile Mutić, direktor "Kozarskog Vjesnika", i novinar Rade Mutić redovito su prisustvovali sastancima srpskih političara kako bi dobili informacije o sljedećim koracima širenja propagande.[72][73]

Slučaj "Zavera Markale"

[uredi | uredi kôd]

Masakri u Markalama bili su dva artiljerijska napada na civile na tržnici Markale, počinjena od strane Vojske Republike Srpske tijekom opsade Sarajeva.[80][81] Potaknuti početnim izvješćem UNPROFOR-a, srpski mediji su tvrdili da je bosanska vlada granatirala svoje vlastite civile kako bi natjerala zapadne sile da interveniraju protiv Srba.[82][83][84] Međutim, u siječnju 2003., ICTY je zaključio da je masakr počinjen od strane srpskih snaga razmještenih oko Sarajeva.[85] Iako je o tome široko izvještavano u međunarodnim medijima, presuda je u potpunosti ignorirana u samoj Srbiji.[80][81][82]

Slučaj "Lavovi iz Pionirske doline"

[uredi | uredi kôd]

Tijekom opsade Sarajeva, srpska propaganda nastojala je opravdati opsadu po svaku cijenu. Kao rezultat tog napora, srpska nacionalna televizija prikazala je izvještaj koji je tvrdio da "srpska djeca bivaju davana kao hrana lavovima u Sarajevskom zoološkom vrtu zvanom Pionirska dolina od strane muslimanskih ekstremista".[63][86][87]

Slučaj "Kravica uzrokuje osvetu u Srebrenici"

[uredi | uredi kôd]

Dok je bošnjačka enklava Srebrenica bila pod opsadom od strane Vojske Republike Srpske, njen zapovjednik, Naser Orić, vodio je nekoliko napada oko obližnjih srpskih sela, od kojih su mnoga bila većinski bošnjačka prije rata, ali su bila okupirana od srpskih snaga već tijekom prvih mjeseci opsade. Operacije su rezultirale mnogim srpskim žrtvama, a sam Orić je kasnije optužen i osuđen od strane ICTY-a. Međutim, također je ustanovljeno da su regularne bošnjačke snage u Srebrenici često bile u nemogućnosti suzbiti velike skupine gladnih civila koji su sudjelovali u napadima kako bi se domogli hrane iz srpskih sela.[88] Unatoč takvoj prirodi sukoba, ti napadi su od nekih srpskih medija opisani kao glavni okidač i opravdanje za srpski napad na Srebrenicu 1995. Televizijski voditelj je na Palama izjavio je da je "Srebrenica oslobođena od terorista" i da je "ofanziva uslijedila nakon što su muslimanske snage napale srpska sela izvan zaštićene zone Srebrenice".[89]


Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Tomasevich 1975, str. 167–168.
  2. ↑ Tomasevich 1975, str. 168.
  3. ↑ Serb leader jailed for war crimes
  4. ↑ Annex IV: The policy of ethnic cleansing – Summary and Conclusions. Ujedinjeni narodi. 1992. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2010.
  5. ↑ J.F.O. McAllister; William Mader, Lara Marlowe; Jay Peterzell. 28. rujna 1992. Ever Greater Serbia. TIME Magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2010. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ↑ Obituary: Slobodan Milosevic. BBC News. 11. ožujka 2006. Pristupljeno 31. kolovoza 2010."But the crude fervour which drew Serbs together, was repellent to the Slovenes, Croats and other nations of Yugoslavia. Milosevic saw himself forging a Greater Serbia from the remnants of Yugoslavia. Instead he created a monster which all but devoured Serbia."
  7. ↑ Nicholas Wood. 18. ožujka 2006. The End of Greater Serbia. New York Times. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.
  8. ↑ Ian Black. 2. listopada 2002. Milosevic tried to build Greater Serbia, trial told. The Guardian. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.
  9. ↑ Esterajher 2013., str. 59–60.
  10. ↑ Cole, Jeffrey E. 2011. Ethnic Groups of Europe: An Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 335. ISBN 978-1-59884-303-3
  11. ↑ Djilas, Aleksa. 1991. The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. Harvard University Press. str. 29. ISBN 978-0-67416-698-1
  12. ↑ Ilija Garasanin's "Nacertanije": A Reasessment. Rastko.org.rs. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2014. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  13. ↑ Banac 1988, str. 110. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBanac1988 (pomoć)
  14. ↑ Anzulovic 1999, str. 89. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAnzulovic1999 (pomoć)
  15. ↑ Frucht, Richard C. 2005. Eastern Europe - Volume 3. ABC-CLIO. str. 540. ISBN 978-1-57607-800-6. ..the two Balkan Wars of 1912 and 1913 , which expanded Serbian territory to the south..
  16. ↑ Duiker, William J.; Spielvogel, Jackson J. 2015. World History, Volume II: Since 1500. Nelson Education. str. 569. ISBN 978-1-30553-780-4
  17. ↑ a b Bennett, Christopher. 1995. Yugoslavia's Bloody Collapse: Causes, Course and Consequences. C. Hurst & Co. Publishers. ISBN 1-85065-232-5
  18. ↑ Cigar, Norman. 1995. Genocide in Bosnia: The Policy of "Ethnic Cleansing". Texas A&M University Press. ISBN 0-89096-638-9
  19. ↑ Ramet 2006, str. 351. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2006 (pomoć)
  20. ↑ Ramet 2006, str. 355. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2006 (pomoć)
  21. ↑ Ramet 2006, str. 359. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2006 (pomoć)
  22. ↑ Carving Out a Greater Serbia. Stephen Engelberg. nytimes. 1. rujna 1991. Pristupljeno 8. veljače 2021.
  23. ↑ a b c d Bassiouni, Cherif. 28. prosinca 1994. Final Report of the Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780. United Nations. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2012. Pristupljeno 10. svibnja 2010.
  24. ↑ Gow, James. 1997. Triumph of the Lack of Will: International Diplomacy and the Yugoslav War. C. Hurst & Co. Publishers. ISBN 1-85065-208-2
  25. ↑ Granice (srpske). Biografija :: Pojmovnik (srpski). Vojislav Šešelj official website. Travanj 1992. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. Srpske granice dopiru do Karlobaga, Ogulina, Karlovca, Virovitice.
  26. ↑ Converting the Army. Vreme New Digest Agency (srpski) (3). 14. listopada 1991. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. The projected future frontiers of the "Great Serbia" are derived from the recent Army offensives and extrapolated from the public statements of Serbian politicians known to be "the mouthpiece of Milosevic". [...] The line Karlovac–Virovitica incidentally covers the only oilfields in Yugoslavia. The entire Slavonia represents probably the best agricultural soil in Europe.
  27. ↑ Case information sheet (PDF). (IT-03-67) Vojislav Šešelj trial. ICTY. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. He defined the so-called Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica line as the western border of this new Serbian state which he referred to as "Greater Serbia" and which included Serbia, Montenegro, Macedonia and considerable parts of Croatia and Bosnia and Herzegovina.
  28. ↑ Međimorec, Miroslav. Rujan 2002. Footnotes. National Security and the Future. St. George Association / Udruga sv. Jurja. Zagreb, Croatia. 3 (3–4). ISSN 1332-4454. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. 8. "The Virovitica-Karlovac-Karlobag line" – the amputation line which was intended to come into being by the imposed Yugoslav king Alexander after the assassination of Croatian national tribune Stjepan Radić in 1928. The remains of thus amputated Croatia "would be seen from the Zagreb Cathedral's tower". That line is also mentioned in Četniks' plans during WW2 (Moljević, Dražža Mihajlović), the line mentioned by Serb radical politicians (Šešelj) and by the JNA military strategists as the western border of "Greater Serbia". Alt URL
  29. ↑ Decision of the ICTY Appeals Chamber; 18 April 2002; Reasons for the Decision on Prosecution Interlocutory Appeal from Refusal to Order Joinder; Paragraph 8
  30. ↑ Prosecutor v. Radoslav Brđanin – Judgement (PDF). United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 3. travnja 2007. Pristupljeno 3. studenoga 2009.
  31. ↑ Prosecutor v. Duško Tadić – Judgement (PDF). United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 14. srpnja 1997. Pristupljeno 3. studenoga 2009.
  32. ↑ a b Smydo, Joe. 29. kolovoza 2004. Atrocities in Yugoslavia unraveled much later. Post-gazette.com. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  33. ↑ Interview with Patriarch Pavle (Serbian). Dverisrpske.com. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  34. ↑ Ćirković, Sima. 2020. Živeti sa istorijom. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Belgrade. str. 236
  35. ↑ Mojović, Dragan. 2007. Velike Srbije nikada nije bilo. NIN: 82, 83
  36. ↑ Vučić sad nije za veliku Srbiju. Blic Online. Pristupljeno 30. kolovoza 2011.
  37. ↑ "Zašto Beograd ni nakon Ukrajine ne odustaje od srpskog sveta?", Omer Karabeg, "Radio Slobodna Europa", 28. ožujka 2020.
  38. ↑ "SRPSKO UJEDINJENJE - SUPERIORNA IDEJA: Istoričar Aleksandar Raković na HRT-u o konceptu oko kog se digla velika prašina", "Novosti online", 25. rujna 2021.
  39. ↑ "‘Srpski svet‘: Nova Vučićeva sintagma za nikad prežaljeni plan stvaranja Velike Srbije?", Andrej Cukic, "Oslobođenje", 26. rujna 2020.
  40. ↑ "Русский мир и транснациональное русское", Щедровицкий П.Г., Библиотека культурной политики, управления и редпринимательства, АТШ, 1999
  41. ↑ "What is Russian World (the Russkiy Mir Foundation)", IGI Global. Pristupljeno 3. lipnja 2022.
  42. ↑ [https://www.scribd.com/document/360493477/per-Concordiam-Journal-of-European-Security-and-Defense-Issues-Countering-Russian-Propaganda-Special-Edition-2016 “Russkiy Mir” Brian T. Cotter, "Per Concordiam: Journal of European Security Defense", Special Edition 2016.
  43. ↑ "Đukanović: ‘Srpski svijet’ umanjenica je za velikosrpsku politiku", Hina, 16. rujna 2021.
  44. ↑ "Ministar Vulin: Onaj ko je priznao lažnu državu Kosovo nema prava da govori o nepovredivosti granica", službene stranice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, 23. rujna 2021. Pristupljeno 3. lipnja 2022.
  45. ↑ "Američki profesor Danijel Server za "Avaz": SAD, EU i NATO moraju se suprotstaviti 'srpskom svetu'", E. Halimić, "Dnevni avaz", 22. srpnja 2021
  46. ↑ Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 78.
  47. ↑ Jugoslawien und Österreich 1918-1938: bilaterale Aussenpolitik
  48. ↑ "Krieg im Frieden": die Führung der k.u.k. Armee und die Grossmachtpolitik
  49. ↑ [1][neaktivna poveznica]
  50. ↑ Uloga patrijarha Pavla u politici
  51. ↑ Mate Rupić, "Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih Snaga SFRJ i Srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.)", Zagreb 2007
  52. ↑ Politika Falsifikata. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. listopada 2012. Pristupljeno 23. srpnja 2008.
  53. ↑ ICTY - Testimony Dr. Vesna Bosanac. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. svibnja 2008. Pristupljeno 29. lipnja 2017.
  54. ↑ Svjedok: Strugar je lagao da 30. 000 ustaša napada Boku. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  55. ↑ a b Pavlovic, Srdja. 2005. Reckoning: The 1991 Siege of Dubrovnik and the Consequences of the 'War for Peace'. spacesofidentity.net. doi:10.25071/1496-6778.8001
  56. ↑ Attack on Dubrovnik: 30 000 Ustasa marsira na Crnu Goru ("Rat za mir" documentary)
  57. ↑ Annex XI.A : The battle of Dubrovnik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2013. (Wayback Machine). United Nations Commission of Experts (28 December 1994). University of the West of England. Accessed 7 September 2009.
  58. ↑ Perlez, Jane. 10. kolovoza 1997. Serbian Media Is a One-Man Show. The New York Times
  59. ↑ Engelberg, Stephen. 1. rujna 1991. Carving Out a Greater Serbia. The New York Times
  60. ↑ William D. Montalabano. 9. rujna 1991. Macedonians Voting on Split With Yugoslavia. Los Angeles Times. Pristupljeno 29. lipnja 2012.
  61. ↑ Tsur, Batsheva. 3. veljače 1993. Anatomy of a Balkan frame-up. The Jerusalem Post. ProQuest 321083857
  62. ↑ Affairs in the Army. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. prosinca 2017. Pristupljeno 29. siječnja 2011.
  63. ↑ a b Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Brosse
  64. ↑ Yugoslav Army's Central Intelligence Unit: Clandestine Operations Foment War  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine)
  65. ↑ Transcript pages 12732-12848. Slobodan Milosevic Trial. ICTY. 11. studenoga 2002. Pristupljeno 16. travnja 2012.
  66. ↑ Milan Martic Transcript. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 17. kolovoza 2006. str. 6621. Pristupljeno 25. rujna 2011.
  67. ↑ Milan Martic Transcript. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 23. listopada 2006. str. 9913, 9914. Pristupljeno 25. rujna 2011.. Do you see that in fact he does not say, as you claimed, that the war wouldn't have happened had we didn't want it. He does not say that. In fact, what he says, sir, is that they wanted -- they wanted to achieve their goals through peace but that they were ready for war and that they would not give up their goals for an independent Croatia.
  68. ↑ Lažni citati [Fake quotes]. Pristupljeno 25. rujna 2011.
  69. ↑ AL-KAI'DA U BOSNI I HERCEGOVINI: MIT ILI STVARNA OPASNOST?. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  70. ↑ a b SENSE Tribunal:ICTY - WE FOUGHT WITH THE BH ARMY, BUT NOT UNDER ITS COMMAND [2]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2014. (Wayback Machine); 9 September 2007
  71. ↑ According to the conclusion in Amir Kubura case
  72. ↑ a b c ICTY: Milomir Stakić judgement - The media
  73. ↑ a b ICTY: Duško Tadić judgement - Greater Serbia
  74. ↑ 'Brutal crimes' of Bosnia Muslims. BBC News. 2. prosinca 2003. |archive-url= nije ispravan: timestamp (pomoć)
  75. ↑ Berger, J. M. 30. travnja 2011. Jihad Joe: Americans Who Go to War in the Name of Islam. Potomac Books. str. 93. ISBN 978-1597976930
  76. ↑ Swicord, Jeff. 17. studenoga 2015. Seeds of Jihad Planted in the Balkans. Voice of America. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2020.
  77. ↑ Erjavec, Dragana. 8. lipnja 2016. Bosnia Mujahideen Prisoner 'Forced to Kiss Severed Head'. JusticeReport. BIRN. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2020. Pristupljeno 11. travnja 2020.
  78. ↑ Dzidic, Denis. 25. siječnja 2016. Report Probes Mujahideen Killings During Bosnian War. Balkan Insight. BIRN
  79. ↑ ICTY - TPIY : Ivo Atlija. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  80. ↑ a b ICTY: Stanislav Galić judgement (PDF)
  81. ↑ a b ICTY: Dragomir Milošević judgement (PDF)
  82. ↑ a b Fish, Jim. (5 February 2004). Sarajevo massacre remembered. BBC.
  83. ↑ Moore, Patrick. (29 August 2005). Serbs Deny Involvement in Shelling  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2008. (Wayback Machine). Omri Daily Digest.
  84. ↑ "Markale" granatirali muslimani u režiji Zapada [Muslims with the support of the West committed Markale Massacres]. Glas Javnosti (srpski). 18. prosinca 2007. Pristupljeno 7. studenoga 2010.
  85. ↑ Galić verdict- 2. Sniping and Shelling of Civilians in Urban Bosnian Army-held Areas of Sarajevo [3]
  86. ↑ Televizija Srbija (RTS): Srpsku decu bacaju lavovima. YouTube. 2. svibnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2021. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  87. ↑ crovid.com. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  88. ↑ Oric's Two Years. Human Rights Watch. 12. srpnja 2006. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  89. ↑ Balkan Insight. Hague Recognises Propaganda's Role in Srebrenica Genocide. Birn. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  90. ↑ [4] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Velika Srbija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Velika_Srbija&oldid=7214203"