Dobrica Ćosić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrica Ćosić
Dobrica Ćosić

1. predsjednik
Savezne Republike Jugoslavije
trajanje službe
15. lipnja 1992. – 1. lipnja 1993.
Prethodnik nitko (ured osnovan)
Nasljednik Zoran Lilić
15. generalni tajnik Pokreta nesvrstanih
trajanje službe
15. lipnja 1992. – 7. rujna 1992.
Prethodnik  Branko Kostić
Nasljednik Suharto
Rođenje 29. prosinca 1921., Velika Drenova
Smrt 18. svibnja 2014., Beograd
Zanimanje književnik

Dobrica Ćosić (rođen kao Dobrosav Ćosić, poznat kao Otac nacije; Velika Drenova, blizu Kruševca, 29. prosinca 1921.Beograd, 18. svibnja 2014.), srbijanski književnik, akademik, političar i politički teoretičar, smatra se ocem modernog srpskog nacionalizma.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Dobrica Ćosić je rođen 29. prosinca 1921. u Velikoj Drenovi, u blizini Kruševca. Do početka Drugog svjetskog rata, išao u Srednju poljoprivrednu školu u Bukovu kod Negotina iz koje je izbačen kao pripadnik napredne omladine[1] Kad je rat izbio, Ćosić se odlučuje priključiti partizanima te postaje komesar KPJ u resavskom partizanskom odredu. Poslije rata, završio je komesarski tečaj u Višoj političkoj školi "Đuro Đaković".[1] Zastupnik u Skupštini Srbije i u jugoslavenskom parlamentu bio je 12 godina. U to vrijeme, 1951. godine, objavio je svoj prvi roman – Daleko je sunce (tematika Drugi svjetski rat). U ljeto 1966. godine, usprotivio se smjeni bliskog Titovog suradnika - Srbina Aleksandra Rankovića. Međutim, Ćosić nije odmah odlučio javno se usprotiviti Titovoj vlasti. To je učinio krajem svibnja 1968. godine, kada je na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije izjavio da se nad Srbima na Kosovu vrši teror i nasilje, a da to čine Albanci koji sudjeluju u kosovskoj vlasti. Centralni komitet je oštro osudio Ćosićeve tvrdnje, te on odlučuje dragovoljno istupiti iz SKJ i započeti disidentsku karijeru.

Dobrica Ćosić i Ivo Andrić
Dobrica Ćosić i Milan Panić
Ulica na Kosančićevom vijencu u Beogradu je imenovana po Ćosiću

Godine 1977., Ćosić postaje član Srpskе akademijе znanosti i umjetnosti i tada je izjavio da je "srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru". Ćosić je već u to vrijeme postao pobornik vatrenijeg srpskog nacionalizma i zalagao se za temeljnu promjenu položaja Srbije u SFR Jugoslaviji. Za tadašnje srbijansko rukovodstvo, koje je prihvatilo Ustav SFR Jugoslavije iz 1974. godine, tvrdio je da je "vazalno".

Krajem 70-ih, pojavljuje se i četvrti nastavak Ćosićevog obimnog romana Vreme smrti koji obuhvaća široki period povijest jedne srbijanske obitelji. Ovaj roman smatra se najvažnijim Ćosićevim djelom.

Ulazak u politiku[uredi | uredi kôd]

Tijekom 1980-ih, Ćosić se aktivnije uključuje u politička događanja. Godine 1984. osnovao je Odbor za obranu slobode misli i govora koji je branio sve protivnike socijalističke Jugoslavije, bez obzira na nacionalnost. Dvije godine kasnije, u rujnu 1986. godine, Srpska akademija nauka i umjetnosti objavljuje svoj Memorandum u kojem analizira tadašnju situaciju u Jugoslaviji. Memorandum je bio izrazito nacionalističkog karaktera, i smatra se da je Ćosić sudjelovao u njegovom pisanju.[2] Dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, u jesen 1987. godine i njegovi mitinzi kojima je oborio vlasti u Vojvodini (listopada 1988. godine ), te njegova borba za prevlast Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama obradovala je Ćosića i njegove istomišljenike. Godine 1989., Ćosić i njegov prijatelj Jovan Rašković politički organiziraju Srbe u Hrvatskoj u Srpsku demokratsku stranku. A samo godinu kasnije, u ljeto 1990. godine, Ćosić osniva Srpsku demokratsku stranku i u Bosni i Hercegovini, te uspjeva za njezinog vođu postaviti Radovana Karadžića, srpskog nacionalistu u Bosni i Hercegovini.

Nakon raspada SFR Jugoslavije, Srbija i Crna Gora odlučuju ostati zajedno te 27. travnja 1992. godine proglašavaju državu pod imenom Savezna Republika Jugoslavija. Slobodan Milošević je uspio uvjeriti Ćosića da postane prvi predsjednik SR Jugoslavije, 15. lipnja iste godine. Na dužnosti je bio do 31. svibnja 1993. godine kada je, poslije sukoba sa Miloševićem, smijenjen od strane oba doma jugoslavenskog parlamenta[3] a za predsjednika SR Jugoslavije izabran je Zoran Lilić.

Poslije smjene, Ćosić je nastavio borbu protiv Miloševićevog režima jer Slobodan Milošević nije uspio ostvariti Veliku Srbiju a etnički očišćenu tzv. Republiku Srpsku odakle je prognano 230.000 Hrvata i milijun Bošnjaka drži najvećim srpskim usjehom tijekom ratnih devedesetih godina 20. stoljeća. Godine 2000. postao je član organizacije Otpor, ali je kasnije izjavio da to nikada ne bi učinio da je znao da se Otpor financira iz inozemstva. Ćosić je poznat po tome što negira i srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.[4]

Ćosić se, inače, duži niz godina zalagao za podjelu Kosova. U svojoj knjizi Kosovo (2004.) piše da je srbijanski predsjednik vlade Zoran Đinđić prihvatio njegov prijedlog, ali njegovo ubojstvo je prekinulo njegove planove. Dana 9. svibnja 2013. se iz zdravstvenih razloga povukao iz javnosti i zahvalio svima koji ga smatraju ocem nacije.[5][1][6][4][2][3]

Dobrica Ćosić i Viktor Lazić tijekom potpisivanja knjiga za Adligat 2013. godine

Bio je član Udruge za kulturu, umjetnost i međunarodnu suradnju Adligat od samog osnivanja 2012. godine, a rad i nastanak institucije podržavao je od 2010. godine.[7] Udrugi je poklonio jedan broj knjiga iz svoje osobne knjižnice, uključujući komplet Sabrana djela Milutina Bojića, koji mu je bio veoma drag.[7] U Zbirci književnika Dobrice Ćosića nalaze se njegove naočale i nacrt sadržaja u rukopisu za knjigu Vreme smrti II. dio. Za života je potpisao više od 200 svojih djela za Udrugu, što predstavlja najveću njegovu zbirku sa posvetama i potpisima koja postoji, a radi se o mnogobrojnim prvim, rijetkim, stranim i bibliofilskim izdanjima. Udruga također ima veliki broj Ćosićevih posveta u okviru legata i zbirki drugih značajnih ličnosti.

Bio je kandidovan za Nobelovu nagradu tri puta: 1983. i 1989. od francuskih i britanskih institucija[8][9] i 2011. godine.[10][11] Dana 6. listopada 2011. godine, došlo je do višesatne kontroverze, kada je više medija, uključujući RTS, B92, ali i britanski The Guardian, prenijelo pogrešnu vijest da je Ćosić zapravo dobio Nobelovu nagradu. Kada se saznalo da je pravi dobitnik švedski pjesnik Tomas Tranströmer, odgovornost za ovu dezinformaciju je preuzela skupina "Samoorganizovani web aktivisti", koja se protivi "opasnom utjecaju političara i pisca Dobrice Ćosića".

Smrt[uredi | uredi kôd]

Dobrica Ćosić je preminuo u Beogradu, 18. svibnja 2014. godine. Sahrani su prisustvovali predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, ministri Ivica Dačić, Nikola Selaković, Ivan Tasovac, predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, predsjednik bh. entiteta Republike Srpska Milorad Dodik, književnik Matija Bećković, redatelj Emir Kusturica i poduzetnik Miroslav Mišković, te nešto više od 1.000 građana. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.[12]

Djela[uredi | uredi kôd]

Romani[uredi | uredi kôd]

Zapisi[uredi | uredi kôd]

  • Piščevi zapisi 1-6 (2001.-2009.)
  • Srpsko pitanje 1-2 (2002.-2003.)
  • Pisci moga veka (2002.)
  • Kosovo (2004.)
  • Prijatelji (2005.)
  • Srpsko pitanje u XX veku (2009.)
  • U tuđem veku 1-2 (2011.-2015.)
  • Bosanski rat (2012.)
  • Kosovo: 1966-2013 (2013.)
  • Dvanaest portreta (2020.)

Djela o Ćosiću[uredi | uredi kôd]

  • Pesnik revolucije na predsedničkom brodu (1986.) — Danilo Kiš
  • Čovek u svom vremenu: razgovori sa Dobricom Ćosićem (1989.) — Slavoljub Đukić
  • Autoritet bez vlasti (1993.) — prof. dr Svetozar Stojanović
  • Dobrica Ćosić ili predsednik bez vlasti (1993.) — Dragoslav Rančić
  • Šta je stvarno rekao Dobrica Ćosić (1995.) — Milan Nikolić
  • Vreme pisca: životopis Dobrice Ćosića (2000.) — Radovan Popović
  • Lovljenje vetra, politička ispovest Dobrice Ćosića (2001.) — Slavoljub Đukić
  • Vreme i Roman: Eseji o romanima Dobrice Ćosića (2001.) — Miroslav Egerić
  • Zavičaj i Prerovo Dobrice Ćosića (2002.) — Boško Ruđinčanin
  • Gang of four (2005.) — Zoran Ćirić
  • Knjiga o Ćosiću (2005.) — Dragoljub Todorović
  • Dobrica Ćosić: Bibliografija (2010.) - Dejan Vukićević
  • Prepiska 1991-1999. (2011.) - Miroslav Majkl Đorđević
  • Moj beogradski dnevnik: susreti i razgovori sa Dobricom Ćosićem 2006.-2011. (2012.) - Darko Hudelist
  • Bosanski rat Dobrice Ćosića (2013.) - Muhamed Mujkić
  • Ogledalo Dobrice Ćosića (2014) - Milivoje Pavlović
  • Dnevnik o Dobrici Ćosiću (2017.) - Stojan Berber

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Citati[uredi | uredi kôd]

U svom romanu Deobe, značajnijem od Ćosićevih djela fikcije navodi:

Wikicitati „Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...) Laž je srpski državni interes (...) Laž je u samom biću Srbina (...) U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina (...) Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.”
(Dobrica Ćosić, Deobe)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 arhiva.glas-javnosti.rs, Zorica Vulić, pristupljeno 24. prosinca 2012.
  2. 2,0 2,1 www.nacional.hr, "Anonymous Serbia 'smjestili' nesuđenom Nobelovcu", Martina Čizmić, "Dobrica Ćosić je autor, javna i politička ličnost, koja deluje decenijama, uvek pri samom vrhu vlasti i najbližim krugovima moći, od komunističke partije bivše SFR Jugoslavije, kao inspirator manifesta srpskog nacionalizma - zloglasnog Memoranduma SANU", objavljeno 6. listopada 2011., pristupljeno 24. prosinca 2012.
  3. 3,0 3,1 www.hic.hr, Vijesti, Čitali smo za Vas, "15.06.1992. Dobrica Ćosić izabran za prvog predsjednika SRJ.; 01.06.1993. Skupština SRJ smijenila predsjednika SRJ Dobricu Ćosića.", pristupljeno 24. prosinca 2012.
  4. 4,0 4,1 www.sutra.baInačica izvorne stranice arhivirana 3. kolovoza 2011., "Dobrica Ćosić: U Srebrenici nije bilo genocida", "Američka obaveštajna služba daje podatak - 493 žrtve, a ne 7 ili 8 hiljada kako je napisao Paddy Ashdown. Nemamo nikakvih razloga da lažemo o jednom tako strašnom zločinu koji treba da bude istinito prikazan. Nije u Srebrenici izvršen genocid, Srbija nema nikakve odgovornosti za taj zločin. Ja to tačno znam"., objavljeno 7. lipnja 2011., pristupljeno 24. prosinca 2012.
  5. www.b92.net, "Ćosić: Povlačim se iz javnosti", objavljeno i pristupljeno 9. svibnja 2013.
  6. "Engineering Hatred: The Roots of Contemporary Serbian Nationalism", Cristina Posa, Harvard Law School, Balkanistica11 (1998.), "Serbian nationalists in the late 1980s and early 1990s fostered and exploited a historic sense of the repression and suffering of the Serbian people. "The Serb is the new Jew, the Jew at the end of the twentieth century," said Dobrica Cosic, once a noted intellectual dissident in Tito's Communist Yugoslavia and one of the fathers of contemporary Serbian nationalism. He made this comment at a time when the rest of the world was beginning to look upon the Serb as the new Nazi, responsible for igniting the "powderkeg of Europe" by fanning the flames of nationalist hatreds. Although Cosic's remark may seem laughable on the surface, it must not be dismissed as the illogical rant of a misguided and deluded nationalist, for to do so would prevent any kind of understanding of recent Serbian nationalist mentality.", str. 70
  7. 7,0 7,1 Arhivska domumentacija Udruge za kulturu, umjetnost i međunarodnu suradnju Adligat. 2020. Službena stranica: https://adligat.rs/.
  8. [1], B92, 29. lipnja 2009.
  9. [2], Press, 11. listopada 2010.
  10. Dobrica Ćosić predložen za Nobelovu nagradu ("Kurir", 14. siječnja 2011.). Kurir-info.rs. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. prosinca 2011. Pristupljeno 12. prosinca 2011.
  11. Ćosić kandidat za Nobelovu nagradu ("Kurir", 1. veljače 2011.). Kurir-info.rs. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2011. Pristupljeno 12. prosinca 2011.
  12. Sahranjen Dobrica Ćosić. blic.rs. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 7. svibnja 2016.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Prethodi: 1. predsjednik
Savezne Republike Jugoslavije

1992.1993.
Slijedi:
' Zoran Lilić
Prethodi: 15. generalni tajnik
Pokreta nesvrstanih

1992.
Slijedi:
Branko Kostić Suharto