Stojan Vučićević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Stojan Vučićević
Stojanvucicevic.jpg
Stojan Vučićević
Puno ime Stojan Vučićević
Rođenje 7. srpnja 1941., Turkovići, BiH
Smrt 22. rujna 1989., Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1964. - 1985.

Stojan Vučićević (Turkovići, Hercegovina, 7. srpnja 1941. - Zagreb, 22. rujna 1989.), hrvatski pjesnik,[1] putopisac, prevoditelj i novinar.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Bio je od onih koji su kroz hrvatsku književnost pronosili svoj nepotkupljivi hrvatski osjećaj, kada to nije bilo "popularno". Nije dočekao politički rasplet, a politika mu se tako nemilosrdno plela u život da je, nizašto, kako je onda već bilo, kao gimnazijalac, okusio užas Svetog Grgura, otočića zatvora pokraj Golog otoka, kamo su komunističke vlasti slale golobrade nepodobnike. 1960. godine uhićen je i bez suđenja upućen na Sv. Grgur.[1] I poslije, do smrti, na neki je način kažnjavan zbog svojeg hrvatstva.

Stojan Vučićević se rodio u Turkovićima, u Hercegovini, no osjećaj pripadnosti vezao je uz Neretvu i Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i dijelom gimnaziju. Dio gimnazijskih dana proveo je u Pločama, a Filozofski fakultet završio je u Zadru. Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.

Bio je urednik splitskog književnog časopisa Vidik (1964.) i novinar kultnog lista za kulturu Telegram, te urednik književne revije Republika (1969.-1973.).[1] Kada se zaposlio na Televiziji kao redaktor, svojom je pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo. Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi zamrijeti.

Njegova zadnja pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: "Umrijeti u Hrvatskoj".

Uz pjesničke zbirke Greben, Siga, Čavli, Šibanica, Vučićević je objavio putopisnu prozu Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša - Pariza, potom Zadrom i Zagrebom, gradom u kojemu je najdulje živio i na čijem groblju počiva:

Ovdje gdje svjetlost ne pokreće lišće
Legla je zemlja na koju nisam sviko
Poput vjetra rasipam se, stišćem,
zadnja sam žrtva ništa i nitko.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Pjesme, Studentski literarni klub, Zadar, 1964. (suautori Vladimir Pavić i Mirko Vidović)[3]
  • Greben, (pjesme), Mladost, Zagreb, 1965.
  • Siga, (pjesme), Mladost, Zagreb, 1966.
  • Čavli, (pjesme), Izdavački centar mladih "Marko Marulić", Split, 1969.
  • Šibanica, (pjesme), Studentski centar Sveučilišta, Zagreb, 1971.
  • Podmornica, (putopisi), Zora, Zagreb, 1971.
  • Pomrčina, (pjesme), Logos, Split, 1985.
  • Sabrane pjesme, Naprijed-Ogranak Matice hrvatske, Metković, Zagreb-Metković, 1994.
  • Neretva, (zbirka pjesama), 1996.
  • Ponad vode: putopisi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.
  • Semafor: pjesme, Ceres, Gornja Jelenska, 2007.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Vučićević, Stojan, enciklopedija.hr, pristupljeno, 8. ožujka 2017.
  2. Mirko Marjanović, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.
  3. Pjesme / Vladimir Pavić, Vidmir, Vučićević Stojan, katalog.kgz.hr, pristupljeno 8. ožujka 2017.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]