Stupa (uređaj)
Ovo je članak o Stupa (uređaj). Za druga značenja pogledajte Stupe-naseljeno mjesto. Gravura stupe, 17. stoljeće, iz knjige Theatrum Machinarum Novum | |
| Georg Andreas Böckler[1], 1661. | |
| Gravura | |
| Knjižnica vojvode Augusta (njemački: Herzog August Bibliothek Wolfenbütte)[2], Wolfenbüttel[3] | |
| Portal: Likovna umjetnost |
Stupa[4] ili valjavica je uređaj za preradbu vune, sukna, pravljenje pusta, ali i za pranje i obnavljanje kakvoće sukna. Smještena je u objektima nalik vodenicama na tekućim vodama ili uz samu vodenicu, a napravljen je od korita i dvaju vodoravno pomičnih drvenih maljeva koji nasumičnim udaranjem - stupanjem, uz stalni dotok lužnate vode proizvodi grubo sukno. Djelovanjem mlaza vode i mehaničkih udaraca maljeva, vunena se tkanina zgušnjava te postaje čvrstom i nepromočivom.
Postoji nekoliko biblijskih referenci koje se odnose na stupe (2. Kraljevima 18:17; Izaija 7:3 i 36:2; Malahija 3:2; Marko 9:3). Uz to, barem se jedna referenca pojavljuje u djelima starogrčkog logografa Lizija,[5] napisanim u Ateni tijekom 5. stoljeća pr. n. e.
U rimsko doba, na stupama su radili robovi dok je obrađivana tkanina bila do gležnja uronjena u ljudski urin u, za to napravljenim kadama. Urin je tada bio toliko važan za posao stuparenja da je rimski car Vespazijan uveo Rimski porez na urin.[6] Ustajali urin, bio je izvor amonijeve soli i koristio se za ispiranje i izbjeljivanje tkanine. Do srednjeg vijeka, u proces stuparenja uveden je mekani zemljasti materijal sličan glini koji se prirodno pojavljuje kao nečisti hidratizirani aluminijski silikat, a koji je imao sposobnost obezbojenja tkanine od ulja ili drugih tekućina kao što je vino. Do križarskih ratova krajem jedanaestog stoljeća, stupe su bile u funkciji u cijelom, tada poznatom, srednjovjekovnom svijetu. Pretpostavlja se da se u Europi pojavljuju u 9. ili 10. stoljeću. Najranija poznata referenca na stupe u Francuskoj koja datira oko 1086. godine, pronađena je u Normandiji.[7]
Metoda rada sa stupama bila je mnogo jednostavnija od tkanja. U njima bi se vuna zbog djelovanja lužnate vode omekšala, pa bi ju valjanje, uz sinkronizirane[8] mehaničke udarce drvenim batovima, sabijalo, zgušnjavalo, podebljavalo, pa su se vlakna isprepletala, tako da bi na kraju procesa nastalo čvrsto i nepromočivo sukno. Loša strana valjanog sukna bila je njegova težina, tvrdoća i neelastičnost, te je zato bilo puno trajnije od današnjih tkanina, ali je istovremeno bilo i svrsishodnije vremenima u kojima se proizvodilo jer su ga mahom nosili ljudi po kišnom ili snježnom vremenu bez uporabe kišobrana koji se prvi put pojavljuju u rasklopivom obliku u Engleskoj 1850. godine. Stupa je najčešće bila smještena u posebnim radionicama nalik vodenicama koje su podizane uz vodotoke, iako su se često gradile uz vodenice kao njihov dio, ali ponekad i na potpuno otvorenom prostoru.
-
-
-
Srednjovjekovna stupa na otvorenom -
- ↑ Georg Andreas Böckler [Georg Andreas Böckler]. lindahall.org/ (engleski). Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Knjižnica vojvode Augusta [Knjižnica vojvode Augusta]. mastersportal.com/ (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2021. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Wolfenbüttel [Wolfenbüttel]. niedersachsen-tourism.com/ (engleski). Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Fulling [Fulling]. witheridge-historical-archive.com/ (engleski). Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Lizije [Lizije]. britannica.com/ (engleski). Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Porez na uri [Porez na urin]. nationalgeographic.com/ (engleski). Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ J. Gimpel, The Medieval Machine (2. izdanje, Pimlico, London, 1992. pretisak)
- ↑ Sinkronizacija [Sinkronizacija]. enciklopedija.hr/. Pristupljeno 10. siječnja 2021.