Suiti
| Kulturni prostor Suita | |
|---|---|
 UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
| |
| |
 Latvija
| |
| Regija: | Europa i Sjeverna Amerika |
| Godina upisa: | 2009. |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO:00314 |
Suiti su mala zajednica od oko 2.800 katolika na oko 402 km² većinski protestantskog (luteranskog) zapadnog dijela Latvije.[1] Njihov kulturni prostor se odlikuje nizom odlika kao što su žensko vokalno pjevanje zujanjem, svadbenim običajima, šarenim narodnim nošnjama, Suiti jezikom, lokalnom kuhinjom, vjerskim običajima, godišnjim slavljima i izvanrednim brojem narodnih pjesama, plesova i melodija koje su snimljene u oovj zajednici. zbog toga je kulturni prostor Suita 2009. godine upisan na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.[2]
Povijest[uredi | uredi kôd]
.jpg)
Povijest Suita seže gotovo 400 godina do romantizirane priče iz 1623. godine kada je vlasnik regije Alsunga, luteran Johan Ulrich von Schwerin, kako bi mogao oženiti poljsku dvorsku damu Barbaru Konarsku, odlučio preći na katoličanstvo. Nakon braka su morali živjeti u izgnanstvu u Litvi i Poljskoj, sve do 1632. godine kada mu umire otac i kada su se vratili u Alsunga. God. 1634. Johan Ulrich je pozvao isusovce da uspostave misiju u Alsungi kako bi pretvorio svoje seljane opet u katolike. Darovao im je zemljište za katoličku zajednicu i uz pomoć isusovaca prisilno uklonio protestantskog svećenika iz Alsunga. Kada je pokušao proširiti katolički utjecaj na okolno područje naišao je na nasilni otpor susjednih protestantskih veleposjednika, koji su naposljetku otrovali Johana Ulricha 1637. god. Nastupio je veliki sukob protestanata i katolika u kojemu je i sam kralj Poljske, Vladislav, morao intervenirati kako bi smirio nemire.
Obitelj Schwerin prodala je svoj posjed 1738. godine, ali je tada već postojalo snažno katoličko područje okruženo s tri strane tradicionalno evangeličkim krajevima, a s četvrte Baltičkim morem. Iako nije otok, nekoliko stoljeća je ovo područje praktično funkcioniralo kao otok. Brakovi između različitih vjeroispovjedi su snažno obeshrabrivani, a cijela regija je živjela u određenoj vjerskoj, kulturnoj i donekle gospodarskoj izolaciji.[1]
Kultura[uredi | uredi kôd]
Upravo zahvaljujući svojevrsnoj izolaciji Suiti su očuvali bogatu tradicijsku kulturu i običaje, što je jedinstven svjetski fenomen. Oni su zadržali stari oblik proširene obitelji u kojoj se mnoge vještine prenose s koljena na koljeno, što je temelj kulturne baštine Suita. Spoj predkršćanskih običaja i vjerskih katoličkih rituala čini jedinstven spoj nematerijalne kulturne baštine Suita. Osnova njihova identiteta, katolička vjera, se začudo brzo oporavila nakon sovjetskog razdoblja, čime su kulturne tradicije Suita doživjele postupni preporod.[2]
No, danas uglavnom samo stari ljudi poznaju ovu baštinu i javlja se potreba za hitnim širenjem njihova znanja kako bi više ljudi bilo uključeno u njihovo očuvanje tako što bi povratili elemente koji su sačuvani samo u pisanim dokumentima, filmskim arhivima i muzejskim skladištima.[2] Zbog toga je kulturni prostor Suita iste godine upisan i na popis nematerijalne svjetske baštine za hitnu zaštitu.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Službene stranice Suita (engl.) Preuzeto 18. prosinca 2012.
- ↑ a b c Suiti cultural space na UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 18. prosinca 2012.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Kulturni prostor Suita Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. listopada 2012. (Wayback Machine) (fr.) (let.)
- Kulturni prostor Suita, video na youtube (engl.) 10.03 min
| |||||||||||||||||
