Suradnik:Drago Karlo/Stranica za vježbanje

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
1.Čaša: dvije otopine različitih koncentracija odvojene membranom, vidimo čestice otopljene tvari, 2.Čaša: voda prelazi na desnu stranu od membrane i time teži izjednačavanju koncentracija
Prikaz izvorne Pfefferove ćelije za mjerenja osmotskog tlaka
Osmotski i hidrostatski tlak
Membrana stanica živih bića je polupropusna, ioni Ca2+ prolaze kroz posebne proteinske "crpke"
Postrojenje za dobivanje pitke vode iz morske vode postupkom obrnutue osmoze
Prikaz rada povratne osmoze kod desalinizacije morske vode korištenjem izmjenjivača tlaka:
1: Ulaz morske vode,
2: Izlaz slatke vode (40%),
3: Otpadna voda (60%),
4: Protok morske vode (60%),
5: Koncentrirani odvod (gušći od morske vode),
A: Protočna crpka (40%),
B: Protočna crpka,
C: Uređaj za povratnu osmozu s polupropusnom membranom,
D: Izmjenjivač tlaka.
  • Osmoza je spontani proces prolaska otapala iz otopine manje koncentracije u otopinu veće koncentracije kroz polupropusnu membranu, koja ne propušta čestice otopljene tvari, pri čemu se koncentracije obiju otopina izjednačavaju. [1]

Posljedica osmoze je osmotski tlak koji je razmjeran molarnoj koncentraciji otopine. To je važan proces u stanicama živih organizama.

Mehanizam osmoze[uredi VE | uredi]

Osmoza (prema grč. : guranje, tiskanje) je proces u kojem polupropusna membrana odvaja dvije otopine različitih koncentracija. Polupropusna membrana propušta molekule otapala dok ne propušta čestice otopljenih tvari (ione ili molekule). Molekule otapala se zbog razlike u koncentracijama otopina gibaju s mjesta manje koncentracije prema mjestu veće koncentracije. Proces ima težnju odvijanja sve do:

  • izjednačenja koncentracija s obje strane membrane; manje koncentrirana otopina postaje koncentriranija, više koncentriranoj otopini se smanjuje koncentracija, i/ili
  • izjednačenja tlakova koji nastaju na strani veće koncentracije otopine a to su osmotski tlak i hidrostatski tlak

Teorije osmoze[uredi VE | uredi]

Tri teorije pojašnjavaju mehanizam osmoze odnosno djelovanja polupropusne opne.

  1. Polupropusna opna ponaša se kao molekulski filtar koji propušta samo čestice određene veličine, samo čestice otapala (vode) koje su u sustavu najmanje. U otopini s većom koncentracijom otopljene tvari zapravo je manja koncentracija molekula vode, dok je u otopini s manjom koncentracijom otopljene tvari zapravo veća koncentracija molekula vode. Zato se na strani otopine veće koncentracije molekule vode u manjem broju sudaraju s membranom, dok se na strani otopine manje koncentracije molekule vode u većem broju sudaraju s membranom. Rezultat razlike u broju sudara je veći broj prolaska molekula vode kroz membranu s mjesta manje koncentracije otopine na mjesto veće koncentracije otopine. Proces se nastavlja prema izjednačavanju broja sudara molekula vode i do jednakog broja prolaska molekula vode kroz membranu u oba smjera.
  2. Opna u tekućem stanju (fenol) može otapati otapalo ali ne otapa u otapalu otopljenu tvar, te tako kroz opnu prolazi samo otapalo.
  3. Opna sadrži kapilarne kanaliće koji djeluju kapilarnim silama. To djelovanje je selektivna adsorpcija otapala, te samo otapalo prolazi.

Energetske promjene, tlak, ravnoteža[uredi VE | uredi]

Da bi jedan sustav, u našem primjeru dvije odijeljene otopine, bio stabilan i u ravnoteži, termodinamička veličina Gibbsova energija mora biti jednaka nuli, , što kod otopina različitih koncentracija ne može biti. Ako je otopina veće koncentracije zatvorena u posudi stalnog volumena i može se širiti samo kroz usku uspravnu cijev (vidi sliku), otapalo (voda) će prolaziti kroz polupropusnu opnu u posudu sve dok nastali hidrostatski tlak u posudi ne dostigne vrijednost sile osmoze. Tada nastaje dinamička ravnoteža. Tlak koji prolaskom otapala nastaje u posudi i koji je u ravnoteži s hidrostatskim tlakom nazivamo osmotski tlak otopine.[2]

Osmotski tlak[uredi VE | uredi]

Prvu upotrebljivu ćeliju za mjerenje osmotskog tlaka izradio je 1877. njemački botaničar W. Pfeffer.

Osmotski tlak otopine upravo je proporcionalan množinskoj koncentraciji otopljene tvari i apsolutnoj temperaturi. Iz tih odnosa je nizozemski kemičar J. H. Van't Hoff, prvi dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1901.g., izveo 1887.g. jednadžbu za osmotski tlak otopine, :

gdje je R opća plinska konstanta (8,3143 JK-1mol-1), n množina otopljene tvari u volumenu V, T temperatura u Kelvinima, i broj čestica na koje tvar disocira (za NaCl i=2 ...) Jednadžba može služiti za izračunavanja molne mase neke tvari, :

Upadljiva je sličnost s jednadžbe osmotskog tlaka s jednadžbom idealnog plina. Obje jednadžbe podliježu zakonima kinetike i vrijede za razrijeđene plinove odnosno otopine. Uzima se da jednadžba osmotskog tlaka vrijedi za koncentracije manje od 0,1 molL-1 i ispod 25° C. Zato takve otopine nazivamo idealnim otopinama. Utvrđena je zajednička ovisnost tri pojave samo o koncentraciji molekula a ne i o vrsti (prirodi) molekula, a to su: povišenje vrelišta otopina, sniženje ledišta otopina i osmoza. Takvo svojstvo otopina nazivamo koligativno svojstvo.[2]

ovu jednadžbu napišimo malo drugačije:
gdje je koncentracija otopine

Primjer otopine morske vode[uredi VE | uredi]

Morska voda je otopina soli (natrijeva klorida, NaCl) masenog udjela 3,5% (koncentracija morske vode). Koliki osmotski tlak može ostvariti takva otopina?

Osmotski tlak morske vode može dosegnuti do 29 bar a to je minimalni tlak koji se mora primijeniti u postupku povratne osmoze (vidi niže) kojom se iz morske vode dobiva pitka voda.

Osmozna koncentracija[uredi VE | uredi]

Osmozna koncentracija (engl. osmolarity) otopine određena je isključivo ukupnim brojem otopljenih osmozno aktivnih čestica u danome opsegu otapala i time neovisna o njihovoj vrsti, masi ili naboju. [3] Definicija osmozne koncentracije ukazuje na osmozu kao na koligativno svojstvo.

Osmozna koncentracija neke otopine izražena je jedinicom osmolL-1 i računa se prema izrazu:

, osmotski koeficijent pokazuje stupanj disocijacije otopljene tvari, vrijednost 0-1
, broj čestica na koje tvar disocira (n za NaCl je 2)
, molna koncentracija otopine; indeks i označuje određenu otopljenu tvar kad ih je više

Osmoznu koncentraciju je jednostavnije izmjeriti pomoću osmometra. [4]

Osmozu možemo promatrati kao poseban slučaj difuzije.

Stanična osmoza[uredi VE | uredi]

Osmoza u stanici nastupa zbog razlike u osmolaritetu citoplazme s unutrašnje, i otopine s vanjske strane membrane, što dovodi do smežuravanja ili bubrenja stanice. Češća pojava bubrenja i lize stanice nastupa zbog veće koncentracije otopljenih iona i malih organskih molekula u stanici, zbog čega je ona hipertonična u odnosu na svoju okolinu, pa voda ulazi u stanicu.

Stanice se problemu visokog osmolariteta prilagođavaju, ovisno o carstvu kojem pojedini organizam pripada:

  • Stanice biljaka, alga, gljiva, i većine bakterija obavijene sustaničnom stijenkom koja je dovoljno čvrsta da spriječi rasprsnuće stanice u hiptonočnoj otopini. U njima se, uslijed ulaska vode, stvara turgorski tlak koji onu količinu vode koja uđe tjera van, pa su biljna tkiva iznimno jaka. U hipetoničnoj otopini izlazak vode uzrokuje odvajanje membrane od stanične stijenke, te dovodi do procesa plazmolize i uvenuća biljke.
  • Životinjske stanice problem osmolariteta rješavaju aktivnim izbacivanjem anorganskih iona i smanjivanjem razlike u koncentracijama otopljenih tvari (prvenstveno natrija) između stanice i njezine okoline (Na|K crpka). Pri tome troše značajne količine energije.

Povratna osmoza[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povratna osmoza
Povratna osmoza (obrnuta osmoza, reverzna osmoza) je metoda koja služi za dobivanje pitke vode iz slane vode. Postupak koristi polupropusnu membranu kroz koju prolazi čista voda a zaostaju soli. Tlak slane vode mora biti oko 25 bar, što ovu metodu čini skupom za proizvodnju većih količina svježe vode. Kloridi, amonijak i ugljikov dioksid su male molekule pa prolaze polupropusnu membranu, te ih treba naknadno ukloniti aktivnim ugljenom. Neke bakterije i virusi takoder prolaze polupropusnu membranu, pa i njih treba dezinficirati (kloriranje, ozon, UV svjetiljka, sunčeva dezinfekcija). [5]

Povratna osmoza ili reverzna osmoza je skoro savršen proces filtriranja vode. Ovaj proces omogućuje odstranjivanje najsitnijih čestica iz vode. Povratna osmoza se koristi za pročišćavanje vode i odstranjivanje neorganskih minerala, soli i ostalih nečistoća u cilju poboljšanja izgleda, ukusa i ostalih svojstava vode. Tako se dobija kvalitet voda za piće koji zadovoljava sve standarde voda za piće. Nakon poznatih načina prečišćavanje vode industrijskom filtracijom (gradski vodovod i tvornice), prokuhavanjem i kloriranjem, došlo se do tehnički skoro savršenog načina filtriranja vode, koji gotovo od svake zagađene vode može načiniti zdravu pitku voda. Osmotske membrane koje se koriste u ovom postupku imaju toliko sitne otvore da kroz njih mogu proći gotovo samo molekule čiste vode, a sve nečistoće ostaju na membrani i izbacuju se preko odvoda kao tehnička otpadna voda. Ovakvim načinom filtracije vode dobija se voda za piće visoke kvalitete, koja se može koristiti i u medicinske svrhe (voda za bebe). [6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Proleksis enciklopedija, mrežno izdanje: Osmoza, pristupani 8. 4. 2017.
  2. 2,0 2,1 Filipović, Lipanović: "Opća i anorganska kemija", 9. izd., Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-30907-4, str.402-405
  3. [2] Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Strukovno nazivlje, mrežno izdanje: Osmozna koncentracija
  4. [3]En.Wikipedia.org: Osmotic concentration
  5. [4] "Reverzna osmoza", Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar, www.glossary.periodni.com, 2012.
  6. [5] "Kondicioniranje vode", www.grad.unizg.hr, 2012.