Svetislav Tisa Milosavljević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje


Svetislav Tisa Milosavljević (Niš, 7. rujna 1882.Beograd, 28. srpnja 1960.) prvi ban Vrbaske banovine

Svetislav Tisa Milosavljević, stariji sin bogatog niškog trgovca Tome Milosavljevića i njegove supruge Vasilije, rođene Popović, kao ponajbolji gimnazijalac planirao je studirati tehniku i postati inženjer, ali ga je očev financijski slom primorao da se opredijeli za vojni poziv. Mada se, dakle, u uniformi našao silom prilika, zavolio je časničku službu pa se stalno, teoretski i praktično, usavršavao, tako da je izrastao u općepriznati autoritet za pitanja vojnog prometa, uz istovremeno napredovanje koje će mu krajem 1925. godine donijeti i čin brigadnog generala.

Zahvaljujući mnogo puta potvrđenoj stručnosti i revnosti, kralj Aleksandar ga je prosinca 1926. godine izabrao za ministra prometa, ali ga je zaobišao pri rekonstrukciji vlade u srpnju 1928. godine, iako je za prethodnih 19 mjeseci Milosavljević ostvario odlične rezultate i započeo nekoliko kolosalnih projekata od kojih se izdvajaju Pančevački most na Dunavu, palača Ministarstva prometa a, posebno, drugi kolosijek pruge Beograd-Zagreb od prijestonice do Novske koji je već za njegova mandata priveden kraju. Jugoslavenski monarh se marljivog i energičnog Milosavljevića ponovo sjetio u listopadu 1929. godine kada ga je postavio za namjesnika u jednoj od devet novoformiranih banovina – u Vrbaskoj. Taj izbor nipošto nije bio slučajan: kralj je vrlo dobro znao da veoma siromašnoj Vrbaskoj banovini treba starješina koji će ojačati povjerenje odanih, pridobiti kolebljive i suzbiti oponente, koji će razbuditi uspavane narodne snage i tako Mrkonjića Krajinu povući iz preduge učmalosti. Na sreću tadašnjih pa i potonjih Krajišnika, ponajviše Banjalučana, kraljev izbor pao je, dakle, na Svetislava Tisu Milosavljevića.

Prvi ban je u Banju Luku došao na Mitrovdan, 8. studenog 1929. godine i to vlakom, bez ikakve pompe i pratnje. Još istog dana prošetao je gradom i iskusnim građevinskim okom mjerkao gdje i što bi se moglo i moralo činiti u toj neizgrađenoj i zapuštenoj varoši. Odmah je zasukao rukave i za kratko vrijeme uz znatnu državnu financijsku pomoć postigao ogromne iskorake u razvoju cijele banovine, a posebno njenog sjedišta – Banje Luke. Nemoguće bi bilo na ovom mjestu čak i samo pobrojati sve Milosavljevićeve uspjehe i mnogobrojne zadužbine, a naročito iznijansirano prikazati njegove direktne, djelomične ili, pak, indirektne zasluge za nastanak pojedinih objekata ili institucija. Uz sve rizike i manjkavosti takve grube klasifikacije, za početak ćemo, ipak, navesti banove najveće neposredne, ktitorske ili mecenarske podvige, koji će mu, uostalom, i donijeti laskavo ime banjalučki Periklo. To su: Banska palača (danas Gradska uprava), Banski dvor, Kazalište (osnovano 1930. godine, a današnje zdanje podignuto 1934. godine), Higijenski zavod, objekti Učiteljske i Poljoprivredne škole, istočno krilo ondašnje Gimnazije, te sedam stambenih zgrada za činovnike (u današnjoj Aleji svetog Save i kod Pošte). Navedenom valja dodati i osnivanje banovinskog Muzeja, udruženja za turizam, Obrtničke i Trgovačke komore, kao i pokretanje Vrbaskih novina i Književne Krajine. Povrh toga, širom banovine zabijelilo se oko 160 osnovnih škola i nekoliko drugih prosvjetnih svjetiljki, podignuti su mnogi drugi gospidarski, upravni, kulturni, zdravstveni i higijenski objekti, a na tvrdim i proširenim putevima sagrađene su stotine željeznih, armirano-betonskih i drvenih mostova, propusta, podzida itd. Iako nije bio neposredni investitor, graditelj ili osnivač, ban Milosavljević je stekao ogromne zasluge i za nastanak banjalučkog Gradskog parka sa spomenikom Petru Kočiću, za dogradnju hotela Bosna, asfaltiranje i osvjetljenje ulica, gradnju Sokolskog doma, Gradske općine, hotela Palas i, uopće, za sveukupni polet Banje Luke. Tom svojom djelatnošću prvi ban Vrbaske banovine uljepšao je lice i oplemenio dušu grada, a tko zna šta bi još uradio da 18. travnja 1934. nije po drugi put stao na čelo prometnog resora u novoj jugoslavenskoj vladi. Poslije banovanja, Svetislav Tisa Milosavljević je još samo jednom posjetio Banju Luku – na Spasovdan, 18. svibnja 1939. godine, kada se odazvao pozivu banjalučke pravoslavne crkvene općine i došao kumovati veličanstvenom Sabornom hramu za čije podizanje je, također, imao neprocjenjive zasluge. Bila je to simbolična kruna ljubavi, razumijevanja i suradnje grada koji je predodređen u svome imenu nositi bana i čovjeka, fizički sićušnog, ali djelom pravog gorostasa, koji je za svega četiri i pol godine provedene u tom gradu postao jedna od najznačajnijih i najsvjetlijih figura njegove ukupne prošlosti.