Periklo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Periklo
Mramorna bista Perikla iz muzeja Pija Klementina, Vatikan; rimska kopija po grčkom izvorniku iz oko 430. pr. Kr.; ispod se nalazi natpis: „Periklo, sin Ksantipa, Atenjanin”.
Mramorna bista Perikla iz muzeja Pija Klementina, Vatikan; rimska kopija po grčkom izvorniku iz oko 430. pr. Kr.; ispod se nalazi natpis: „Periklo, sin Ksantipa, Atenjanin”.
Opći životopisni podatci
Datum rođenja oko 495. pr. Kr.
Mjesto rođenja Atena, Stara Grčka
Datum smrti rujan 429. pr. Kr.
Mjesto smrti Atena
Nacionalnost Atenjanin
Puno ime Περιϰλῆς
Supruga neimenovana (majka Parala i Ksantipa)

Aspazija (majka Perikla Mlađeg)

Titule general strateg
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi Atenski strateg (461.–429. pr. Kr.)
Ratovi Grčko-perzijski ratovi: Drugi sveti rat
Samoski rat
Peloponeski rat
Važnije bitke Bitka kod Sikiona i Bitka u Akarniji (454. pr. Kr.), Istjerivanje barbara iz Galipolja (447. pr. Kr.), Opsada grada Delfi (448. pr. Kr.), Opsada Bizanta (434. pr. Kr.)
Vojska Atenska vojska

Periklo (grčki: Περιϰλῆς, Periklēs) je bio starogrčki državnik, vrstan govornik i vojskovođa (oko 495. pr. Kr.429. pr. Kr.). Bio je pripadnik atenskog plemstva (aristokracije) i dobar vojskovođa, no ostao je poznat po zalaganju za atenski narod (demos). Bio je dobro obrazovan, izvrstan govornik, a podršku puka dobio je zbog promjena koje je proveo. Najsjajnije razdoblje atenske povijesti, od kraja perzijskih ratova do početka Peloponeskoga rata, bilo je u znaku Periklove osobnosti („Periklovo doba”, 461.429.g.pr.Kr.). Tada je atenska demokracija dosegla vrhunac, a Atena postala najlepši i najbogatiji grad helenskog svijeta.

Mladost[uredi VE | uredi]

Komadi polomljene keramike (ostrakon) kao glasački zavjeti za ostracizam. Osobe koje su nominirane za izgon su Periklo, Kimon i Aristid, svaki sa svojim patronimom ispod imena.

Izvori o Periklovom životu potječu uglavnom iz dva ne potpuno pouzdana izvora. Prvi je povjesničar Tukidid koji mu se divio i nije ga kritizirao. No, Tukidid je oko 40 godina mlađi od Perikla i u potpunosti se usredotočio na Periklove intelektualne sposobnosti i vodstvo u ratu, izostavljajući biografske detalje, za koje je smatrao da su irelevantni. Ove praznine delimično popunjava rimski povjesničar Plutarh, koji ga je, nekih 500 godina kasnije, opisao kao čovjeka nepokolebljivih vrlina i veličine koji se uspješno nosio s promijenjivim masama. Periklo je bio pripadnik atenskog plemstva. Njegov otac, Ksantip, zapovijedao je u čuvenoj bici kod Mikale, a majka mu je bila unuka čuvenog reformatora Klistena.

U mladosti na njega je snažan utjecaj imao njegov učitelj glazbe, Damon, koji ga je uputio na presokratske filozofe Zenona iz Eleje i Anaksagore iz Klazomene. Kasnije, već kao vođa Atene, Periklo je stalno održavao tijesne odnose sa najnaprednijim i najtalentovanijim ljudima svog vremena, kao što su sofist Protagora, povjesničar Herodot i veliki umetnik Fidija.

Njegov otac, Ksantip, je bio kažnjen ostrakizmom 484. godine zbog sukoba s vlastima po pitanju odnosa s Perzijom. No, vratio se nakon opće amnestije 480. godine, te je čak i zapovijedao atenskim snagama kod Mikale 479. godine. Perikle je od njega nasljedio ne samo odanost demokraciji, nego i posjed u demi Holargu, sjeverno od grada Atene, što ga je učinilo relativno bogatim. Periklova majka Agarista, iz obitelji [Alkmeonidi|Alkmeonida]], priskrbila mu je političke veze, koje su ipak bile u opadanju.

Prvi poznat datum u Periklovom životu je 472. godina, kada je kao koreg platio prikazivanje Eshilove perzijske trilogije, Perzijanci. Slijedeće godine njegovog života nisu poznate, sve do 463. godine, kada je optužio Kimona, tada vodećeg atenskog vojskovođu i državnika, zbog neuspješne vojne pomoći spartanskom plemstvu protiv pobunjenih helota (robova). Kimon je prognan iz Atene na deset godina.

Periklovo doba[uredi VE | uredi]

Lawrence Alma-Tadema, Fidija prezentira Partenonski friz tPeriklu, Aspaziji, Alkibijadu i prijateljima, 1868., Birminghamski muzej.
Leo von Klenze, Rekonstrukcija Akropole i Areopaga u Ateni, 1846.

Vrlo rano postao je pristaša Efijalta u borbi za demokratizaciju atenskog ustavnog ustroja; u toj je borbi bila slomljena oligarhijska vlast areopaga[1]. Perikle je na čelo atenske demokracije došao nakon ubojstva Efijalta (461. pr. Kr.), te je uspio postići da čast arhonta, sudske i upravne službe u Ateni (koje su se počele plaćati od 457. pr. Kr.) mogu obavljati i siromašniji građani[2]. Naime, Periklo je uveo dnevnice za obavljanje državnih poslova i sudjelovanje u radu narodne skupštine, siromašnijim građanima je omogućio pristup u upravu i sudstvo, tako što su se dužnosnici birali ždrijebom. Periklo je svu vlast predao narodnoj skupštini koju su činili svi slobodni Atenjani s građanskim statusom. Ona je odlučivala o svim državnim poslovima i formalno Atena je postala demokratska republika.

Tijekom Prvog Peloponeskog rata, Periklo je 454. pr. Kr. napao grad Sikon i pokrajinu Akarniju. Potom je neuspješno pokušao osvojiti Enijadu u Korintskom zaljevu, prije povratka u Atenu. God. 451. pr. Kr. Periklo je vratio Kimona iz progonstva koji je sa Spartom dogovorio petogodišnje primirje.

Kada su se polovicom 450-ih pr. Kr. Egipćani pobunili protiv perzijske vlasti, Periklo je poslao Kimona na čelu vojske da bezuspješno opsjedne perzijsku utvrdu na Nilu. Nakon tog neuspjeha, Kimon je ipak pobijedio Perzijance kod Salamisa na Cipru 450. pr. Kr.

God. 449. pr. Kr. započeo je Drugi sveti rat kada je Sparta odvojila Delfe od Fokide i proglasila ga za neovisan grad. Slijedeće godine Periklo je poveo atensku vojsku protiv Delfa, kako bi povratio vlast Fokide nad svegrčkim svetištem.

Nakon Kimonove smrti 447. pr. Kr. ostrakizmom je iz Atene uklonio njegova nasljednika u vodstvu aristokratsko-konzervativne stranke i postao stvarno neograničenim gospodarom Atene. Periklo nije bio arhont, ali su ga uvijek ponovno birali za stratega, i to mu je bio formalni oslonac za vlast. Kao vojnik i političar, nadahnut idejom helenskoga jedinstva pod vodstvom Atene, Periklo je u prvom redu želio osigurati svojemu gradu političku slobodu i velika materijalna sredstva (prijenos blagajne Delskoga saveza u Atenu)[1].

U Periklovo doba Atena je obnovljena i sagrađene su mnoge javne zgrade, Atenska Akropola (Partenon, Propileje, Odejon) i gradske zidine s utvrđenjem luke Pirej. U Atenu su dolazili mnogi filozofi, umjetnici i znanstvenici od kojih su mnogi bili Periklovi intimni prijatelji (Damon, Anaksagora, Protagora, Sofoklo, Herodot i Fidija). Tako je Atena doživjela procvat te je zauzela vodeći položaj među grčkim polisima.

Tukidid navodi kako su se početkom Drugog Peloponeskog rata 431. pr. Kr. Atenjani naljutili na Perikla što ne šalje vojsku na Peloponežane u Atici. Periklo je svojim govorom pokušavao ublažiti gnjev Atenjana koji su ga kaznili novčanom kaznom. Dvije godine i šest mjeseci od početka rata Periklo je umro od kuge koja je harala Atenom. Neposredno pred smrt je izjavio kako je ponosan što za vrijeme svog djelovanja nije zavio u crninu nijednog Atenjanina[1].

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Periklo
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Periklo
  1. 1,0 1,1 1,2 Periklo, Hrvatska enciklopedija LZMK; Pristupljeno 30. srpnja 2017.
  2. Prema Aristotelu, 457. pr. Kr. za arhonta je prvi put bio izabran jedan zeugit, koji prema starom Solonovom timokratskom ustavu nije imao pravo da bude biran na to mjesto.