Pravoslavlje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pravoslavlje u Europi.

Pravoslavlje je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katolicizam i protestantizam).

Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva (cezaropapizam), težnje Carigradskog patrijarha, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini (celibatu) itd., doveli su do privremenog (864.-868.) te konačnog (1054.) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Stari istočni patrijarhati, Jeruzalemski, Antiohijski i Aleksandrijski, gube u 7. stoljeću širenjem islama svoje značenje. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Jugoistočnu Europu, Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve.

Pravoslavlje u našim krajevima[uredi VE | uredi]

Do 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Na našim područjima pravoslavlje se širilo u nekoliko navrata. U 15. stoljeću nakon turskih osvajanja, u 17. stoljeću za vrijeme austrijsko-turskog rata, te u 18. stoljeću pod vodstvom patrijarha Arsenija IV.

Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U Republici Hrvatskoj postoji pet pravoslavnih episkopija: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Osječkopoljska i baranjska, Slavonska i Zagrebačka. U Bosni i Hercegovini postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve su podređen je Srpskoj pravoslavnoj crkvi s patrijarhom u Beogradu. Uz Srpsku pravoslavnu crkvu, još djeluju Makedonska i Bugarska pravoslavna crkva s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine. Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena je 1993. kao autokefalna crkva koja je u prošlosti postojala od sredine 18. stoljeća pa do 1918. godine.

20. stoljeće[uredi VE | uredi]

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa sela u obližnje gradove odnosno u velike gradove i industrijska središta.

Pravoslavlje je u Hrvatskoj nažalost bilo obilježeno i velikosrpskom politikom, koja je, primjerice, planirala naseljavati Makedonce u Hrvatskoj, jer su velikosrpski ideolozi smatrali da Makedonci s područja Kraljevine Srbije pokazuju sklonost bugarstvu, a u Hrvatskoj će prikloniti se srpstvu i postati Srbima; praksa to nije pokazala.

Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje (o toj pojavi piše hrvatski književnik Brešan). Ipak, ta politika nije uspila polučiti značajnije rezultate.

Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove. Nakon drugog svjetskog rata, pravoslavlje se širilo koloniziranjem Srba i Crnogoraca iz pasivnih krajeva u iseljena njemačka sela te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima", čije je stanovništvo bilo prisilno raseljeno uz zabranu povratka.

Od 1942.-1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. 1990-ih godina su krenule incijative za obnovu njena rada.

Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.

Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije[uredi VE | uredi]

Autokefalne crkve[uredi VE | uredi]

Autonomne crkve[uredi VE | uredi]

Osporen status[uredi VE | uredi]

Poseban autonomni status[uredi VE | uredi]

Nekadašnje[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]