Tadeusz Fenrych

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Tadeusz Fenrych, punim imenom Tadeusz Wiktor Fenrych (pol.), odnosno Tadeus Viktor Fenrich von Gjurgjenovac (njem.) (17. lipnja 1882. - 16. lipnja 1942.) bio veteran Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, kapetan Poljske vojske i sudionik Velikopoljskoga ustanka[1]. Premda je etnički bio Nijemac i dio je svoje vojne karijere proveo u Njemačkoj carskoj vojsci, zalagao se za repatrijaciju Velikopoljskoga vojvodstva u okvire ponovno uspostavljene poljske države[1][2].

Tadeusz Fenrych
Puno ime
  • Tadeusz Wiktor Fenrych (polj.)
  • Tadeus Viktor Fenrich v. Gjurgjenovac (njem.)
Datum rođenja 17. lipnja 1882.
Mjesto rođenja Poniatowo, Posen, Pruska
Datum smrti 16. lipnja 1942.
Mjesto smrti Buchenwald, Weimar, Njemačka
Roditelji
  • Vladislav Fenrich v. Gjurgjenovac
  • Hellene v. Feldmann
Obitelj
  • Teodora Grabowska (supruga)
  • Wiktor (sin)
  • Tadeusz Franciszek (sin)
Obrazovanje Friedrichs-Polytechnikum, Köthen (Anhalt), Njemačka

(diplomirani inženjer strojarstva)

Vojna služba
  • Njemačka carska vojska (I. svj. rat)
  • Velikopoljska vojska (I. svj. rat, Velikopoljski ustanak)
  • Poljska vojska (II. svj. rat)
German Empire state flag.svg

POL województwo wielkopolskie flag.svg

Poland flag 300.png

Životopis[uredi VE | uredi]

Tadeusz Wiktor rođen je 17. srpnja 1882. godine u Poniatowu u današnjoj Poljskoj (tadašnja pruska pokrajina Posen), u dobrostojećoj obitelji njemačkog (austrijskog) podrijetla. Gimnaziju je pohađao u Trzemeszniu i Szamotułama, a studij je završio u Köthenu u Njemačkoj i stekao titulu inženjera strojarstva. 1908. godine pristupa artiljeriji u Njemačkoj carskoj vojsci, a 1914. postaje potporučnik i bori se na Zapadnom frontu[3].

Nakon Prvoga svjetskoga rata obnaša više različitih dužnosti u Carskoj vojsci. Premda je po narodnosti bio Nijemac, zbog svojih se osobnih uvjerenja 1918. godine pridružuje paravojnoj formaciji Straż Ludowa[4] (polj. Narodna straža) koju je osnovala tzv. Vrhovna narodna skupština u Poznanju. a čiji je cilj bilo ponovno pripojenje Velikopoljskoga vojvodstva Poljskoj[5].

Velikopoljski ustanak[uredi VE | uredi]

Područje Velikopoljskog vojvodstva (njem. Die Woiwodschaft Großpolen, polj. Województwo Wielkopolskie) je sve do 1795. godine pripadalo Poljsko-Litavskoj Uniji, a tada je pripojeno Kraljevini Pruskoj te je zajedno sa njom 1871. postalo dio ujedinjene carske Njemačke. Iako se na njemu stalno doseljavalo njemačko stanovništvo, Poljaci su do početka Prvog svjetskog rata činili oko 60% stanovništva. Lokalni poljski političari i aktivisti su već 12. studenog 1918. osnovali Vrhovnu narodnu skupštinu, organizaciju koja je trebala predstavljati interese Poljaka na tom području. Vrhovna narodna skupština je tijekom sljedećih nekoliko tjedana počela preuzimati javne institucije u Poznanju od službenih vlasti, da bi taj proces 27. prosinca prilikom preuzimanja jedne policijske postaje prerastao u pravi oružani sukob. 1919. je Versailleskim mirovnim ugovorom Velikopoljsko vojvodstvo pripalo Poljskoj (Drugoj poljskoj republici).[6][7]

Fenrych je u Velikopoljskom ustanku u početku bio pomoćnik (ađutant) glavnoga zapovjednika Narodne straže, generala Kaziemierza Grudzielskoga, gdje je bio jedan od vodećih organizatora oružanih ustanaka. Koncem 1918. postaje poručnik u 2. streljačkom vodu Velikopoljske vojske u Gnieznom. U travnju 1919. povjerena mu je organizacija Škole za pješaštvo.[1][4]

Međuratno razdoblje[uredi VE | uredi]

Nakon završtetka Velikopoljskoga ustanka i konačnog pripojenja Velikopoljskoga vojvodstva Poljskoj, Fenrych je obnašao više različitih dužnosti u Poljskoj vojsci pri Vrhovnom zapovjedništvu u Poznanju (polj. Dowództwie główne). 1923. postaje kapetanom Divizije teškoga topništva u Poljskoj vojsci[8]. Odlikovan je za vojne zasluge križem Virtuti Militari, Srebrnim križem za zasluge te Križem Neovisnosti (Krzyż Niepodległości)[9].

Osim aktivne službe u Diviziji teškoga topništva, u tom se razdoblju Fenrych bavio i poviješću. 1926. godine je osnovao Društvo za izučavanje povijesti Velikopoljskoga ustanka ("Towarzystwo dla Badań nad Historią Powstania Wielikopolskiego").[10] U tom razdoblju, osim brojnih stručnih povijesnih članaka, Fenrych je objavio i sljedeće knjige koje su se bavile tom tematikom: 1928. „Pokušaj sinteze Velikopoljskoga ustanka 1918./19." („Próba syntezy Powstania Wielkopolskiego 1918/19”), 1933. „Fragmenti sa sjevernoga fronta Velikopoljskoga ustanka" („Fragmenty z frontu północnego Pozostania Wielkopolskiego”), te 1935. „O začecima Velikopoljske vojske" („O zaczątkach armii Wielkopolskiej”).

Od 1931. do 1935. bio je gradonačelnik grada Krotoszyna[3].

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U rujnu 1939. Fenrych se borio u bitci kod Lublina[11]. Nakon pada Poljske i uspostave nacističke vlasti (tzv. Generalne gubernije), bio je tražen od strane njemačke Državne tajne policije („Gestapo", njem. Geheime Staatspolizei). Bio je uhićen 3. ožujka 1941. godine i zatvoren u koncentracijskom logoru Buchenwald, u blizini Weimara u Njemačkoj. Ondje je pogubljen 16. lipnja 1942. pod optužbom izdaje vlastitoga naroda[4][1]. Njegovi sinovi, Viktor i Tadeus Franz pogubljeni su u Tarnówu 26. lipnja 1944. godine[1].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Antoni Gąsiorowski, Jerzy Topolski: Wielkopolski Słownik Biograficzny. Warszawa-Poznań: Państwowe Wydawnictwo Naukowe, 1981, s. 180. ISBN 83-01-02722-3.
  2. Antoni Czubiński: Powstanie wielkopolski 1918-1919: geneza, charakter, znaczenie. 1978. Wydaw. Poznańskie
  3. 3,0 3,1 Nasi Powstańcy: Tadeusz Fenrych, Historia Krotoszyn
  4. 4,0 4,1 4,2 Antoni Czubiński, ‎Bogusław Polak: Słownik biograficzny powstańców wielkopolskich 1918-1919. Wydawnictwo Poznańskie 2002. ISBN 9788371770142
  5. Janusz Kutta: Policja w Polsce odrodzonej: Wielkopolska i Pomorze, 1918-1922 : geneza, organizacja, funkcjonowanie. Pozkal, 1994. ISBN 9788386248605
  6. Stefan Bratkowski: Najkrótsza historia Wielkopolski. Wydawn. "W drodze", 1999. ISBN 9788370332280
  7. Ryszard Wryk: Wielkopolska: historia, społeczeństwo, kultura. Wydawnictwo Poznańskie, 1995.
  8. Rocznik Oficerski 1924 ↓, str. 710, 769. Warszawa: Ministerstwo Spraw Wojskowych, 1924.
  9. Lista odznaczonych kryżem i medalem niepodległości, Niezwyciezeni 1918-2018.
  10. Bogusław Polak, Zdzisław Grot: Biografistyka Powstania Wielkopolskiego, 1918-1919: materiały z VI Ogólnopolskiego Seminarium Historyków Powstania Wielkopolskiego, 1918- 1919 : Kościan, 19 kwietnia 1985 r. Wydawn. Wyższej Szkoły Inżynierskiej w Koszalinie, 1985.
  11. Rocznik Oficerski Rezerw 1934 ↓, s. 343, 993. Wielkopolska Biblioteka Cyfrowa, 1934.