Poljsko-Litavska Unija
Kraljevina Poljska i Velika Kneževina Litva | ||||
---|---|---|---|---|
Królestwo Polskie i Wielkie Księstwo Litewskie (polj.) Regnum Poloniae Magnusque Ducatus Lithuaniae (lat.) | ||||
| ||||
Kraljevski grb
(o. 1587. – 1668.) | ||||
Geslo | ||||
Si Deus nobiscum quis contra nos (‘Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?’) Pro Fide, Lege et Rege (‘Za vjeru, zakon i kralja’) | ||||
Himna | ||||
![]() Poljsko-Litavska Unija (zeleno) i njezini vazali (svjetlozeleno) 1619. godine | ||||
Glavni grad | Krakov (1569. – 1596.) Varšava (1596. – 1795.) | |||
Jezici | ||||
poljski i latinski | ||||
Religija | ||||
katoličanstvo (službeno) | ||||
Vladavina | ||||
Žigmund II. August[a] | 1569. – 1572. | |||
Stanislav II. August[b] | 1764. – 1795. | |||
Walenty Dembiński[c] | 1569. – 1584. | |||
Antoni Sułkowski[d] | 1793. – 1795. | |||
Mikołaj Radziwiłł[e] | 1569. – 1584. | |||
Joachim Chreptowicz[f] | 1793. – 1795. | |||
Legislatura | ||||
Gornji dom | Senat | |||
Donji dom | Narodna skupština | |||
Povijest | ||||
| ||||
| ||||
| ||||
| ||||
| ||||
Površina | ||||
1582. | 815 000 km2 | |||
1618. | 1 000 000 km2 | |||
1700. | 733 500 km2 | |||
Stanovništvo | ||||
1582. | 8 000 000 | |||
1618. | ~12 000 000 | |||
1700. | 8 000 000 | |||
Danas | ||||
Poljsko-Litavska Unija bila je federativna realna unija Krune Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve koja je postojala od 1569. do 1795. godine. Bila je među najvećim i najmnogoljudnijim zemljama u Europi od 16. do 18. stoljeća. Na vrhuncu svoje moći početkom 17. stoljeća prostirala se na oko 1 000 000 km2 te je imala multietničko stanovništvo od oko 12 milijuna ljudi 1618. godine. Službeni jezici Poljsko-Litavske Unije bili su poljski i latinski, dok je katoličanstvo bilo službena religija.
Država se prema prostirala na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Litve, Latvije i Estonije. Ukupna površina 1618. godine iznosila je 1,153.465 km2. Na vrhuncu moći u njoj je živjelo oko 14,000.000 ljudi, a stanovništvo su činili Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Židovi i ostale narodne manjine.
Glavna središta države bili su poljski gradovi Krakov i Varšava, a politička moć se centrirala prema zapadnim krajevima države u današnjoj Poljskoj i Litvi.
Tijekom 18. stoljeća u Poljsko-Litavskoj Uniji nisu pravodobno provedene reforme kakve su se u ono doba provodile diljem Europe, a politički sustav je bio nestabilan. Rusko Carstvo imalo je osobite teritorijalne apetite prema Uniji. Ono je kasnije pripojilo veći dio Poljsko-Litavske Unije, a s osloncem na nju osvojilo je i daljnja, tada slabo nastanjena područja na jugu i istoku današnje Ukrajine i na sjevernom Kavkazu, kojim je do tada vladao Krimski Kanat i drugi muslimanski narodi pod pokroviteljstvom Osmanskog Carstva. Nakon što su opstojnost i granice Poljsko-Litavske Unije počeli ovisiti o dogovoru susjednih sila, one su je naposljetku odlučile podijeliti između sebe.
Poljsko-Litavska Unija nestala je s povijesne pozornice krajem 18. stoljeća kad je raskomadana u tzv. tri podjele Poljske između Ruskoga i Austrijskog Carstva te Pruske.
Vojska Poljsko-Litavske Unije razvila se spajanjem vojski Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve, iako je svaka država zadržala vlastitu podjelu. Ujedinjene oružane snage sačinjavale su Krunsku vojsku, regrutiranu u Kraljevini Poljskoj, i Litavsku vojsku u Velikoj Kneževini Litvi. Na čelu vojske bio je hetman, koji je bio jednak činu generalu ili vrhovnom zapovjedniku u drugim zemljama. Monarsi nisu mogli objaviti rat ili sazvati vojsku bez pristanka Sejma ili Senata. Mornarica Poljsko-Litavske Unije nikada nije igrala važnu ulogu u vojnoj strukturi od sredine 17. stoljeća pa nadalje.

Najprestižnija formacija dviju vojski bila je njihova teška konjica iz 16. i 17. stoljeća u obliku Krilatih Husara, dok su Poljska kraljevska garda i Litavska garda bile elita pješaštva. Godine 1788. Veliki Sejm odobrio je reforme i organizirao buduće strukture vojske. Krunska vojska trebala je biti podijeljena u 4 divizije, sa 17 poljskih pješačkih pukovnija i 8 konjaničkih brigada isključujući specijalne jedinice. Litavska vojska trebala je biti podijeljena na dvije divizije, 8 terenskih pukovnija i dvije konjičke. Reforma je predviđala vojsku od gotovo 100.000 ljudi.

Poljsko-Litavska vojska razlikovala se od organizacije uobičajene u drugim dijelovima Europe. Prema Bardachu, plaćeničke postrojbe, uobičajene u zapadnoj Europi, nikada nisu stekle široku popularnost u Poljskoj. Brzezinski navodi da su strani plaćenici činili značajan dio elitnijih pješačkih jedinica (barem do početka 17. stoljeća). Postojala je mala stajaća vojska – Obrona potoczna (Stalna obrana) od oko 1500 – 3000 vojnika, koju je plaćao kralj, a prvenstveno je bila stacionirana na problematičnim južnim i istočnim granicama.
Nekoliko godina prije Lublinske unije reformirana je poljska Obrona potoczna jer je Sejm ozakonio stvaranje Wojsko kwarciane. Ovu je formaciju također plaćao kralj, a brojala je oko 3500 – 4000 ljudi prema Bardachu, no Brzezinski daje raspon od 3000 – 5000 vojnika. Bila je sastavljena većinom od postrojba lakog konjaništva popunjenih plemstvom, kojima su zapovijedali hetmani. Sejm bi za vrijeme rata ozakonio privremeno povećanje veličine Wojsko kwarciane.