Poljsko-Litavska Unija (pol. Rzeczpospolita Obojga Narodów, lit. Žečpospolita ili Abiejų tautų respublika, bje. Рэч Паспалітая ili Рэч Паспалітая Абодвух Народаў, ukr. Річ Посполита) povijesna je država nastala 1569.unijomKraljevine Poljske i Velike kneževine Litve (u kojoj su pretežni dio stanovništva i vladajuće elite bili Bjelorusi i Ukrajinci). Postojala je do 1795. godine, a u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću i vjerojatno najmnogoljudniju državu Europe. Država je u svoje vrijeme bila vrlo napredna u kulturno-političkom smislu, a razlog tomu je izrazita multikulturalnost i prisutnost visokog broja obrazovanih ljudi.
Država se prema prostirala na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Litve, Latvije i Estonije. Ukupna površina 1618. godine iznosila je 1.153.465 četvornih kilometara. Na vrhuncu moći u njoj je živjelo oko 14 milijuna ljudi, a većinu stanovnika činili su redom Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Židovi i ostale narodnosti. Glavna središta države bili su poljski gradovi Krakov i Varšava, a politička moć se centrirala prema zapadnim krajevima države u današnjoj Poljskoj i Litvi.
Tijekom 18. stoljeća u Poljsko-Litavskoj uniji nisu pravodobno provedene reforme kakve su se u ono doba provodile diljem Europe, a politički sustav je bio nestabilan. Rusko Carstvo je imalo osobite teritorijalne apetite prema Uniji - ono će si kasnije pripojiti pretežni dio te države, a osloncem na nju osvojiti će daljnja (tada slabo nastanjena) područja na jugu i istoku današnje Ukrajine i na sjevernom Kavkazu, kojim su do tada vladali Krimski Tatari i drugi muslimanski narodi pod pokroviteljstvom Osmanskog Carstva. Nakon što su opstojnost i granice Poljsko-Litavske unije počeli ovisiti o dogovoru susjednih sila, one su je naposljetku odlučile podijeliti između sebe.
.png)
