Teutonsko groblje

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Teutonsko groblje (tal. Cimitero Teutonico, službeno Campo Santo dei Teutonici e dei Fiamminghi) je teotonsko-flamansko groblje u neposrednoj blizini Bazilike Svetoga Petra u Vatikanu u vlasništvu Svete Stolice, ali na talijanskom teritoriju. Okruženo je visokim zidom, a u njemu raste raznolika vegetacija koja ga pretvara u prekrasnu zelenu oazu u sjeni bazilike. Groblje je smješteno na mjestu gdje se nekada, za vrijeme Rimskog Carstva, nalazio Neronov cirkus. To je bilo mjesto mučeništva mnogih kršćana.

Tijekom Srednjeg vijeka, za vladavine Karla Velikog, uz groblje su izgrađeni škola Schola Francorum i gostinjac za hodočasnike. Zbog toga je na ulazu istaknuto njegovo ime i godina 799. kao godina osnivanja. U 15. stoljeću, mjesto je postalo središte stanovnika Rima koji govore njemačkim jezikom. Danas su tu uz groblje i dvije znanstvene institucije: Papinski teutonski zavod Campo Santo (od 1876.) i Rimski institut društva Görres - RIGG (od 1888.), kapela Švicarske garde u kojoj su grobovi pripadnika garde koji su, braneći papu, poginuli 1527. godine, te crkva Svete Marije Milosne koja je u današnjem obliku izgrađena pred kraj 15. stoljeća.

1597. osnovano je Teutonsko-flamansko nadbratstvo Naše Gospe koje je od tada do danas vlasnik groblja, te je zaduženo za njegovo održavanje.


Korištenje groblja danas[uredi VE | uredi]

U novije vrijeme, u groblju se mogu pokopati govornici njemačkog jezika članovi različitih vjerskih ustanova u Rimu.[1] U veljači 2015., uz pristanak pape Franje, tu je sahranjen i beskućnik Willy, podrijetlom iz Belgije. Njegov sprovod platila je jedna njemačka obitelj, a Papa je svojim pristankom još jednom potvrdio da želi "siromašnu Crkvu za siromašne".[2]

Tradicija je da Sveti otac barem jedanput godišnje moli na tom vatikanskom groblju, a to je gotovo u pravilu na Dušni dan. Također, tradicija je da to isto učine njemački i austrijski državni poglavari prigodom službenog pohoda Svetoj Stolici.

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]