Teobald I., kralj Navare

Dodaj infookvir "monarh". (Primjeri uporabe predloška)

Teobald I., kralj Navare

Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć)

Teobald I. ( baskijski: Tibalt I.a Nafarroakoa, francuski: Thibaut, španjolski: Teobaldo) (30. svibnja 1201. – 8. srpnja 1253.), zvani Trubadur i "postumni", bio je grof Champagnea (kao Theobald IV.) od rođenja i kralj Navare od 1234. godine. Bio je poznat kao truver i križar te je bio prvi Francuz koji je vladao Navarom.

Vladavina Šampanjom

Regentstvo Šampanje

Rođen u Troyesu, bio je sin Teobalda III. od Champagne i Blanke Navarske, najmlađe kćeri Sanča VI. od Navare. Otac mu je umro manje od tjedan dana prije njegovog rođenja, a Blanka je vladala grofovijom kao regent dok Teobald nije napunio 21 godinu 1222. godine. Bio je istaknuti truver, a mnoge od njegovih pjesama su preživjele, neke i s glazbom.

Prva polovica Teobaldova života bila je obilježena brojnim poteškoćama. Njegov ujak, grof Henrik II., ostavio je za sobom mnogo dugova koji su bili daleko od isplaćenih kada je Teobaldov otac umro. Nadalje, Teobaldovo je pravo naslijedstva osporavala Henrikova kći Philippa i njezin suprug, Erard I. Brienne, grof od Ramerupta, i jedan od moćnijih velikaša Šampanje.

Sukob s Erardom i Philippom eskalirao je godine 1215. u Rat za šampanjsko naslijeđe, a nije riješen dok Theobald nije postao punoljetan 1222. godine. U to vrijeme je kupio prava za znatnu monetarnu odštetu. Nešto kasnije, 1234. godine, morao je potrošiti još kako bi otkupio još od Philippine starije sestre Alice, kraljice Cipra. Nagodba iz 1222. nije bila kraj Teobaldovim problemima, jer se u narednim godinama našao suprotstavljen Luju VIII.

Sukob s krunom

Teobaldova vladavina je u početku bila obilježena nizom poteškoća.

Ušao je u sukob s Lujem VIII., kraljem Francuske (1223. – 1226.) u vezi s restriktivnom politikom koju je novi kralj provodio sa Židovima u Francuskoj. U njegovom Etablissement sur les Juifs od 8. studenoga 1223., Luj VIII. je proglasio da kamate na židovske dugove više ne bi trebale vrijediti (iako je u isto vrijeme također naložio da kapital treba otplatiti Židovima u tri godine), da dugovi zbog Židova trebaju biti upisani i stavljeni pod kontrolu njihovih kneževa. Kneževi onda prikupljaju dugove za Židove, bez sumnje primajući proviziju. Dvadeset i šest baruna prihvatilo je nove mjere Luja VIII., ali Teobald nije zbog svog ugovora sa Židovima koji jamči njihovu sigurnost u zamjenu za dodatni prihod kroz oporezivanje. Teobald i njegova majka oslanjali su se na ovaj dodatni prihod tijekom borbe za naslijeđe svoje židovske populacije. Teobaldovo odbijanje prihvaćanja nove antagonističke politike prema Židovima Luja VIII. proširilo je rastući jaz između njih dvojice.

Tijekom opsade Avignona 1226., u sklopu katarskog križarskog rata, zbog neslaganja s kraljem, Teobald IV. činio samo minimalnu službu od 40 dana, a zatim je otišao kući. Nažalost, Luj VIII. je umro od dizenterije ubrzo nakon što je otišao, za što su neki optužili Teobalda. Na smrti Luja VIII., Teobaldova je politička situacija bila teška: on je napustio kralja u njegovim pohodima, pojavile su se glasine da ga je otrovao, i bio mu je zabranjen dolazak na krunidbu Luja IX. (njegova majka Blanka je otišla umjesto njega). Na početku regenstva od Blanke od Kastilje, on je napustio urotu protiv francuskog kralja, koji je također uključivao Huga de Lusignana, grof La Marche i Pierrea Mauclerca, vojvodu od Bretanje,

Počele su se širiti jake glasine da Teobald ima ljubavnu vezu s udovicom Luja VIII., regenticom Blankom od Kastilje, za koju je skladao poetski homage. Kraljica Blanche i otac Theobalda IV. Theobald III bili su unuci Eleanor Akvitanske. Prvi kroničar koji je spomenuo glasine o ljubavnoj vezi između Teobalda i Blanke bio je Roger iz Wendovera. Wendover je tvrdio da je Theobald, "izmučen strastišću " za kraljicu, pokušao otrovati kralja Luja VIII. u opsadi Avignona. Matthew Paris dodaje priču da su francuski plemići navodili mladog kralja Luja IX. Da izazove Teobalda na dvoboj kako bi osvetio smrt svog oca, ali da je Blanke spriječila dvoboj. Theobald IV. postaje sve utjecajniji na dvoru, a drugi veliki grofovi Francuske su postali ogorčeni. Moguće je da su glasine o aferi s kraljicom doista bile neutemeljene, i tek proizvedeni od strane drugih baruna ljubomornih na njegov položaj na dvoru. Općenito, ostali baruni bili ljubomorni na ojačanu grofoviju Šampanju koja je nastala iz rata za naslijeđe, a sada predstavljala glavnog suparnika okolnim područjima.

U svakom slučaju, ogorčeni drugi baruni napali su Šampanju 1229. – 1230. Ironično, savezi u invaziji bili preokrenuti iz aranžmana koji su bili u vrijeme rata za naslijeđe: grof Henrik II. od Baara napao je Šampanju s istoka, što je navelo Teobalda IV. na udruživanje s Lorenom na grofoviju Baar. Simon Joinville, koji se borio za pobunjeničku frakciju tijekom rata za naslijeđe, sada se udružio s Teobaldom IV. prema vanjskoj opasnosti, te ga pomagao u pustošenju Baara, koji je na sjevernoj granici Joinvilleovih zemalja. Nažalost, sukob s grofovijom Baar potaknuo je snažnije Vojvodstvo Burgundiju na upad u Šampanju s juga, na čelu s vojvodom Hugom IV. (njegov otac Odo III., Blankin nepokolebljivi savezniki, umro je 1218.). Ovo izazvalo kraljicu Blanku na intervenciju, kako bi se zaustavilo širenje sukoba. Teobald IV. je uspio odbiti napadače, ali uz veliku cijenu. Šampanjsko gospodarstvo bilo je iscrpljeno od ova dva velika rata, kao i križarskih dugova oca Teobalda IV. i strica, koji Teobald IV. morao prodati svoj suverenitet nad grofovijama zapadno od Pariza koje su njegovi preci posjedovali prije proširenja na istok do Šampanje: Blois, Sancerre i Chateaudin. Još jedan veliki udarac za moral došao je početkom invazije 1229., kada je Blanka Navarska umrla (prirodnom smrću), dok je bila u mirovinu u samostanu Argensolles. Štoviše, druga supruga Teobalda IV. Agnes od Beaujeu iznenada je umrla godine 1231, ostavljajući Teobalda IV. sa petogodišnjom kćeri, Blankom. To je u Šampanji dovelo do potrebe za muškim nasljednikom, što je navelo Teobalda IV. da se ponovno vjenča godine 1232. s Margaretom Burbonskom. Situacija je dosegla kritičnu točku godine 1233., kada je najstarija kćer Henrika II. kraljice Alice od Cipra zaprijetiola ponavljanjem rata za nasljedstvo s Teobaldom. Teobald je bio u mogućnosti isplatiti Alice odustajanje od zahtjeva, ali ovaj masivni izdatak ga je još više uvukao u dugove.

Vlast u Navari

Teobald je naslijedio svog strica Sanča VII. kao kralj Navarre. Teobald je bio u Pamploni u vrijeme Sanchove smrti i on je odmah potvrdio je sloboštine kraljevstva carstva. To je uvelike povećalo njegove resurse (da ne spominjemo njegov prestiž), a preostale godina njegove vladavine bille su mnogo mirnije i prosperitetnije. Gospodari i baruni sjeverne Francuske koji su bili u sukobu s Teobaldom IV. godine 1229. su ga ostavili na miru, shvativši da je u ulozi kralja Navarre, njegov položaj bio prejak izazov.

Unutarnja i vanjska politika

Kao kralj, Teobald je zapečatio paktove s krunom Kastilje i krunom Aragona, kao i s Kraljevinom Engleskom. On je povjerio većinu vlada plemićima Šampanje i podijelio Navarre u četiri nova okruga na temelju fiskalnih funkcija i održavanja javnog reda. Počeo je kodifikaciju zakona u Cartulario Magno i postavio na papir navarske tradicije poznate kao "Fuero general", nesustavno zabilježene do tog vremena koje su slijedile baskijske tradicije u upotrebi po različitim okruzima kraljevstva.

Kako bi dobio podršku Kastilje, zaručio je svoju kćer Blanche za budućeg Alfonsa X. Tim bračnim paktom, Ferdinand III. od Leóna ponudio je teritorij Gipuskoe dok god je Teobald živ, ali ne i Alave na koji su navarski vladari odavno polagali pravo. No, s Gipuskoom bi stekao izravan pristup kantabrijskom moru. Ovaj savez nikada nije izvršen, međutim, jer bi to značilo uključivanje Navare kao feuda Kastilije. Sljedeće godine, Teobald je zaručio svoju svoju kćer za Ivana I., vojvodu od Bretanje, sina svog bliskog saveznika iz križarskih Petra Dreuxa.

Križarski rat 1239.

Godine 1239. Tibalt je režirao križarski pohod na Svetu zemlju. Vojno, njegov križarski rat nije bilo slavan, ali je doveo do nekoliko diplomatskih uspjeha. On je proveo mnogo vremena u ugodnoji Akri (gdje je napisao pjesmu svojoj supruzi) prije prelaska u Aškelon, gdje je započeo izgradnju dvorca. Borio se u dvije male bitke, od kojih jedna bila blaga pobjeda. Druga bitka, u blizini Gaze bila je odlučujući poraz. Pregovarao je s Ajubidima od Damaska i Egipta, koji su bili u sukobu jedni s drugima u to vrijeme, finalizirajući sporazum s prvim (na sjeveru) protiv potonjeg ( na jugu), pri čemu je Kraljevstvo Jeruzalem ponovno steklo sam Jeruzalem, plus Betlehem, Nazaret, i većinu regije Galileji s mnogo templarskih dvoraca, kao što su Belfort i Saphet. On je također pregovarao primirje s Egipćanima. Neki suvremeni izvori čak impliciraju da je cijeli zemljišta između Jordana i Mediterana vraćeno u križarske ruke.

Upitno je koliko se konačni uspjeh križarskog rata (najuspješniji od prvog u teritorijalnom smislu) može pripisati Tibaltovim namjerama a koliko je samo slučajan. On se vratio iz Palestine krajem 1240., prije nego što je Richard od Cornwalla stigao, jer nije htio biti prisutan u daljnjim raspravama oko vodstva i smjera pohoda. Suveniri koje je donio natrag u Europu uključuju ružu pod nazivom "provins" (latinski naziv Rosa Gallica 'officinalis', ljekarnička ruža) iz Damaska, prenijevši je "u svojoj kacigi"; komadić pravog križa; a možda i Chardonnay grožđe koje je u modernim vremenima važna komponenta šampanjca.

Sukob s Crkvom i zadnje godine

Teobald je proveo najveći dio ostatka vladavine putujući između Navare i Šampanje. Bio je u sukobu s biskupom Pamplone, Pedrom Jiménezom de Gazólazom, koji je održao provincijsku sinodu godine 1250. kako bi ga ekskomunicirao. Odbio je odgovoriti papinskim sudovima, ali papa Inocent IV. mu je priznao povlasticu kraljeva: nitko ga ne može izopćiti osim Svete Stolice. Teobald je umro u Pamploni, na povratku iz jednog od svojih brojnih posjeta Šampanji. Pokopan je u katedrali u Pamploni. Naslijedio ga je prvi put njegov stariji sin Teobald II., a potom njegov mlađi sin Henrik I.

Brak i potomstvo

Teobald se ženio tri puta. Oženio je Gertrude od Dagsburga godine 1220., te je razveli dvije godine kasnije. Oni nisu imali djece.

Drugi put, 1222. godine, on je oženio Agnes od Beaujeua. Brak je proizveo najmanje jedno dijete:

• Blanche od Navare, vojvotkinju od Bretanje

Agnes je umrla 1231. Teobald se treći put oženio s Margaretom Burbonskom. Teobald i Margaret su imali šestero djece:

• Eleanor (rođena 1233., umrla mlada)
• Peter (umro mlad)
• Margaret, godine 1255. udala se za Frederika III., vojvodu od Lorene
• Teobald II., kralj Navare
• Beatrix
• Henrik I., kralj Navare

S nepoznatom ljubavnicom, imao je kći Agnes, koja se udala za Alvara Péreza de Azagru, 4. kneza od Albarracín.

S Marquesom López de Rada, kćeri Lopea Díaza de Rade i Brunisende od Narbonne, imao je Marquesu Gil de Radu, koja se udala za Pedro Fernándeza, baruna od Hijara, nezakoniti sin kralja Jakova I. od Aragona.

• Casaus Ballester, María José. Los Pedros Fernández de Hijar y el espíritu cruzado entre los siglos XIII y XIV. Aragón en la Edad Media, Num. 20, str. 187–202, 2008.

Literatura

• Setton, Kenneth M. (general editor) A History of the Crusades: Volume II — The Later Crusades, 1189 – 1311. Robert Lee Wolff and Harry W. Hazard, editors. University of Wisconsin Press: Milwaukee, 1969.