Tomislav Jonjić

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Tomislav Jonjić, (Imotski, 19. svibnja 1965.), hrvatski je odvjetnik, diplomat, publicist, povjesničar i političar.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Tomislav Jonjić rođen je 1965. godine u Imotskom. Osnovnu školu polazio je u više škola na području Imotske krajine, a srednju školu završio je 1983. godine u Imotskome.[1] Završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je od listopada 1984. do lipnja 1988. godine kada je diplomirao, a doktorirao je suvremenu povijest u lipnju 2015. godine.[1] Sudionik je Domovinskog rata 1991.-1992., od kraja 1992. do kraja 1995. godine ugovorni je diplomat u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu (Švicarska), a potom nepune dvije godine savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose Ministarstva unutarnjih poslova (1995.-1997.).[1] Kao glavni branitelj sudjelovao u dva postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ - ICTY) u Hagu,[1] te pred Sudom Bosne i Hercegovine. Pred hrvatskim sudovima branio je više hrvatskih branitelja.

Objavljuje od 1990. godine.[1] Objavio je više knjiga, od kojih su četiri znanstvene monografije: Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (Zagreb, 2000.), Hrvatski nacionalizam i europske integracije (Zagreb, 2008.), „Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.“, u: Antun Dabinović, Rudolf Horvat, Tomislav Jonjić, Lovre Katić, Ivan Mužić, Slavko Pavičić, Franjo Perše: Hrvatska povijest (ur. Ivan Mužić) (Split, 2002.), Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1944.) (suautor dr. Stjepan Matković, Zagreb, 2012.), Antun Gustav Matoš – Pod Starčevićevim barjakom (Zagreb, 2019.), Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.) (Zagreb, 2020.), Hrvatska kronika. Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020. (Zagreb, 2020.), Sto knjiga i jedan film (Zagreb, 2020.), Trgovci hrvatskim kožama. Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća (Zagreb, 2021.), Sateliti, lakaji & janjičari (Zagreb, 2021.), Dnevnik čitanja. Ulomci za povijest plemenite vještine proizvodnje neprijatelja (Zagreb, 2021.), Ivo Pilar 1918.–1933.: Jugoslavenske godine ideologa protujugoslavenstva, Zagreb, (2023.). Uredio je petnaestak knjiga drugih autora. U raznim časopisima i zbornicima objavio više od pedeset znanstvenih i stručnih članaka s područja hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća, prava, književnosti i sociologije, te više desetaka znanstveno-popularnih tekstova. Osim bibliografije navedene na CROSBI-ju (Hrvatska znanstvena bibliografija), objavio je i više od 1700 publicističkih i novinskih tekstova u raznim publikacijama. Član uredništva više političkih i stručnih časopisa, a od siječnja 1997. do 2020. godine, s kraćim prijekidom, uređivao je Politički zatvorenik, časopis Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Redoviti je član (član-radnik) Matice hrvatske.[2] ↓1 Monografija Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.) nagrađena 2020. nagradom Ljubice Štefan koju dodjeljuje Hrvatsko kolturno vijeće. Hrvatski institut za povijest izabrao ga u zvanje znanstvenog suradnika.

Politička djelatnost[uredi | uredi kôd]

Početkom travnja 1990. pristupio Hrvatskoj stranci prava, a nakon sukoba u stranci, godine 1991. s većinom obnovitelja te stranke sudjelovao u osnivanju Stranke hrvatskoga državnog prava te na osnivačkom saboru postao članom predsjedništva te stranke. Nakon gašenja SHDP-a bio dvadesetak godina članom Hrvatske republikanske zajednice, stranke koja je u Argentini osnovana 1951. pod nazivom Hrvatska republikanska stranka. Kad je stranka prestala postojati, od 2017. godine i osnutka do srpnja 2019. godine bio članom stranke Neovisni za Hrvatsku i članom njezina predsjedništva, a ujedno predsjednikom stranačkoga kluba u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Nakon rascjepa u strancci bio među osnivačima i član predsjedništva Bloka za Hrvatsku koji je napustio"zbog različitih pogleda na nacionalno-politička pitanja, elementarnu etiku i zakonitost".[3]

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Hrvatska vanjska politika: 1939. – 1942., Libar, Zagreb, 2000.
  • Hrvatska povijest, Naklada Bošković, Split, 2002. (2. izd. 2002.) (suautori: Antun Dabinović, Rudolf Horvat, Lovre Katić, Ivan Mužić Slavko Pavičić i Franjo Perše)
  • Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Naklada Trpimir, Zagreb, 2008.
  • Nekoji nazori i zapovijedi sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja Izraelićana, Naklada Trpimir, Zagreb, 2010. (pisac predgovora i urednik)
  • Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907. – 1944.), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012. (suautor Stjepan Matković).[4]
  • Antun Gustav Matoš: pod Starčevićevim barjakom, AGM, Zagreb, 2019.
  • Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898. – 1918.), AGM, Zagreb, 2020.
  • Hrvatska kronika. Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020., Naklada Trpimir, Zagreb, 2020.
  • Sto knjiga i jedan film, Naklada Trpimir, Zagreb, 2020.
  • Trgovci hrvatskim kožama. Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.
  • Sateliti, lakaji & janjičari, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.
  • Dnevnik čitanja. Ulomci za povijest plemenite vještine proizvodnje neprijatelja, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.[5]
  • Ivo Pilar 1918.–1933.: Jugoslavenske godine ideologa protujugoslavenstva, Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, (listopad) 2023.

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑1 Članak 13. Članovi su Matice hrvatske redoviti i počasni. Tradicionalni naziv redovitog člana Matice hrvatske je član radnik.[7]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c d e Tomislav Jonjić, Sateliti, lakaji & janjičari, Bilješka o piscu, Naklada Trpimir d.o.o., Zagreb, 2021., ISBN 978-953-8220-06-7, str. 383., pristupljeno 20. prosinca 2022.
  2. ↑ Matica hrvatska 2003. Popis članova Matice hrvatske, Kolo, broj 4, 2002., pristupljeno 20. prosinca 2022.
  3. ↑ bl, Jonjić napustio Blok za Hrvatsku: 'Ujedinjenje s DP-om nije izraz snage, nego je izraz nemoći'  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2022. (Wayback Machine), direktno.hr, 6. rujna 2021., pristupljeno 20. prosinca 2022.
  4. ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija: Stjepan Matković, pristupljeno 26. prosinca 2014.
  5. ↑ Pregled bibliografske jedinice broj: 1124575 Dnevnik čitanja. Ulomci za povijest plemenite vještine proizvodnje neprijatelja, bib.irb.hr, pristupljeno 20. prosinca 2022.
  6. ↑ Uz 26. obljetnicu Hrvatskoga slova dodijeljene nagrade "Dubravko Horvatić" i "Ljubica Štefan" za 2020., Hrvatsko slovo 7. svibnja 2021.
  7. ↑ Pravila Matice hrvatske, matica.hr, pristupljeno 20. prosinca 2022.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Tomislav_Jonjić&oldid=6902302"