Tomislav Jonjić
| Tomislav Jonjić | |
|---|---|
| Rođenje | 19. svibnja 1965. (60 god.) |
| Prebivalište | |
| Etnicitet | Hrvat |
| Državljanstvo | hrvatsko |
| Obrazovanje | Pravni fakultet u Zagrebu (1984. – 1988.) Hrvatski studiji (? – 2015.) |
| Poslodavac | MVP (1992. – 1995.) MUP (1995. – 1997.) odvjetnik (od 1997.) |
| Zanimanje | |
| Titula | |
| Mandat | zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (2017. – 2021.) |
| Politička stranka | |
| Vjera | katolik[1] |
| Supruga | Mariana Ujević[1] |
| Djeca | Trpimir, Zvonimir i Mislav[1] |
| Roditelji | Darinka i Dinko Jonjić[1] |
| Nagrade | Nagrada Ljubica Štefan (2020.) |
Tomislav Jonjić (Imotski, 19. svibnja 1965.) hrvatski je odvjetnik, povjesničar i pravaški političar.[2] Bio je diplomat hrvatskoga veleposlanstva u Bernu (1992. – 1995.) i obnašao dužnost zastupnika u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (2017. – 2021.).[2] Bio je kandidat na hrvatskim predsjedničkim izborima 2024. i zagrebačkim lokalnim izborima 2025.
Rođen je 1965. godine u Imotskom, kao najstarije od petero djece Darinke i Dinka Jonjića.[1] Roditelji su mu još kao gimnazijalci bili pripadnici Hrvatske revolucionarne mladeži te 1959. godine bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.[1] Osnovnu školu polazio je u više škola na području Imotske krajine, a srednju školu završio je 1983. godine u Imotskome.[3][2] Vojni rok u JNA-u odslužio je 1983. i 1984. godine u Somboru i Beloj Crkvi.[1] Studirao je od listopada 1984. do lipnja 1988. godine na Pravnome fakultetu u Zagrebu kada je diplomirao, a doktorirao je modernu povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu u lipnju 2015. godine tezom Ivo Pilar kao politički ideolog, pod mentorstvom Stjepana Matkovića.[3][4] Kao studentu mu je 1985. godine odbijeno produženje putovnice zbog „razloga sigurnosti i obrane zemlje”.[1]
Od ljeta 1988. do 1991. godine bio je odvjetnički vježbenik u Imotskome.[1] Od kraja 1989. godine je sudski tumač za njemački jezik, 1990. godine polaže pravosudni ispit, a u Imenik odvjetnika upisan je u jesen 1991. godine.[1] Po izbijanju srpske pobune 1990. godine priključio se kriznomu stožeru Općine Imotski te sudjelovao u ustroju Imotske bojne Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske.[1] Od proljeća do studenoga 1992. godine bio je pomoćnik za pravne poslove zapovjednika 115. brigade HV-a.[1] Pri obnovi Ogranka Matice hrvatske u Imotskom 1991./92. izabran je za glavnoga tajnika.[1] Od kraja 1992. do kraja 1995. godine ugovorni je diplomat u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu, a potom nepune dvije godine savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose Ministarstva unutarnjih poslova (1995. – 1997.).[3][2] Kao glavni branitelj sudjelovao u dvama postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (skr. MKSJ, eng. ICTY) u Den Haagu,[3] Paška Ljubičića za slučaj Lašvanske doline (2001. – 2006.) i Valentina Ćorića za slučaj tzv. »Hercegovačke šestorice« (2004. – 2006.) te pred Državnim sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu (slučaj Paška Ljubičića, 2007. i 2008.).[1] Pred hrvatskim sudovima branio je više hrvatskih branitelja.
Objavljuje od 1990. godine.[3] Objavio je jedanaest knjiga[2], od kojih su četiri znanstvene monografije, te uredio petnaestak knjiga drugih autora.[2] U raznim časopisima i zbornicima objavio više od pedeset znanstvenih i stručnih članaka s područja hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća, prava, književnosti i sociologije, te više desetaka znanstveno-popularnih tekstova.[2] Osim bibliografije navedene na CROSBI-ju (Hrvatska znanstvena bibliografija), objavio je i više od dvije tisuće publicističkih i novinskih tekstova u raznim publikacijama.[2] Član uredništva više političkih i stručnih časopisa, a od siječnja 1997. do 2020. godine, s kraćim prekidom, uređivao je Politički zatvorenik, časopis Hrvatskog društva političkih zatvorenika.[1][2] Redoviti je član Matice hrvatske.[5]
Početkom travnja 1990. godine pristupio je obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava.[1]
Od 2017. godine i osnutka do srpnja 2019. godine bio je članom stranke Neovisni za Hrvatsku, te članom Predsjedništva iste, čija je predsjednica bila Bruna Esih, a politički tajnik Zlatko Hasanbegović. Na lokalnim izborima 2017. izabran je za zastupnika u Gradskoj skupštini Grada Zagreba na listi Brune Esih.[6] Za mandata je u Skupštini sudjelovao u radu pet odbora.[7]
Nakon razlaza s predsjednicom stranke Brunom Esih Zlatko Hasanbegović je u srpnju 2019. godine s većinom članova predsjedništva napustio tu stranku i osnovao stranku Blok za Hrvatsku[8] u čije je predsjedništvo ušao i Jonjić, koji je bio i predsjednik stranačkoga kluba u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Prije lokalnih izbora 2021. godine napustio je Blok za Hrvatsku, „zbog različitih pogleda na nacionalno-politička pitanja, elementarnu etiku i zakonitost”.[9]
U veljači 2024. godine pristupio je HSP-u, a 23. svibnja iste godine objavio je kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske na naslovnici Hrvatskoga tjednika.[10][11] Podršku njegovoj kandidaturi izrazilo je više od 400 javnih podupiratelja.[12][13] Dana 10. prosinca 2024. godine predao je 50 000[13] potpisa za kandidaturu Državnomu izbornom povjerenstvu na Zagrebačkom velesajmu.[14] Na izborima održanim 29. prosinca 2024. godine dobio je 82 787 glasova (5,09 %).[15] U veljači 2025. na grobu Ante Starčevića osnovao je novu stranku pod imenom »Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska«.[16] Dana 3. ožujka 2025. godine objavio je kandidaturu za gradonačelnika grada Zagreba.[17]
- Hrvatska vanjska politika: 1939. – 1942., Libar, Zagreb, 2000.
- Hrvatska povijest, Naklada Bošković, Split, 2002. (2. izd. 2002.) (suautori: Antun Dabinović, Rudolf Horvat, Lovre Katić, Ivan Mužić, Slavko Pavičić i Franjo Perše)
- Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Naklada Trpimir, Zagreb, 2008.
- Nekoji nazori i zapovijedi sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja Izraelićana, Naklada Trpimir, Zagreb, 2010. (pisac predgovora i urednik)
- Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907. – 1944.), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012. (suautor Stjepan Matković).[18]
- Antun Gustav Matoš: pod Starčevićevim barjakom, AGM, Zagreb, 2019.
- Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898. – 1918.), AGM, Zagreb, 2020.
- Hrvatska kronika. Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020., Naklada Trpimir, Zagreb, 2020.
- Sto knjiga i jedan film, Naklada Trpimir, Zagreb, 2020.
- Trgovci hrvatskim kožama. Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.
- Sateliti, lakaji & janjičari, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.
- Dnevnik čitanja. Ulomci za povijest plemenite vještine proizvodnje neprijatelja, Naklada Trpimir, Zagreb, 2021.[19]
Još kao student u rujnu 1987. godine vjenčao se s Marianom Ujević s kojom ima trojicu sinova: Trpimira (r. 1988.), Zvonimira (1993.) i Mislava (2001.)[1]
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 Životopis tomislavjonjic.hr
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Dijanović, Davor. 2024. Razgovor s dr. sc. Tomislavom Jonjićem. Obnova. 19 (1): 12–20
- 1 2 3 4 5 Tomislav Jonjić, Sateliti, lakaji & janjičari, „Bilješka o piscu”, Naklada Trpimir d.o.o., Zagreb, 2021., ISBN 978-953-8220-06-7, str. 383., pristupljeno 20. prosinca 2022.
- ↑ Jonjić, Tomislav. 2015. Ivo Pilar kao politički ideolog doktorska disertacija, Hrvatski studiji: Zagreb
- ↑ Matica hrvatska 2003. Popis članova Matice hrvatske, Kolo, broj 4, 2002., pristupljeno 20. prosinca 2022.
- ↑ Informacija o izborima članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i općinskih načelnika, gradonačelnika i župana te njihovih zamjenika - 2017., XXI. GRAD ZAGREB izbori.hr (DIP), str. 6.
- ↑ Pet vijećnika s neovisne liste Brune Esih u 14 je od 20 skupštinskih odbora, vecernji.hr, objavljeno 13. srpnja 2017.
- ↑ Hasanbegović predstavio "Blok za Hrvatsku", vijesti.hrt.hr, 9. studenoga 2019., pristupljeno 9. srpnja 2020.
- ↑ bl, Jonjić napustio Blok za Hrvatsku: 'Ujedinjenje s DP-om nije izraz snage, nego je izraz nemoći' Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2022. (Wayback Machine), direktno.hr, 6. rujna 2021., pristupljeno 20. prosinca 2022.
- ↑ Predsjednički kandidat: Hrvatska je u istoj opasnosti kao kad se formirala Jugoslavija, vecernji.hr, objavljeno 17. rujna 2024.
»Ja sam kandidaturu najavio na naslovnici Hrvatskoga tjednika 23. svibnja.« - ↑ Stjepan Balent. 17. srpnja 2024. PREDSJEDNIČKI KANDIDAT Tomislav Jonjić: Milanović uživa u uništavanju, bilanca njegova mandata je katastrofalna. Nacional. Pristupljeno 1. rujna 2024.
- ↑ Kasalo, J. Popis javnih podupiratelja tomislavjonjic.hr, objavljeno 22. rujna 2024.
- 1 2 Goran Penić. 31. prosinca 2024. Tko je čovjek koji je očarao desnicu? Mrtvu stranku izvukao je iz zaborava, a sve do danas nije razjašnjena kontroverza u njegovu životu. jutarnji.hr. Pristupljeno 14. siječnja 2025..
Skupio je 50.000 potpisa, podržalo ga je 400 istaknutih desničara, među njima i Meri Cetinić
- ↑ Jonjić: Objavljujemo borbu protiv totalitarnog, jugoslavenskog duha, HRT, objavljeno 10. prosinca 2024.
- ↑ Rezultati prvoga kruga izbori.hr, DIP, pristupljeno 14. siječnja 2025.
- ↑ Domagoj Zovak. 23. veljače 2025. Na groblju u Šestinama osnovana nova stranka: Nosi ime po svom osnivaču. Dnevnik.hr. Pristupljeno 23. veljače 2025.
- ↑ Matej Devčić, I Tomislav Jonjić želi biti gradonačelnik Zagreba: 'Moja je zadaća glavnome gradu vratiti hrvatsko lice', Telegram, objavljeno 3. ožujka 2025., pristupljeno 5. ožujka 2025.
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija: Stjepan Matković, pristupljeno 26. prosinca 2014.
- ↑ Pregled bibliografske jedinice broj: 1124575 Dnevnik čitanja. Ulomci za povijest plemenite vještine proizvodnje neprijatelja, bib.irb.hr, pristupljeno 20. prosinca 2022.
- ↑ Uz 26. obljetnicu Hrvatskoga slova dodijeljene nagrade "Dubravko Horvatić" i "Ljubica Štefan" za 2020., Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2021.
