Prijeđi na sadržaj

Trojezična hereza

Izvor: Wikipedija

Trojezična hereza je naziv kojim je sv. Konstantin Ćiril početkom 9. stoljeća, okarektizirao ideju stanovitih teologa toga vremena, koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki, latinski i židovski.[1]

Središnji dio Konstantinove polemike vidimo u njegovim mislima: „Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?“[2]

Papa Ivan VIII. potvrđuje ispravnost stajališta sv. Konstantina Ćirila i sv. Metoda primajući ih vrlo svečano u Rimu: ondje su oni u bazilici na grobu sv. Petra pred samim papom održali misu na slavenskom jeziku. Katolička crkva u zapadnim je zemljama - od Portugala do Švedske - ipak stoljećima u bogoslužju nastavila koristiti samo latinski jezik - makar je pravo na uporabu brojnih drugih jezika potvrđivala u brojnim istočnim crkvama u uniji s Rimom. Bulom Industriae tuae iz 880. godine taj papa potvrđuje uporabu slavenskog jezika u bogoslužju.[3] Pravo da se liturgija Rimskog obreda služi na bilo kojem jeziku izuzev latinskog ostalo je stoljećima tek osobitost područja koje je svojedobno prihvatilo glagoljicu, naposljetku - sve do 1960.- ih godina - samo nekih biskupija u Hrvatskoj.

Izvori

[uredi | uredi kôd]