Tvornica likera Dalbello
| Tvornica likera Dalbello | ||
|---|---|---|
| ||
| Vrsta | privatno | |
| Osnovana | 1849. | |
| Prestala postojati | do 1941. | |
| Osnivač(i) | Antonio Dalbello | |
| Sjedište | Split, Hrvatska | |
| Djelatnost(i) | prehrambena | |
| Proizvodi | rozolin, žestice, likeri | |
| Vlasnik | Antonio Dalbello | |
Tvornica likera Dalbello bila je prvi gospodarski subjekt u Splitu koji je proizvodio likere industrijski.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Tvornicu je 1849. u Splitu osnovao Antonio Dalbello.[2] Osnovana je kao fabbrica confetture e spiriti. Većina dotadašnjih splitskih proizvođača rosolia i inih žestica bile su male manufakturne obiteljske radionice koje su prije spadale pod obrt nego pod industriju.[1] Dalbellova je tvrtka prva industrijski proizvodila likere u Splitu odnosno bila je prva tvornica likera u Splitu. Glavni proizvod u asortimanu bio je rozolin-maraskin. Vlasnik ga je proizvodio po vlastitom receptu koji je sam koncipirao i usavršio.[3] Postupak je primjenjivao baš u mjesecima branja ploda višnje i njezinog lišća, lipnju i srpnju.[1] Višnje maraske je vlasnik radi osiguranja vlastite sirovine uzgajao blizu Splita pa je sirovinu brzo dopremao u tvornicu. Od branja do početka destilacije prošlo je tek sat vremena. Tako je kakvoćom prešao najveće višestruko nagrađivane proizvođače u carskoj pokrajini Dalmaciji, one u Zadru. Uspjeh je bio potpun i vrlo brzo je tvornica došla do godišnje proizvodnje od 40.000 boca likera.[4] Tvornica se nalazila na splitskoj Rivi.[5] Godine 1860. Dalbello je sklopio kupoprodajni ugovor s Petrom degli Alberti koji mu je prodao veliku zgradu na Rivi. Tu on ustrojava dio svojih proizvodnih prostora s odgovarajućim postrojenjima za destileriju dok mu je velika prodavaonica smještena u prednjem dijelu zgrade (današnje prodavaonice cigareta i tiska, turističkog ureda).[3] Njegova tvornica likera, dakle, postojala je još prije poznate Morpurgove (osnovana 1870.[4])[3] te tvornice Ivana Škarice, osnovane 1873. godine.[4] Dalbellova tvornica prestala je djelovati do Drugoga svjetskog rata.[4]
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
Proizvodi tvornice dobili su brojne nagrade i međunarodna priznanja. Dobila je zlatnu medalju 1857. i 1872. u Napulju, brončanu 1871. u Vicenzi, srebrnu 1871. u Trstu, zlatnu 1873. u Londonu, 1873. u Beču, a posebice je značajna prva medalja na svjetskoj izložbi u Americi, u Philadelphiji 1876. godine.[3] Samu tvornicu carska je vlada nagradila naslovom Privilegirana i nagrađena tvornica A. Dalbello.[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d Zlatan Nadvornik: Hrvatska tradicionalna jela i pila i zimnica s nostalgičnim okusom baka i nona. Zagreb, 2016. str. 326. / Želimir Bašić: , Slobodna Dalmacija, 5. ožujka 20103.
- ↑ Mladen Čulić Dalbello: Tvornica Dalbello 1849 : međunarodnopravni prvijenac hrvatske industrije, Split, 1994.
- ↑ a b c d Goran Borčić: Kratka povijest splitske rive Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2021. (Wayback Machine) Vijenac br. 213, 2. veljače 2002., Matica hrvatska. Pristupljeno 1. travnja 2020.
- ↑ a b c d Mihovil Šetka: Percepcije modernizacije života u Dalmaciji krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća , Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest, Zadar, 2018. str. 45.
- ↑ Vidi fotografiju.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Daljnja literatura[uredi | uredi kôd]
- Mladen Čulić Dalbello: Tvornica Dalbello 1849 : međunarodnopravni prvijenac hrvatske industrije, Split, 1994.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Pronašao: Željko - Žele Petrić: Zgrada Dalbello - tvornica likera Splitske razglednice
- Vlasnikov dopis, logotip i nagrade
