Ukrajinski kozaci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zaporoški kozaci pišu podrugljivo pismo turskom sultanu
Ilja Rjepin, 1880.-1891., ulje na platnu, 2.03 m × 3.58 m
Ruski državni muzej, Sankt-Peterburg
Ukrajinski hetman Dmitro Višneveckij (16. st.)
Ukrajinski hetman Bogdan Hmeljnicki (17. st.)
Ukrajinski hetman Ivan Vihovskij (17. st.)
Ukrajinski hetman Ivan Briuhoveckij (17. st.)
Ukrajinski hetman Kirilo Rozumovskij (18. st.)
Ukrajinski hetman Pavlo Skoropadskij (20. st.)

Ukrajinski kozaci je pojam koji označava pripadnike slavenskih vojničkih skupina, ukrajinske etničke pripadnosti, koji se krajem 15. stoljeća iz sjeverozapadnih ukrajinskih krajeva sele na stepske prostore južne Ukrajine i Rusije (prostor uz ušće rijeke Don). Ukrajinski kozaci obuhvaćaju Zaporoške kozake iz 15. stoljeća, djelomično Donske kozake, zatim Dunavske i Kubanske kozake iz 18. odnosno 19. stoljeća. Dunavski i Kubanski kozaci smatraju se potomcima Zaporoških kozaka koji su svoje neovisno političko središte imali na Zaporoškoj Siči - ukrajinsko društveno-političko središte u 17. stoljeću.

Ukrajinski kozaci su specifični iz nekoliko razloga; Zaporoški kozaci su prvi poznati kozaci koji su stvorili jedinstvenu kozačku državu odnosno Zaporošku Republiku. Ukrajinski kozaci su također posebni po tome što su bogatu kulturu kozačkog odnosno vojničkog načina života prenjeli na mnoge druge narode u okruženju, posebno među Rusima i Poljacima. Ukrajinski kozaci su se razlikovali od svih drugih kozaka u Ruskom Carstvu zbog toga jer su teško prihvaćali apsolutni autoritet moskovskog cara, često zagovarajući neovisnost vlastite ukrajinske države, te su s toga imali posebne privilegije i specifičnu ukrajinsku autonomiju sve do 18. stoljeća.

Vojnička kultura ukrajinskih kozaka snažno se odrazila na nacionalnu kulturu Ukrajinaca i Rusa sve do danas te se svi kozaci često promatraju kao ponosni čuvari granica nekadašnjeg moćnog Ruskog Carstva. U Ukrajini, ukrajinski kozaci predstavljaju simbol ukrajinske neovisnosti tijekom nezavidnog povjesnog razdoblja u 18. stoljeću, kada je današnji prostor Ukrajine bio podjeljen između Poljske, Rusije i Krimskog kanata na krajnjem jugu.[1]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Ukrajine
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zaporoška Republika

Prve kozačke formacije[uredi VE | uredi]

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća svi zapadni ukrajinski gradovi i mjesta pod poljskom su vlašću. Ta vlast potiče naseljavanje novih poljskih, njemačkih i židovskih vlastodržaca i zemljoposjednika. Kako su isti ukrajinski prostori od uvijek poznati kao žitnica Europe, novi vlasnici, umjesto da naplaćuju danak, nemilosrdno iskorištavaju ukrajinsko stanoviništvo kao radničko seljaštvo.[2]

Drugačija situacija bila je na prostoru stepske jugoistočne Ukrajine, gdje Litavci i Poljaci nisu mogli uspostaviti adekvatnu teritorijalnu kontrolu jer su tamo na prepade ulazili Tatari. Tatari su ondje povremeno pljačkali i pustošili manji broj naseljenih sredina te su time cjelokupan stepski prostor učinili nesigurnim za život. Tatari nisu dozvoljavali da se na tim prostorima uspostavi red, niti su po svojoj nomadskoj prirodi željeli trajno nastaniti te prostore. Stepa južne Ukrajine, inače bogata mineralnim solima, biljnim i životinjskim vrstama, rijekama koje su bogate ribljim fondom, tako je postala često mjesto povremenog obitavanja sve većeg broja Ukrajinaca bez obzira na tatarsku opasnost. Povod tomu bile su stroge restrikcije u sjeverozapadnoj Ukrajini.[3]

Krajem 15. stoljeća sve veći broj Ukrajinaca odlučuje se periodično nastaniti na tim južnim prostorima smatrajući da u manjim zajednicama mogu uspostaviti kontrolu nad osvajačkim pohodima Tatara i razvijati svoj društveni život neovisno od poljske represije. U početku često se vraćaju u domicijalne sjeverozapadne ukrajinske krajeve, uglavnom grad Kijev i druga obližnja središta te se potom vraćaju na stepu duž rijeke Dnjepar. Profil tih Ukrajinaca ispočetka su činili isključivo vojnici, lovci i ukrajinski seljaci, potom se priključuju i mnogobrojni plemići, koji se postepeno ujedinjuju u zajednice te polako stvaraju novi neovisan društveni i vojni stalež. Vode sve češće ratove protiv Tatara i stječu zavidnu vojnu vještinu koja je nadmašila mnoge druge narode u okruženju. Sve veći broj tih organiziranih Ukrajinaca počinje predstavljati jaku vojnu silu i stječu naziv Kozaci.

Porijeklo imena kozak[uredi VE | uredi]

Riječ «kozak» koju su Ukrajincima i Rusima u ranom stadiju nadjenuli upravo Tatari, turkijskog je porijekla, prvi puta pridošla na južne ukrajinske prostore početkom 13. stoljeća, ali je s vremenom stekla međunarodno značenje i često se koristila u međunarodnom riječniku. U originalnom prijevodu vjerojatno označava «bijelu gusku», kako su Tatari imenovali pridošle vitke i svjetlopute istočne Slavene, uglavnom Ukrajince i Ruse.

Riječ «kozak» u 13. stoljeću označava stražara, potom razbojnika, a kasnije označava «slobodnog čovjeka», i prvi puta u modernijoj povijesti zabilježena je 1492., kada se Krimski kan požalio na vojnu snagu kozaka koja je počela predstavljati ozbiljnu opasnost za tatarska središta na krajnjem jugu Ukrajine i Rusije.[4] Siromašni kozaci u samom početku pljačkaju svoje neprijatelje i stječu ratni pljen, između ostalog konje, oružije i odjeću te tako postaju sve bolje naroužani i dostojanstveno odjeveni. Obrazovaniji, imućniji i elegantniji kozaci u 16. stoljeću postaju simbol ukrajinske neovisnosti i potom čuvari granica Ruskog Carstva.

Popis ukrajinskih hetmana[uredi VE | uredi]

Riječ «hetman» u ukrajinskoj povijesti označava vrhovnog vojnog i političkog poglavara. Riječ ima njemačko porijeklo i označava glavešinu ili osobu na čelu nečega. Hetmani Ukrajine prema redoslijedu izdržavanja političke funkcije:

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • A. Jakovliv: Z istoriji reiestratsiji ukrajinskikh kozakiv, Ukrajina, 1. (1907.)
  • I. Kripjiakevič: Kozaččina i Batorijevi vilnosti, Žerela do istoriji Ukrajini-Rusi, vol. 8. (Lviv, 1908.)
  • V. Krivosheia: Henealohiia ukrajinskoho kozacstva: Naris istoriji kozackih polkiv (Kyiv, 2002.)
  • V. Golobutskij: Zaporožškoe kazačestvo (Kyiv, 1957.)
  • L. Vynar: Počatki ukrajinskoho reiestrovoho kozacstva, UI, no. 2–3 (1964.)
  • S. Plokhy: Tsars and Cossacks - A Study in Iconography (Cambridge, Mass 2002.)
  • F. Turchenko: (ed).; Ukrajinske kozacstvo: Mala entciklopedija (Kyiv, 2002.)
  • T. Jakovleva: Rujina Hetmanščini: Vid Pereiaslavskoji radi do Andrusovskoji ugodi (1659.–1667. rr.) (Kyiv, 2003.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

hr:Kozaci