Umjetna radioaktivnost

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Umjetna radioaktivnost je prvi put ostvarena 1934. kad su I. i F. Joliot-Curie proizveli umjetni radionuklid stabilnog kemijskog elementa. Oni su nuklearnim reakcijama proizveli umjetne radioaktivne elemente. Ti umjetni radioaktivni elementi su izotopi koji imaju i vrlo kratko polovično vrijeme raspadanja, i brzo prelaze u stabilne elemente. Bombardiranjem aluminija alfa-zrakama dobili su izotop fosfora, koji je radioaktivan pa prelazi u silicij koji nije radioaktivan. Kod tog raspadanja pojavljuje se jedna nova čestica koja ima istu masu kao elektron, samo ima pozitivan električni naboj, i zove se pozitron. Pozitron je prvi otkrio američki fizičar C. D. Anderson 1932. u kozmičkim zrakama.

Umjetni radioaktivni elementi imaju veliku primjenu u medicini i tehnici, u raznim granama privrede, a osim toga su mnogo jeftiniji od prirodnih radioaktivnih elemenata. Pomoću takvih elemenata može se pratiti tok nekog tehnološkog procesa jer se put radioaktivnog elementa u takvom procesu može točno kontrolirati pomoću Geiger-Müllerovog brojila. [1]

Radioaktivne jezgre mogu se dobiti bombardiranjem stabilnih jezgara protonima, alfa-česticama, neutronima i tako dalje, a najprikladniji su neutroni zato što nemaju električnoga naboja pa ne moraju imati veliku kinetičku energiju kako bi prodrli u atomske jezgre. Danas kao glavni izvor umjetnih radioaktivnih elemenata služe nuklearni reaktori i akceleratori čestica. Tijekom Drugog svjetskog rata i poslije toga razvijano je nuklearno oružje, a radioaktivnost razarajuće djeluje na ljude i sve žive organizme, zagađuje materijalne tvorevine, zemljište i zrak. [2]

Primjeri umjetne radioaktivnosti[uredi | uredi kôd]

Sljedeća tablica daje približne prosječne vrijednosti umjetne radioaktivnosti:

Prosječno čovjekovo izlaganje umjetnom ionizirajućem zračenju u milisivertima (mSv) na godinu
Izvor radijacije Svijet [3] SAD [4] Japan [5] Napomene
Medicinski izvor 0,60 3,00 2,30 svjetski prikaz isključuje radioterapiju; u SAD podaci su uglavnom za računalnu tomografiju i nuklearnu medicinu.
Potrošačke stavke 0,13 cigarete, putovanje zrakoplovom, građevinski materijali i tako dalje
Atmosfersko testiranje nuklearnog oružja 0,005 0,01 vrhunac od 0,11 mSv u 1963. i od tada opada; najveće vrijednosti blizu mjesta ispitivanja
Izlaganje na radnom mjestu 0,005 0,005 0,01 svjetski prosjek je za radnike samo 0,7 mSv, uglavnom zbog radona u rudnicima.

Za SAD vrijednosti su za medicinsko i zrakoplovno osoblje.[4]

Černobilska katastrofa 0,002 0,01 vrhunac od 0.04 mSv u 1986. i od tada opada; najveće vrijednosti blizu mjesta nesreće
Nuklearni gorivni ciklus 0,0002 0,001 do 0,02 mSv u blizini mjesta dobivanja sirovina za nuklearno gorivo; isključuje izlaganje osoblja
Ostalo 0,003 Industrija, osiguranje, nuklearna istraživanja
Ukupno 0,61 3,14 2,33

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.
  2. radioaktivnost, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
  3. United Nations Scientific Committee on the Effects of Atomic Radiation. 2008. Sources and effects of ionizing radiation. United Nations. New York. (objavljeno 2010). str. 4. ISBN 978-92-1-142274-0. Pristupljeno 9. studenoga 2012.
  4. 4,0 4,1 Ionizing radiation exposure of the population of the United States. National Council on Radiation Protection and Measurements. Bethesda, Md.. 2009. ISBN 978-0-929600-98-7. NCRP No. 160
  5. Ministry of Education, Culture, Sports, Science, and Technology of Japan "Radiation in environment" retrieved 2011-6-29