Versifikacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Versifikacija ili verzifikacija (lat. versus - redak, stih) znanost je o građenju stihova, skup pravila koja opisuju način stvaranja stihova i ostvarivanja pjesničkog ritma. U tom smislu istoznačna je terminima metrika i prozodija. Dijelom je književne teorije.

U širem smislu versifikacija označava stihotvorstvo, kovanje stihova, pretvaranje proznog teksta u stihovni.

Podjela[uredi VE | uredi]

Najčešće razlikujemo tri metrička sustava:

  • kvantitativnu versifikaciju
  • silabičku versifikaciju
  • tonsku ili akcenatsku versifikaciju

Poslijednja dva metrička sustava mogu se kombinirati u jedan, silabičko-akcenatski.

Kvantitativna versifikacija[uredi VE | uredi]

Također se naziva antičkom, klasičnom ili metričkom versifikacijom.

Razvila se u starogrčkoj poeziji, i koristila u latinskoj poeziji. Stihovi su se pjevali ili govorili na način da su se mogli razlikovati dugi i kratki slogovi. Temelj ritmičke organizacije bila je pravilna izmjena dugih i kratkih slogova, pri čemu je dugi slog trajao dvostruko duže od kratkoga. Dugi slog naziva se arza, traje dvije mòre, a označuje se znakom makrón "—". Kratki slog naziva se teza, traje jednu mòru, a označava se znakom breve "∪" .Osnovna ritmičko-melodijska jedinica naziva se akcentska stopa, i sastoji se od dvaju ili više slogova. Postoji tridesetak vrsta stopa, od kojih su najpoznatije:

  • prihij ∪ ∪
  • trohej ili horej — ∪
  • jamb ∪ —
  • spondej — —
  • daktil — ∪ ∪
  • amfibrah ∪ — ∪
  • anapest — — ∪
  • tribrah ∪ ∪ ∪
  • molos — — —
  • kretik — ∪ —
  • bahkej ∪ — —
  • palimbahkej — — ∪

Prema broju i vrsti stopa određivale su se vrste stihova, nazvane uglavnom prema broju stopa:

Heksametar se u antici često vezivao, uz pentametar, u elegijski distih. Povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe. Najpoznatije antičke strofe su alkejska (dva jedanaesterca, deveterac i deseterac), nazvana prema pjesniku Alkeju, i sapfička (tri jedanaesterca i peterac), nazvana prema pjesnikinji Sapfi.[1]

Silabička versifikacija[uredi VE | uredi]

Temelj ritmičke organizacije čini načelo nizanja stihova jednake duljine, tj. stihova s jednakim brojem slogova u svakom stihu. Ovaj se oblik versifikacije pojavljuje od srednjeg vijeka, a veže se uz pojavu književnosti na narodnim jezicima. Dužina i kratkoća u tim jezicima nemaju isto značenje i ulogu kao u starogrčkom ili latinskom jeziku. Pri ritmičkoj organizaciji stihova važno je načelo istog broja slogova u svakom stihu, i pojava cezure (stanke) u duljim stihovima. Silabička versifikacija vrste stihova razlikuje prema broju slogova i položaju cezure. Prema tome razlikujemo osmerac, deseterac, dvanaesterac, ... Važna je i rima, koja pomaže ritmičkoj organizaciji stihova.

Cezura je u antičkom pjesništvu odmor u stihu uvjetovan tehnikom daha kod pjevanja ili govorenja stihova. U modernom pjesništvu, cezura je stalna granica među rječima iza nekog sloga koja dijeli stih na manje dijelove.[1]

Tonska (akcenatska) versifikacija[uredi VE | uredi]

Na temelju uvjerenja kako je za stih važna pravilnost između naglašenih i nenaglašenih slogova, stvoren je tonski sustav versifikacije, koji u obzir uzima isključivo broj i raspored naglasaka u stihu, dok broj nenaglašenih slogova može varirati.[1]

Akcenatsko-silabička versifikacija[uredi VE | uredi]

Silabička i tonska versifikacija često se povezuju u sustav u kojem i broj slogova, ali i raspored naglasaka imaju jednako vrijednu ulogu.[1]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Filipović (2015). Hrvatski jezik za državnu maturu, 3, Element d.o.o.. Pristupljeno 09. siječnja 2017. ISBN 9789531972901