Vila Luburić
Vila Luburić je naziv ustaškog logora za likvidaciju Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu tijekom okupacije NDH. Ovaj nacistički logor smrti je dobio ime po Vjekoslavu Maksu Luburiću, zapovjedniku i idejnom tvorcu sustava ustaških koncentracijskih logora Jasenovac.[1]
Izgled i položaj logora[uredi | uredi kôd]
Ovaj ustaški logor se nalazio u prijeratnoj vili koja se zvala „Vila Wilkert“, a koja je bila veliko građevinsko zdanje. Ovu vilu su ustaše nasilno zauzeli na početku Drugog svjetskog rata u proljeće 1941. godine, kada je logor postao aktivan, pa sve do oslobođenja Sarajeva 6. travnja 1945. godine. Logor Vila Luburić se nalazio na adresi 18. Skenderija (ulica), na samoj Skenderiji u centru Sarajeva.[1] Luburić i njegovi agenti koristili su i kuću hrvatske sarajevske obitelji Babunović, kao i restoran (Gradski podrum), koji je skupa s Vilom ostao poznat kao "Kuća straha".[2] Namjerno je odabrao ovu vilu iz simboličkih razloga, jer je bila sjedište sarajevske masonske lože, na dirajući masonske simbole na fasadi.[3]
Vjekoslav Maks Luburić[uredi | uredi kôd]
Vjekoslav Maks Luburić zapovjednik i idejni tvorac sustava ustaških koncentracijskih logora Jasenovac, je bio baziran u ovom ustaškom logoru od jeseni 1944. sve do 6. travnja 1945. godine kada je Sarajevo oslobođeno. Ustaški logor Vila Luburić je dobio ime po Vjekoslavu Maksu Luburiću. U razdoblju Luburićevog terora, stotine Srba i Židova je mučeno i ubijano u podrumu ovog ustaškog logora. Mnoge žrtve je Luburić osobno mučio i ubijao. Vlasti Jugoslavije su neposredno nakon oslobođenja Sarajeva 6. travnja 1945. izvršile ekshumaciju ostataka tijela žrtava iz masovnih grobnica koje su se nalazile u parku-vrtu Vile Luburić[1].
»Okupacija i teror: Sredinom veljače 1945. Pavelić šalje u Sarajevo pukovnika Vjekoslava Maksa Luburića sa uputstvima da uništi pokret otpora. Sadistički kreativni specijalist za policijski teror, Luburić je svoje namjere objavio u govoru na večeri pred preko stotinu lokalnih službenika 24. veljače 1945. 6. ožujka je zaprijetio smrću svakom tko ne prijavi pripadnike otpora. Zatim je osnovao "Zločinački ratni sud zapovjednika pukovnika Luburića" i pred sudom je izveo osamdeset pet osoba tijekom ožujka 1945. Trideset i jedna je osuđena na vješanje, a ostali su osuđeni na zatvorske kazne. Ali proizvoljna ubojstva išla su dalje od onih koja su izvedena pred sud. Dok su se partizanske snage približavale gradu, 27. veljače i 8. ožujka u Marindvoru je 55 ljudi obješeno na drveće sa plakatima oko vrata na kojima je pisalo: „Živio Poglavnik“. Mnogi drugi su mučeni i brutalno ubijeni u vili blizu mjesta vješanja. Poslijeratna komisija za ratne zločine identificirala je 323 žrtve Luburićevog režima terora u Sarajevu. Rezultatima njegove brutalnosti svjedočio je Landrum Boling, mladi američki novinar koji je stigao u grad 7. travnja nakon što su ga partizanske snage oslobodile. Pokazana mu je prostorija u kojoj su tijela "naslagana kao kord jedno na drugo. Rečeno nam je da su to Srbi koje su ustaše objesili bodljikavom žicom sa rasvjetnih stupova u Sarajevu", rekao je. Luburićeva kratka vladavina terora predstavljala je konačno ustaško jezivo naslijeđe u Sarajevu. Dok su se izvodili njegovi posljednji sadistički činovi, sudbina Sarajeva se odlučivala na bojnom polju u brdima oko grada.«Sudbina memorijalnog centra[uredi | uredi kôd]
Nakon oslobođenja Sarajeva 6. travnja 1945. je odlučeno da se na mjestu ustaškog logora Vile Luburić uredi muzej žrtvama genocida, za što su se posebno zalagali gradonačelnici Sarajeva Dane Olbina i Emerik Blum. Promjenom političke klime u Jugoslaviji i usponom Džemala Bijedića na vlast, pod izgovorom ideologije bratstva i jedinstva dolazi do odluke da se zgrada ustaškog logora Vile Luburić sruši. Zgrada ustaškog logora Vila Luburić je srušena početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, a na njenom mjestu je izgrađen dječji vrtić. Godišnje komemoracije događaja i mjesta koja su obilježila Narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije su održavana do 1992. godine, a od tada sve rjeđe. Komemorativna ploča obilježava mjesto gdje se nalazila zgrada ustaškog logora Vila Luburić.[1]
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d JEWISH HERITAGE EUROPE - An Online Resource Centre: "Villa Luburica" Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. studenoga 2010. (Wayback Machine) Pristupljeno 3.3. 2023.
- ↑ (Greble 2011, str. 221): "He established headquarters at a villa in the center of town that became known as the “house of terror".
- ↑ Jergović, Miljenko. Priča o doktorima. jergovic.com (engleski). Pristupljeno 3. ožujka 2023.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Donia, Robert J. 2006. Sarajevo: A Biography. University of Michigan Press. str. 197-. ISBN 978-0-472-11557-0CS1 održavanje: ref=harv (link)
- Greble, Emily. 2011. Sarajevo 1941–1945: Muslims, Christians, and Jews in Hitler's Europe. Cornell University Press. str. 221. ISBN 978-0-8014-6121-7
- Balic, Emily Greble. 2007. A City Apart: Sarajevo in the Second World War. Stanford University
- Yeomans, Rory. 2015. The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia. Boydell & Brewer. ISBN 978-1-58046-545-8
- Prohić, Kasim; Balić, Sulejman. 1976. Sarajevo. Tourist Association
- Babić, Nikola. 1980. Na putevima revolucije: člancí i rasprave. Svjetlost
- Čekić, Smail. 1996. Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu: dokumenti. Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti