Violina

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Violina
Gusle (arhaizam)
Violina
Klasifikacija
Raspon tonova
Range violin.png
Srodna glazbala
  • Ostali gudački instrumenti
Glazbenici
Klasični violinisti
Jazz violinisti
Violinisti u
narodnoj glazbi

Popis violinista

Graditelji
Povijesni graditelji
Suvremeni graditelji

Violina je gudački instrument sa četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječ violina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječi vitula što označava žičano glazbalo.[2] Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.

Povijest violine[uredi VE | uredi]

Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek koji je bio u uporabi od 10. stoljeća (nastao od arapskog glazbala zvanog rabab), renesansne gusle i lira da braccio.[3] Jedan od najranijih detaljnih opisa tog glazbala, uključujući i njegovo ugađanje je Jambe de Ferov Epitome musical, objavljen u Lyonu 1556.[4] Do tada se violina već bila počela širiti Europom. Najstariju dokumentiranu violinu sa četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Postala je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine.[5] Iz toga kompleta je i najstarija očuvana violina poznata kao "Karlo IX", proizvedena u Cremoni oko 1560. Violina "Mesija" ili "Le Messie" (poznata i kao "Salabue" koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu.[6]

Oltar svetog Zaharije, (detalj), Venecija, autor Giovanni Bellini, 1505.

Najpoznatiji graditelji violina živjeli su između 16. i 18. stoljeća:

  • Amati, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Amati (1500.-1577.), Antonio Amati (1540.-1607.), Hieronymus Amati I (1561.-1630.), Nicolo Amati (1596.-1684.), Hieronymus Amati II (1649.-1740.)
  • Guarneri, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Guarneri (1626.-1698.), Pietro od Mantove (1655.-1720.), Giuseppe Guarneri (Joseph filius Andreae) (1666.-1739.), Pietro Guarneri (Mlečanin) (1695.-1762.) i Giuseppe (del Gesu) (1698.-1744.)
  • Obitelj Stradivari, (1644.-1737.) iz Cremone
  • Gagliano, talijanska obitelj graditelja violina: Alessandro, Nicolo I i Ferdinand su najistaknutiji članovi
  • Giovanni Battista Guadagnini iz Piacenze (1711.-1786.)
  • Jacob Stainer (1617.-1683.) iz Absama u Tirolu

Poznati hrvatski graditelji violina su Ivan Hus, Franjo Šnajder i Rudolf Sloković.

Građa i mehanika violine[uredi VE | uredi]

Žice[uredi VE | uredi]

Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan ,E dva. Točan ton se dobiva zatezanjem ili otpuštanjem žica pomoću ključeva, a čista kvinta između žica dobiva se zatezanjem ili opuštanjem "vijka" (ključa).

Raspon tonova[uredi VE | uredi]

Raspon tonova na violini je od G malog do nekoga tona na E žici, koja zavisi o duljini vrata (što je vrat duži, to je ton viši).

Ugađanje[uredi VE | uredi]

Violina, kao i ostala gudačka glazbala ugađa se prema tonu A (jedan). Na klaviru, ili pomoću glazbene vilice, dobiveni ton A se uspoređuje sa tonom A na violini. Ako je ton nečist, žica se zateže ili otpušta sve dok ne zvuči jednako čisto kao prvobitni ton A dobiven klavirom ili glazbenom vilicom. Kasnije, kada je ton A ugođen, ugađaju se ostale žice prema čistoj kvinti.

Gudalo[uredi VE | uredi]

Sastoji se od štapa, struna (načinjenih od konjskih dlaka), žabice i vrha. Žabicom se najčešće svira kada želimo postići oštar ton, a u vrhu se svira kada želimo postići mekan ton. Na strune se nanosi kolofonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka.

Sviranje violine[uredi VE | uredi]

Lijeva ruka[uredi VE | uredi]

Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst (palac) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.

  • Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.
  • Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Npr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je neobičan, čaroban i virtuozan.Ako ton susti znaci da pritiskate puno gudalom.

Desna ruka i boja zvuka[uredi VE | uredi]

Desnom rukom se drži gudalo.

Pizzicato[uredi VE | uredi]

Pizzicato je jedan od načina sviranja violine. U tom načinu koriste se prsti desne ruke te se okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Postoji više vrsta pizzicata.

Poznata djela[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vjesnik Antonija Jurica: Stradivari s Vrbana, 18. travnja 2005., pristupljeno 30. rujna 2010.
  2. Online Etymology Dictionary.
  3. Arkenberg, Rebecca (listopad 2002.). Renaissance Violins. Preuzeto 2006-09-22
  4. Deverich, Robin Kay (2006.). Historical Background of the Violin. Preuzeto 2006-09-22
  5. Bartruff, William. The History of the Violin. Preuzeto 2006-09-22.
  6. Violin by Antonio Stradivari, 1716 (Messiah; la Messie, Salabue). Cozio.com..

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]