Orgulje

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Proizvodnja i glazba orgulja

UNESCO logo.svg UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Proizvodnja i glazba orgulja
Flag of Germany.svg Njemačka
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2017.
ID: 01277
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Orgulje (njemački orgel iz starovisokonjemačkog orgela, organa za latinski organa, množina od organum za izv. grčki organon, ὄργανον, tj. „glazbalo”[1]) su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama, a svrstavamo ih i u puhačka glazbala. Imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak pet ili šest klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal). Broj manuala ovisi o veličini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Orgulje nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se najčešće primjenjuju kao solistički instrument, posebice tijekom bogoslužja. Nalaze se gotovo i u svim ozbiljnijim koncertnim dvoranama, kako starijim tako i onima nastalim posljednjih desetljeća[2].

Video primjer sviranja orgulja, Carol Williams izvodi "Bumbarov let" (Nikolaj Rimski-Korsakov) na orguljama kadetske kapele West Point vojne akademije, SAD.

Odlike[uredi VE | uredi]

Barokne orgulje Gómeza Herrere iz 17. st. u samostanu Santa Cruz, Coimbra, Portugal

Zvuk se na orguljama proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine. Zrak ubačen crpećim mijehom isprva je stiješnjen u spremniku, potom se tzv. manubrijem pušta u drvenu škrinju (zračnice) i s pomoću ventila odlazi u tzv. kancelu pojedinoga sustava svirala (registra)[1]. Svirale su onaj dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zraka i time proizvodi zvukove različitih boja i visina. Registar je niz svirala iste boje i jačine zvuka. Glavni registri orgulja jesu principali 8-stopni, dok se orgulje udešavaju prema registru oktava 4 koji spada u registar principal, samo zvuči za oktavu više. Temeljni zvuk orguljama također daju poklopljenice bordoni (gedackti). Postoje u orguljama registri tamnih, tiših tonova, oni prodornijeg, reskijeg i glasnijeg zvuka koji oponašaju razne glazbene instrumente[2]. Primjenom svirala orgulje mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, zato se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata[2].

Pročelje (prospekt) orgulja prednjica je drvenog ormara u kojem su smještene svirale, zračnice i mijeh, a često su ga, osobito u razdoblju baroka, ukrašavali kipari i slikari. Poseban su ukras pročelja simetrično postavljene svirale glavnoga registra[1].

Izgradnja orgulja i glazba su usko povezani budući da je svaki instrument izrađen posebno za određen arhitektonski prostor u kojem će se svirati. Visoko specijalizirano znanje i vještine vezane uz ovu praksu razvili su obrtnici, skladatelji i glazbenici koji su radili zajedno kroz povijest, osobito u Njemačkoj. Zato je proizvodnju i glazbu orgulja UNESCO prepoznao kao nematerijalnu svjetsku baštinu Njemačke i 2017. godine upisana je na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi[3].

Povijest[uredi VE | uredi]

Glazbenice, mozaik iz 4. st. u bizantskoj vili u Marjaminu (Sirija) je najstariji sačuvani prikaz orgulja

Najstarije poznate su starokineske usne orgulje koje su poznavale sve stare kulture istoka, a hidraulične ili vodene bile su raširene u antičkoj Grčkoj (izumio ih je oko 254. pr. Kr. grčki inženjer Ktesibije Aleksandrijski). U starome Rimu spominju se jednostavnije građene pneumatske orgulje, a posredovanjem Bizanta, orgulje se u 8. st., za vladavine Karolinga, uvode u kršćanske crkve (često u obliku prijenosnih orgulja, portativa). Proširile su se Europom u 13. i 14. st., kada se orguljama opskrbljuju i glavne crkve u Hrvatskoj. Njihovo zlatno doba svakako je razdoblje 17.-18. st., kad su građene iznimno složene mehaničke barokne orgulje. U 19. st. se pak stoljeću uvodi pneumatska i električna traktura, što posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradanjem starijih povijesnih orgulja koje se zamjenjuju novima, pretežito mehaničkim, poglavito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Orgulje iz 1767. godine u rokoko stilu, Crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi.

Od 19. st. orgulje se grade i u necrkvenim prostorima (kao što je koncertna dvorana, kazalište, škola i dr.), a u 20. st. grade se, osim novih, stilske i konstrukcijske replike gotičkih, renesansnih i baroknih obilježja[1].

Orgulje u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Mehaničke povijesne orgulje majstora Caspara Fischera u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu iz 1805.
Hefererove orgulje u Crkvi sv. Jakova u Dicmu, sagrađene 1998. godine

U Hrvatskoj je tijekom Republičke evidencije orgulja koju je od 1972. do 1975. godine provodio akademik Ladislav Šaban zabilježeno oko 800 orgulja i orguljskih pozitiva. Među njima velik je broj povijesno i spomenički vrijednih starih glazbala, od 16./17. do 20. stoljeća. Tek je manji broj njih u dobrom stanju i redovitoj upotrebi, a veći dio je zapušten i izložen propadanju. Četrdesetak orgulja uništeno je ili ukradeno na okupiranim teritorijima tijekom Domovinskog rata. Najstarije orgulje u Hrvatskoj su iz 1649. i nalaze se u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, a prema natpisu priskrbio ih je obnovitelj baroknog samostana Pavao Ivanović.[4]

Orgulje u Hrvatskoj izgradili su većim dijelom strani orguljari iz nama susjednih zemalja, poput Italije, Austrije, Mađarske, Slovenije itd., no i u nas su tijekom minulih stoljeća djelovale mnoge domaće radionice. Dubrovnik, Karlovac, Zagreb, Osijek, Križevci, Požega, samo su neka od mjesta u kojima su djelovale radionice domaćih graditelja orgulja. U Hrvatskoj je najpoznatiji graditelj orgulja bio Petar Nakić, koji je djelovao sred. 18. st., utemeljivši tzv. „novomletačku školu” i izgradivši oko 500 glazbala (od toga petnaestak u Dalmaciji)[1]. Od ostalih poznatih graditelja orgulja koji su živjeli ili djelovali u Hrvatskoj ističu se graditelji orgulja iz obitelji Fabing (Andrija, Lorenz, Ferdo) i Fischer (Caspar i Ivan Fischer).[5]

Jedne od najljepših i najvećih orgulja u Hrvatskoj postavljene su na koru đakovačke katedrale od 1936. god.

Radi popularizacije hrvatskih povijesnih orgulja i orguljske glazbe održavaju se u nas nekoliko orguljskih festivala: Organum Histriae (Dani orgulja u Istri), Ars organi sisciae, Orguljaška ljetna škola u Šibeniku, ciklus koncerata Orgulje Heferer i neki manji.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Orgulje
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Orgulje, Hrvatska enciklopedija HLZMK; Pristupljeno 4. kolovoza 2018.
  2. 2,0 2,1 2,2 Glazba srednjeg vijeka, Gimnazija Karlovac
  3. Organ craftsmanship and music, UNESCO (engl.) Pristupljeno 4. kolovoza 2018.
  4. Zdenko Balog, Gradovi kontinentalne Hrvatske, Križevci 2013., str. 146.
  5. Fabing, Hrvatski biografski leksikon, LZMK, tekst: Ivona Ajanović-Malinar (1998.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]