Vladimir Vince

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Vladimir Vince (Đakovo, 15. prosinca 1923. - Guadalupe, 6. ožujka 1968.), doktor prava, diplomat i rimokatolički svećenik[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Vlč. Vlado se rodio u Đakovu od pobožnih roditelja Ivana i Dragice Vince. U Travniku je polazio gimnaziju kod isusovaca. Maturirao je u Zagrebu. Upisao je studij prava a tad ga je zatekao rat. Bio je pozvan u vojsku. Srećom po njega nije mnogo bio u njoj, nego su ga uskoro poslali za činovnika u hrvatsko veleposlanstvo u Rim, u tajništvu kneza Erwein Lobkowicza koji je zastupao hrvatske interese u Vatikanu. U Rimu je dočekao kapitulaciju Italije rujna 1943. godine. Pravo je nastavio studirati u Italiji. Studirao je u Rimu na Lateranskom sveučilištu gdje je diplomirao magna cum laude. [1]

Ranih 1950-ih bio dio skupine hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije »Consejo Superior de Investigaciones Cientificas« (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu: sociolog Anton Wurster, encikopedist i slavist Pavao Tijan, muzikolog fra Branko Marić, enciklopedist dominikanac Hijacint Eterović, kemičar Gojko Kremenić, pravnik Marijan Gec, liječnik dr. Ivo Tuškan, povjesničar Pero Vukota, pjesnik i medijski teoretičar Luka Brajnović, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki, knjižničarka Nevenka Dragičević i mnogi drugi, koji su se i nakon odlaska iz Španjolske istaknuli u svojim zvanjima. U okviru te ustanove objavili su članke, knjige i doktorske disertacije. [2]

Doktorirao civilno pravo 1956., a teologiju je doktorirao 1959. godine. Nakon šest godina filozofskog i teološkog studija, zaredio se za svećenika u Madridu 1958. zajedno s još desetak mladih ljudi, koji su izabrali to zvanje, pošto su već radili kao lječnici ili inžinjeri te ulazili u svećenički stalež poznavajući dobro svijet i njegovu slabost i veličinu.[3]

Ovih dana je Ininu nagradu za promicanje Hrvatske u svijetu dobila po prvi put jedna institucija - španjolsko Sveučilište Navarra iz Pamplone koje je 1952. godine osnovao sv. Josemaría Escrivá. Poveznice Opusa Dei i Hrvata su duboke i stare?

Vladimir Vince je prvi član Opusa Dei izvan Španjolske. Jedan od prvih Hrvata članova Opusa Dei je prof. Luka Brajnović, koji je predavao na Sveučilištu Navarri u Pamploni, sveučilištu koje je djelo zajedničkog apostolata Opusa Dei, a koje je 1952. godine osnovao sv. Josemaría Escrivá, koji je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj i Hrvatima. To je sveučilište dobilo Ininu nagradu za promicanje Hrvatske u svijetu.[4]

Poboljšanjem diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije Vince je došao do visokih dužnosti. Čak sve do 1965. godine nijedan hrvatski svećenik po zakonu nije smio, nije imao zakonsku mogućnost s dekretom ondašnje državne Biskupske konferencije poći u inozemnu pastvu. Kad su se diplomatski odnosi Titove države i Vatikana popravili 1966., i svećenici su počeli dobivati putovnice. Dok je bio voditelj Međunarodnog doma za studente Opus Dei u Zurichu, papa Pavao VI. ga je imenovao za glavnog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa sjedištem u Rimu. Papa je u posebnoj audijenciji 8.svibnja.1966. dao vlč. Vinceu povelju, gdje priznaje da su Hrvati kao katolici kroz stoljeća vjeran narod. Inozemnu je pastvu vodio dvadesetak mjeseci, jer ga je u tome prekinula smrt u zrakoplovnoj nesreći pri povratku iz Južne Amerike u Rim. Poginulo 68 osoba, od kojih je 29 bilo pougljenjeno, a ostalima nije bilo traga. Kružile su glasine, da je u zrakoplovu bila bomba.[3] Naslijedio ga je mons. Vladimir Stanković.[5][6]

Pisao u Hrvatskoj reviji o Pavlu Tijanu, hrvatskim emigrantima u Španjolskoj, Krešimiru Zoriću i dr. Bio na primanju kod sv. oca pape Pavla VI..[7] Vince je bio skupinom suradnika i prijatelja s kojom je Vilim Cecelja bio povezan: Alojzije Stepinac, Aleksa Benigar, Franjo Šeper, Vladimir Vince, Mirko Ćović, Tomislac Mesić, Ante Gabrić i Hrvoslav Ban. [8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Opus Dei Olga Brajnović: Prvi Hrvati članovi Prelature Opusa Dei, 24. ožujka 2006. (iz: Glas Koncila, 5. veljače 2006.)
  2. Hrvatska revija 1, 2010. Gojko Borić: Hrvati u Madridu, 2010. (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  3. 3,0 3,1 [1] Nedjeljka Luetić Tijan: Život Pavla Tijana, 2014. (iz:Matica Hrvatska Zagreb str. 223. do 229.)
  4. Katolički tjednik Sv. Josemaría je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj i Hrvatima. Razgovor s regionalnim vikarom prelature Opus Dei za Hrvatsku mons. Jorge Ramosom, razgovarao Brane Vrbić. 2006. (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  5. Hrvatska biskupska konferencija Inozemna pastva (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  6. IKA Završio radni dio Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, 27. lipnja 2014. (pristupljeno 8. svibnja 2019.)
  7. Hrvatska revija Katalog - Predmet: OSOBNA IMENA - Hrvatska revija. Vince, Vladimir (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  8. Issuu Glas Koncila. Vilim Cecelja (1909.-1989.) – Utjelovljena hrvatska caritas. Knjiga Andrije Lukinovića i Ivana Pompera "Vilim Cecelja (1909.-1989.) Utjelovljena hrvatska caritas" (pristupljeno 18. listopada 2016.)

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • (njem.) Opus Dei Die ersten kroatischen Mitglieder des Opus Dei. U: Olga Brajnović, Glas Koncila, 05.02.2006.
  • (španj.) Google Knjige Jesús Urteaga Loidi: Cartas a los hombres. Vlado: una vida util, Ediciones Rialp. 4. izd.