Vladis Vujnović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vladis Vujnović, (13. srpnja 1933.), hrvatski astronom i popularizator astronomije

Školovao se u Osijeku i Zagrebu. Diplomirao je fiziku 1957. na Prirodoslovno-matematičkom faklutetu Sveučilišta u Zagrebu, te na istom fakultetu postao asistent pri Katedri za dinamičku astronomiju i astrofiziku. Doktorirao je s 28 godina spektroskopiju električnih izboja (1961.) na Sveučilištu u Liverpoolu, Velika Britanija. Godine 1962. prelazi na Institut za fiziku Sveučilišta u Zagrebu gdje iste godine utemeljuje Odjel fizike ioniziranih plinova, čiji je pročelnik do 1980. (1979.g. šest mjeseci obavlja dužnost direktora Instituta), a od 1975. do 1978. bio je i pročelnik Astrofizičkog odjela Opservatorija Hvar.

Od 1965. znanstveni je suradnik, 1973. viši znanstveni suradnik, 1979. izvanredni profesor, 1984. znanstveni savjetnik, god. 1986. biran u zvanje profesora, a god. 1997. prelazi na Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta kao redovni profesor, umirovljen listopada 2003.

Na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku predavao je predmete Osnove fizike, Uvod u astronomiju, Astronomija i astrofizika, Atomska fizika, Spektroskopija ioniziranih plinova, Aeronomija, Planetologija, te na poslijediplomskom studiju Atomsku fiziku i Optiku - spektroradiometriju.

Odgojio je niz suradnika, vodio više od 50 diplomskih radova, desetak magistarskih te nekoliko doktorskih radova. Organizirao je znanstvene konferencije, vodio je niz domaćih i međunarodnih projekata (posljednji je bio projekt Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa: Geomagnetizam u području Hrvatske). Član je domaćih i međunarodnih znanstvenih društava: Hrvatsko fizikalno društvo, Hrvatsko astronomsko društvo, Europsko astronomsko društvo, Kraljevsko astronomsko društvo iz Londona. Autor je 38 originalnih znanstvenih radova.

Područje njegova znanstvenog djelovanja su fizičke znanosti: laboratorijska, astrofizička i geofizička istraživanja. U laboratorijskoj spektroskopiji električnih izboja djeluje pionirski, promičući i razvijajući postupke i metode, posebno dijagnostičke. U zračenju visokotemperaturnoga ioniziranog vodika otkrio je pojavu rastapanja spektralnih linija u Balmerovu spektru i protumačio je autoionizacijskim prijelazom diskretnih energijskih razina u kontinuum, te uveo pojam statističkoga rekombinacijskog kontinuuma. Mjerio je vjerojatnosti prijelaza i Starkove konstante širenja spektralnih linija, te ustanovio poopćenu Planckovu formulu zračenja usijane površine volframa. Danas istražuje područje geomagnetizma i aeronomije; proučava prolazak ultraljubičastog zračenja kroz atmosferu i mjeri geomagnetsko polje, te vodi projekt Ministarstva znanosti "Geomagnetizam u području Hrvatske".

Bio je bliski suradnik prof. Gabrijelu Divjanoviću za njegova života.

Školovani je klavirist.

Uz znanstveni rad trajno se zalaže za popularizaciju znanosti, za što je 1998. godine odlikovan Državnom nagradom za popularizaciju i promidžbu znanosti, te Nagradom Ivana Filipovića za životno djelo 2003. god.[1]

Svoj je pedagoški rad upotpunio nizom udžbenika i priručnika:

  • "Osnove atomske fizike I i II",
  • "Osnove astrofizike",
  • "Tamo gdje se zvijezde rađaju",
  • "Titraji, valovi i svjetlost",
  • "Astronomija 1.",
  • "Astronomija 2.",
  • "Astronomija za učenike osnovne škole"
  • "Rječnik astronomije i fizike svemirskog prostora".
  • "Fizika 7" - udžbenik fizike za 7. razred osnovnih škola, 2007.
  • "Fizika 8" - udžbenik fizike za 8. razred osnovnih škola, 2008.

Izvori[uredi VE | uredi]