Vlado Dapčević
| Vlado Dapčević Владо Дапчевић | |
 Vlado Dapčević | |
| Pseudonim(i) | Vlado |
|---|---|
| Rođenje | 14. lipnja 1917., Ljubotinj, Crna Gora |
| Smrt | 12. srpnja 2001., Bruxelles, Belgija |
| Nacionalnost |  Crnogorac
|
| Poznat(a) po | crnogorski revolucionar i disident |
| Portal o životopisima | |
Vladimir "Vlado" Dapčević, (na crnogor. ćiril. Владо Дапчевић, Ljubotinj, 14. lipnja 1917. — Bruxelles, 12. srpnja 2001.), crnogorski revolucionar, sudionik NOB-a, disident i politički robijaš u Drugoj Jugoslaviji.
Mladost[uredi | uredi kôd]
Od 1933. Dapčević je član SKOJ-a, a naredne godine je primljen u članstvo ilegalne KPJ. Studirao u Beogradu, gdje je agilan u organiziranju prosvjeda protiv režima.
Sudionik ustanka crnogorskog naroda protiv talijanske okupacije srpnja 1941. Tijekom rata sudjelovao u svim važnijim bitkama Titove partizanske vojske.
Nakon rata časnik, u činu pukovnika, načelnik uprave za agitaciju Generalštaba Jugoslavenske armije.
Informbiro[uredi | uredi kôd]
U aferi oko Informbiroa 1948. simpatizirao Staljina i SSSR. Skupa s dvojicom drugih visokih crnogorskih časnika, generalima Arsom Jovanovićem i Brankom Petričevićem Kađom neuspješno pokušao bijeg preko jugoslavensko-rumunjske granice kod Vršca pri čemu general Jovanović pogiba, a Vlado se nakon toga skriva u Beogradu. Ubrzo, pri novom pokušaju ilegalnog prijelaza jugoslavenske granice, uhićen.
1950. Dapčević je osuđen na dvadesetogodišnju robiju; amnestiran 1957.
Bijeg u inozemstvo[uredi | uredi kôd]
1958. skupa s drugim istomišljenicima bježi u Albaniju, a odatle u SSSR.
1962. dolazi u sukob sa sovjetskim vlastima jer je kritizirao kompromisne stavove Moskve u kubanskoj krizi.
1965. nastoji da ode kao dragovoljac u vijetnamski rat, no sovjetske ga vlasti sprječavaju. Napušta SSSR 1966. i odlazi u Zapadnu Europu.
U Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj i Nizozemskoj Dapčević radi najteže fizičke poslove. Neuspješno nastoji organizirati jugoslavensku emigraciju na osnovama marksizma. Nastanio se u Belgiji, gdje je osnovao obitelj.
Otmica i robija[uredi | uredi kôd]
Suradnjom jugoslavenske i rumunjske policije Dapčević je 1975. otet tijekom boravka u Bukureštu.
U Jugoslaviji osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena u 20 godina zatvora.
1988. pušten je iz zatvora. U Bruxellesu je 1989. godine ispričao svoj životni put novinaru Borbe Slavku Ćuruviji koji je na osnovu tih iskaza objavio knjigu Ibeovac - Ja, Vlado Dapčević.
Od 1990. dopušten mu je povratak u SFRJ, no uglavnom je boravio kod obitelji u Bruxellesu.
1990-ih[uredi | uredi kôd]
Tijekom 1990-ih kroz brojne medijske nastupe snažno kritizirao velikosrpsku politiku.
Podržao obnovu crnogorske neovisnosti.
Pokopan je u rodnom Ljubotinju, u Crnoj Gori.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]