Zvono
Zvono je šuplja naprava u obliku stošca, većinom od kovine (rjeđe od drva, roga, stakla, porculana), koja proizvodi snažan, prodoran zvuk kada se udari iznutra batom (tučkom, klatnom) ili izvana čekićem;[1] glazbeni instrument koji pripada skupini udaraljki i idiofonih glazbala. Koristi se u magične (tjeranje demona, čuvanje stoke), kultne (poziv na molitvu, sprovod) i signalne svrhe (uzbuna).[1] Velika zvona su lijevana od metala i obično su ukrašena natpisima i reljefima i akustički su uglavnom ugođena na određeni ton.
Zvono se obično se sastoji od dva dijela: metalnog tijela (rezonatora) i (kemblja). Mala zvona mogu biti napravljena od keramike ili stakla.
Zvona se u zapadnom svijetu koristite uglavnom u kršćanskim crkvama (crkveno zvono) i obično nalaze u crkvenim tornjevima (zvonik).
Zvonar je naziv i za izrađivača zvona (zvonoljevarstvo), ali i za osobu čiji je posao zvoniti zvonima (kao npr. Quasimodo).
Kampanologija (od latinskog campana što znači „zvono” i grčkog logos za „znanost”) je znanstvena i glazbena znanost o zvonima. Obuhvaća tehnologiju izrade zvona, kako se ugađaju i zvone, kao i povijest, metode i tradicije zvonjenja kao umjetnosti.
Zvona su azijskog podrijetla i poznata su od 3. milenijuma prije Krista (Yangshao kultura u Kini).[2] Najstarija zvona (malih dimenzija) otkrivena su u mnogim prapovijesnim grobovima; bila su u uporabi u starom Egiptu i Mezopotamiji, u antičkoj Grčkoj i Rimu. U kršćanstvu su se počela upotrebljavati od 6. st., a kao poziv na molitvu od početka 7. st., prema odredbi pape Sabinijana (604. god.).
Najstarija srednjovjekovna zvona bila su od kovanoga željeznog lima, često četverokutna, spojena zakovicama: zvono sv. Patrika u Belfastu (552.) i zvona u Gradskome muzeju u Kölnu (oko 613.). Od 8. stoljeća uglavnom su se lijevala od brončane slitine; u doba gotike postupno poprimaju današnji oblik. Vanjski plašt zvona često je ukrašen ornamentima, zavjetnim znakovima i natpisima. Glasovita zvona nalaze se u moskovskom Kremlju (kao što je najveće izljeveno zvono, Car’ kolokol – „Car zvona”, teško 216 t), u kölnskoj (25 t), londonskoj (16 t) i milanskoj katedrali (15 t), te u crkvi sv. Petra u Rimu (14 t).[1]
- 1 2 3 zvono, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 5. velječe 2026.
- ↑ von L. Falkenhausen, Suspended Music: Chime-Bells in the Culture of Bronze Age China, University of California Press, 1994. ISBN 978-0-520-91107-9
 |
Ovaj je članak mrva: osnova ili početak budućega enciklopedijskog članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |