Prijeđi na sadržaj

Étienne Gilson

Izvor: Wikipedija
Étienne Henri Gilson
Étienne Gilson
Zapadna filozofija
Filozofija 20. stoljeća
Rođenje Pariz, 13. lipnja 1884.
Smrt Auxerre, 19. rujna 1978.
Škola/tradicija Tomizam
Novoskolastika
Glavni interesi Teologija, metafizika, politika, književnost, povijest filozofije
Utjecaji Akvinac, Aristotel, Augustin, Bonaventura, Brunschvicg, Comte, Dante, Maritain, Duns Škot
Utjecao na Maritain, McKeon, Knasas, Geisler, Paul Weiss, Lacan, Corbin, Day, Merton
Portal o životopisima

Étienne Henri Gilson (Pariz, 13. lipnja 1884.Auxerre, 19. rujna 1978.) bio je francuski filozof i povjesničar filozofije.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Parizu u katoličkoj obitelji podrijetlom iz Burgundije.[1] Gilson je pohađao malo sjemenište u Notre-Dame-des-Champsu, a potom je završio srednjoškolsko obrazovanje u gimnaziji Henri IV. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojeg je počeo čitati Renéa Descartesa, studirao je za diplomu prvostupnika, fokusirajući se na utjecaj skolastike na kartezijansku misao.[2] Nakon studija na Sorboni kod Victora Delbosa i Luciena Lévy-Bruhla te na Collège de France kod Henrija Bergsona, završio je studij filozofije 1907. godine.[2]

Godine 1908. oženio se Thérèsom Ravisé od Meluna te je predavao u srednjim školama u Bourg-en-Bresseu, Rochefortu, Toursu, Saint-Quentinu i Angersu.[2] Godine 1913., dok je predavao na Sveučilištu u Lilleu, obranio je doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Parizu na temu „Sloboda u Descartesa i teologiji”. Njegovu karijeru prekinulo je izbijanje Prvog svjetskog rata, jer je unovačen u francusku vojsku. Služio je na bojištu i sudjelovao u bitci za Verdun kao potporučnik.[2] Uhvaćen je u veljači 1916. te je u zatočeništvu proveo dvije godine.[2]

Godine 1919. postao je profesor povijesti filozofije na Sveučilištu u Strasbourgu. Od 1921. do 1932. predavao je povijest srednjovjekovne filozofije na Sveučilištu u Parizu.[2] Također je predavao tri godine na Harvardu.[2] Godine 1929. izabran je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti.[3] Kao međunarodno priznati mislilac, Gilson je prvi, zajedno s Jacquesom Maritainom, dobio počasni doktorat iz filozofije na Papinskom sveučilištu Svetog Tome Akvinskog 1930. godine.[4]

Na poziv Kongregacije sv. Bazilija, osnovao je Papinski institut za srednjovjekovne studije u Torontu u suradnji s St. Michael's Collegeom na Sveučilištu u Torontu.[5] Izabran je u Francusku akademiju 1946. godine. Godine 1948. izabran je za međunarodnog člana Američkog filozofskog društva.[6]

Umro je u Auxerreu 19. rujna 1978. godine.[2]

Djela

[uredi | uredi kôd]

Autor je više od šest stotina raznih publikacija.[2]

Na hrvatski jezik prevedena su njegova djela:

  • „Uvod u kršćansku filozofiju”, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1995.
  • „Bitak i bit”, Demetra, Zagreb, 2010.
  • „Filozofija u srednjem vijeku”, Demetra, Zagreb, 2011.
  • „Diskurs o metodi (Rene Descartes) uz [historijski] komentar Etienne Gilsona”, Demetra, Zagreb, 2011.

Počasti

[uredi | uredi kôd]

Odlikovanja

[uredi | uredi kôd]
  • Ratni križ 1914.–1918.
  • Veliki časnik Legije časti
  • Časnik Legije časti
  • Vitez Legije časti[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Dadić 1995, str. 4.
  2. a b c d e f g h i j af.
  3. amacad.
  4. Leclercq 1993, str. 60.
  5. pims.
  6. aps.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Dadić, Borislav. 1995. Étiene Gilson: otkriće kršćanske filozofije. Obnovljeni Život. Filozofsko teološki institut Družbe Isusove. Zagreb. 50 (1): 3–22

Knjige

[uredi | uredi kôd]

Mrežne stranice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Étienne Gilson