Émile Zola

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Émile Zola
Emile Zola 2.jpg
Rođenje 2. travnja 1840.
Pariz, Francuska
Smrt 29. rujna 1902.
Pariz, Francuska
Književni period naturalizam
Potpis Autograf, Zola, Nordisk familjebok.png

Émile Zola (Pariz, 2. travnja 1840. - Pariz, 29. rujna 1902.) francuski je romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca.

Lik i djelo[uredi VE | uredi]

Émile Zola rodio se 2. travnja 1840. u Parizu. Otac mu je bio porijeklom Talijan, odvjetak mletačko-zadarske obitelji, pa bi zadarski Colići bili u srodstvu sa Zolom, a majka Francuskinja. Od oca nasljeđuje živ temperament i nepresušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede, on umire kada je Émilu bilo sedam godina. Od sedme do dvanaeste godine pohađa školu u internatu Notre-Dame, a zatim koledž u Aixu gdje je prijateljevao s Paulom Cézanneom. Dva je puta pao na maturi zbog francuskog jezika te su mu se rugali da je provincijalac koji ne umije čestito govoriti francuski. Osamljen i bespomoćan, jer mu majka više nije mogla pomagati, stanovao je u bijednim uvjetima u mansardi nad Parizom i odlučio ostvariti mladenački san i postati književnik. Zapošljava se u izdavačkoj knjižari Hachette da bi zaradio za život, ali se i približio književnim krugovima i ubrzo postaje voditelj odjela za reklamu. Zalažući se za komercijalne uspjehe djela autora poput Guizota, Lamartinea, Micheleta, Littrea…, koji ni ne sumnjaju da će ih upravo on zasjeniti i da će naklada, komercijalni i književni uspjeh njegovih romana biti najnevjerojatnija pojava njihova stoljeća. Zola u slobodno vrijeme piše Priče Ninoni i završava ih u svojoj dvadeset i četvrtoj godini.

Édouard Manet, Portret Émila Zole, 1868.

Iako je u književnost ušao kao romantičar, Zola se u kasnijim djelima ne zadovoljava metodama realizma. Posljednja trećina devetnaestog stoljeća vrijeme je u kojem vlada sveopće oduševljenje znanošću, a strast za naukom zahvaća gotovo čitav svijet. Činilo se da nema čuda koje znanost ne može učiniti, a ljudske mogućnosti dobivaju neviđen zamah. Aktualna je Darwinova teorija o porijeklu vrsta, Claud Bernardt, fiziolog, objavljuje Uvod u eksperimentalnu medicinu, a podloga je svemu pozitivizam koji stavlja težište na iskustvo i zadovoljava se činjenicama. Pod tim utjecajima Zola pokušava i u literaturu uvesti znanstvene metode te razvija teoriju tzv. eksperimentalnog romana i prvi je teoretičar naturalizma.

Priče Ninoni objavljene su 1864., Klaudijeva ispovijest, koja ima autobiografske elemente, 1865., a obje je knjige kritika povoljno dočekala. U to vrijeme radi na romanu Thérèse Raquin, a predloženo mu je da napiše roman-feljton o misterijama Marseillea. Pišući Marseilleske tajne stvorio je svoju metodu rada: iz bezbrojnih dokumenata kojima je raspolagao uzeo je događaje koje je povezao oko glavne teme, a taj će princip rada koristiti i pri stvaranju ciklusa Rougon-Macquartovi ili Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom (Les Rougon-Macquart, 1871. - 1893.). Potreba za stvaranjem romanesknog ciklusa po uzoru na Balzaca javlja se stoga što Zoli nikako nije odgovaralo prelaziti bez ikakve veze s romana na roman i počinjati svaki put iznova. Osjećajući da drži svoje veliko djelo na dlanu, u tridesetoj godini stvara rodoslovno stablo Rougon-Macquarta čija će svaka grana biti jedan roman.

Dva prva romana, Uspon Rougonovih i Kaljuga, pojavljuju se 1871. i izlaze u podlistku Zvono, autora optužuju da je pornografski pisac, a ta će ga optužba proganjati godinama. 1877. objavljena je Jazbina (L'Assommoir)]], djelo koje je toliko snažno odjeknulo da je Zola postao najčuveniji francuski pisac i, nakon gotovo pola stoljeća, pomaknuo Victora Hugoa u drugi plan. Bilo je to prvi put da je ozbiljan pisac stupio u kontakt s radničkim svijetom i čije je djelo privuklo pažnju na proleterijat. Nakon neuspjeha djela Stranica ljubavi, Zola se vraća na put slave opisujući život kurtizane u djelu Nana (1879.) zbog kojeg ga je Flaubert proglasio genijem. Ostali su značajni romani tog ciklusa Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873.) i Čovjek-zvijer (La Bête Humaine, 1890.). Njegovim remek-djelom smatra se Germinal (1885.). Pri stvaranju se pisac više nije zadovoljio crpljenjem dokumentacije, već na nekoliko mjeseci odlazi živjeti u rudarski kraj kako bi se čim bolje približio pravom junaku svog romana: masi rudara. U djelu je prikazao ogromnu industrijsku mašinu koja eksploatira čovjeka, apstraktnu snagu koja ga melje; predosjetio je najteži problem revolucije - sve veću nejednakost. Djelo je pokazalo i koliko je Zola bio spreman shvatiti novu socijalističku ideju, što se već naslućivalo i u Jazbini. Zbog Jazbine i Germinala optuživali su ga da je ocrnio seljake i da je njegova sklonost morbidnosti prešla svaku mjeru. 1893. završio je svoj romaneskni ciklus od dvadeset romana napisanih u dvadeset i dvije godine u kojima je prikazao fizičko i moralno propadanja pojedinih članova obitelji Rougon-Macquart uslijed njihova hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presjek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživio preko 1000 lica..

Zolin J'accuse

Godine 1898. upleten je u "aferu Dreyfus" izravno pišući predsjedniku republike ("Optužujem !" - "J'accuse"), u kojem je tražio reviziju procesa.

U posljednjim godinama stvaranja sve se više bavi društvenom problematikom potiskujući u sebi romanopisca kako bi postao moralizator. Tada nastaju sljedeći ciklusi: trilogija Tri grada (Trois Villes - Lourdes 1894., Rome 1896., Paris 1898.) i nedovršena tetrologija Četiri evanđelja - Plodnost, Rad, Istina i Pravda (Les Quatres Evangiles - Fécondité (1899.), Travail (1901.), Vérité (1903.),Justice (nedovršeno). Tvorac je angažirane književnosti i borbenog društvenog novinarstva, a âam je bio plodan i aktivan novinar, osobito do 1880. Pred kraj života proročki je najavio pobjedu narodnih masa i dolazak besklasnog društva gdje će jedino mjerilo ljudske vrijednosti biti rad.

Premda je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umjetničku vrijednost dostiže jedino o opisima masovnih scena, gdje je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i pomanjkanju psihološke uvjerljivosti.

Preselivši u Pariz da provede zimu, umro je otrovan plinom u šezdeset i drugoj godini, 29. rujna 1902. Sahranjen je 5. listopada u prisutstvu ogromne mase svijeta, u pogrebnom govoru Anatole France nazvao ga je „čovjekom koji je u jednom trenutku predstavljao savjest čovječanstva”, a šest godina kasnije, 6. lipnja 1908. njegov je pepeo prenesen u Panteon, grobnicu najslavnijih francuskih ličnosti.

Zola kao teoretičar[uredi VE | uredi]

Teoriju naturalizma prvi je oblikovao Émile Zola u raspravama Romanopisci naturalisti i Eksperimentalni roman te u predgovoru romanu Thérèse Raquin te je osnivač i vođa naturalističke škole. Pri tome se Zola povodio za trima nadahnućima s područja znanosti koja će sačiniti podlogu naturalizma. Prvo od njih je pozitivizam Augustea Comtea koji stavlja težište na iskustvo i zadovoljava se činjenicama pa stoga Zola predlaže istraživanje u književnosti kao metodu koja se temelji na iskustvu. Također na njega utječe i djelo Claudea Bernarda Uvod u studij eksperimentalne medicine pa stoga njegov cilj postaje uvođenje stroge znanstvenosti u roman i javlja se tendencija da književnost druge polovice devetnaestog stoljeća postane književnost eksperimentalnog romana. Treći je čimbenik teorija Hippolytea Tainea koja ističe tri temeljne značajke koje određuju lik u književnom djelu: sredina, nasljeđe i trenutak. Dakle Zola želi pokazati da čovjek ne postoji sâm za sebe kao proizvod slučajnosti i pojedinačna zagonetka, već kao posljedica niza pojava poput već spomenutog utjecaja nasljeđa i sredine u kojoj živi.

Pojam eksperimentalnog romana odnosi se na način na koji pisac prikuplje građu i stvara roman. Zola je smatrao da je dužnost pisca fotografskom točnošću prenjeti stvarnost na papir, iskazati je pa makar i na drastičan način, ali se pritom i služiti metodom eksperimenta tj. poput znanstvenika proučavati različite temperamente u sukobu strasti i utjecaj okoline na likove. Nakon toga pisac uzima lik određen nasljeđem i stavlja ga u taj kontekst. Zola roman definira kao „dio prirode viđen kroz izvjesni temperament”.

Glavni junaci prestaju biti pojedinci, a postaju mase jer se pišćevo zanimanje usredotočuje na kolektivno i slijepu snagu društva. Naturalisti su prikazivali likove iz svih društvenih slojeva kao kritiku realistima (Balzacu i Stendhalu) koji su u svojim djelima prikazivali uzvišene, titanske likove. Od bitnih karakteristika koje su zastupali ističe se i insistiranje na najružnijim i najtamnijim prizorima ljudskog života, tzv. „estetici ružnoće”. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova, čovjekova animalna strana, zločin, duševna bolest, gruba i nastrana seksualnost, društvena degeneriranost… Motivacija ljudskog ponašanja svodi se na biološku što znači da su likovi oslikani poput ljudskih životinja čije ponašanje određuju strasti i nagoni, a vezano uz to prikazuje se ljudska ogoljelost i surovost. Poželjnom se osobinom smatra objektivnost pisca koji prestaje biti „sveznajući pripovjedač”, a Zola zagovara potiskivanje stvaralačke imaginacije jer smatra da su se umjetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svijet bez briga, uljepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni.

Branio je temperament ističući kako je romantizam, kojeg je u mladosti veoma volio, samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kao i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna je odlika osjećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak, koji se pamte, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika orginalnosti. Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga ni iznenađenja, a fabula ima svoj logični razvoj. Interes pisca je da djelo bude što običnije, općenitije odnosno tipičnije. Naturalističko djelo osuđuje svako pretjerivanje umjetinka, a naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za potvrđivanjem snage. Zolin kredo bio je: „Ne ću sve što nije život, temperament, stvarnost ! ”

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Émile Zola