Bingadinsko asfaltno jezero

Koordinate: 40°28′4″N 49°48′4″E / 40.46778°N 49.80111°E / 40.46778; 49.80111
Izvor: Wikipedija
Bingadinsko asfaltno jezero
azerski: Binəqədi Qır gölü
Kostur izumrloga bingadinskoga nosoroga[1][2] (Rhinoceros binagadensis ili Dicerorhinus binagadensis[3]) u Prirodoslovnome muzeju Hasan bej Zardabi u Bakuu.
Morfometrija
Apsolutna visina54 – 57 m[4]
Površina0,015 km2[4]
Položaj
Koordinate40°28′4″N 49°48′4″E / 40.46778°N 49.80111°E / 40.46778; 49.80111
Država Azerbajdžan
RajonBingadinski rajon
Bingadinsko asfaltno jezero na zemljovidu Azerbajdžana
Bingadinsko asfaltno jezero
Bingadinsko asfaltno jezero
class=notpageimage|
Položaj Bingadinskoga asfaltnoga jezera na karti Azerbajdžana.

Bingadinsko asfaltno jezero (azerski: Binəqədi Qır gölü, ruski: Бинагадинское кировое озеро[5]) asfaltno je jezero u Azerbajdžanu koje se nalazi 7 km sjeverozapadno od Bakua i 0,5 kilometara jugoistočno od Bingadija,[4] na području Bingadinskoga rajona Bakua. Bingadinsko asfaltno jezero poznato je po velikome broju iskopanih primjeraka biljaka i životinja iz kvartarskoga razdoblja. Nalazi iskopanih biljaka i životinja izloženi su u bakuanskome Prirodoslovnome muzeju Hasan bej Zardabi Geološkog instituta Azerbajdžanske nacionalne akademije znanosti.

Dana 30. rujna 1998. iskopani primjerci biljaka i životinja Bingadinskoga asfaltnoga jezera postali su kandidati za uvrštavanje na UNESCO-ov Popis svjetske baštine u Azerbajdžanu.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Prije oko 190 tisuća godina,[6] tijekom kasnoga pleistocena, veći dio područja današnjega Bingadija činilo je asfaltno jezero koje je postalo mjesto smrti ptica i drugih životinja, među kojima je 20 izumrlih vrsta.[1]

Zbog toga je zemlja u blizini Bingadinskoga asfaltnoga jezera prepuna zaliha nafte i zemnoga plina, a pogotovo Apšeronski poluotok, koji se prostire do obala Kaspijskoga jezera. Ugljikovodici sadržani u škriljačkim naslagama izdižu se na visinama od 900 do 1500 metara na površini te tako tvore asfaltna jezera koja poput zavjesa tvore močvare i bare. Tijekom višegodišnjega djelovanja, vjerojatno tisuća godina, viskozni bingadijski bitumen proširio se na površinu od 0,6 do 0,68 km2, tvoreći obale ovoga prapovijesnoga jezera. Jezero i sjaj bitumena privukao je različite životinje, uglavnom ptice koje su bile u potrazi za vodom. Životinje zaglavljene u bitumenu tako su privukle grabežljivce koji su također upali u bitumen i umrli od trovanja i gladi.

U Los Angelesu postoje asfaltna jezera u La Brei koja su slična Bingadinskome asfaltnome jezeru. Asfaltna jezera u La Brei stara su 60.000 godina, te su tako mnogo mlađa od Bingadinskoga asfaltnoga jezera.[6]

Godine 1982. odlukom Sovjeta Ministara Azerbajdžanske SSR Bingadinski prirodni spomenik faune i flore kvartarnoga razdoblja proglašen je državnim prirodnim spomenikom.[1]

Iskopavanje[uredi | uredi kôd]

U prvoj polovici 20. stoljeća jedan mještanin u rudniku je tražio određenu vrstu stijena ↓1 kako bi popravio krov svoje kuće i slučajno je otkrio kosti neke velike nepoznate zvijeri i o tome obavijestio lokalne vlasti. Tijekom iskopavanja pronađeni su ostatci prapovijesnih životinja. No, uskoro je ta priča zaboravljena.[5]

Godine 1938. student treće godine Azerbajdžanskoga industrijskoga instituta A. S. Mastanzade u ležištima stijena toga područja otkrio je jedinstvene kosture kralježnjaka i beskralježnjaka, uključujući kostur nosoroga i biljne ostatke.[7] Te godine ponovljeno je istraživanje Bingadinskoga asfaltnoga jezera. Daljnje ekspedicijske radove i znanstvena istraživanja na tome mjestu vodili su Vladimir Vladimirovič Bogačjov i Rahimbek Džafar oglji Džafarov. Kao rezultat obrade opsežnoga paleontološkoga materijala Rahimbeka Džafara oglji Džafarova 1960. godine, otkrivena je nova vrsta nosoroga (Rhinoceros binagadensis ili Dicerorhinus binagadensis). Također treba napomenuti zasluge Nikolaja Iosifoviča Burčak-Abramoviča u obnovi kostura sisavaca i ptica pronađenih u Bingadinskome asfaltnome jezeru.[7] Pronađeni materijali znanstvenicima su otvorili mogućnost rekonstrukcije slike životinjskoga i biljnoga svijeta Apšeronskoga poluotoka u razdoblju nakon pleistocena.

Biljke i životinje[uredi | uredi kôd]

Od kvartarnih životinja pronađeni su fosili 41 vrste sisavaca, 110 vrsta ptica, 1 vrste mekušca, 2 gmaza, 1 vodozemca i 107 insekata. Pronađeni su i ostaci 22 biljke.[5] Od životinjskih vrsta 20 ih je izumrlo.[1] Među njima od znanstvenoga interesa su gotovo čitavi kostur fosiliziranoga konja, jelena (bingadinske podvrste – Cervus elaphus binagadensis Alekp.[8]), crnorepe gazele i sajge (tatarska stepska antilopa) koje danas ne žive na području Azerbajdžana. Od mesoždera su pronađeni ostatci pleistocenskoga vuka (Canis lupus apscheronicus R. Ver), špiljske hijene (Crocuta crocuta spelaea Goldfuss), bingadinskog primitivnog bika (Bos mastanzadei Bur), medvjeda (Ursus arctos binagadensis R. Ver) i drugih vrsta životinja, a od ptica kosturi pataka, gusaka, labudova (Cygnus olor Bergmanni Srebr), pelikana (Pelecanus crispus paleo-crispus Serebr), surih orlova, sova ušara (Bubo bubo L.), gavrana (Corvus corax L.), jastrebova, itd. Detaljnim istraživanjem koštanih ostataka rekonstruiran je izgled kvartarnih životinja te su utvrđene evolucijske promjene koje su one doživjele do današnjega doba.[5][9]

Profesor Nikolaj Iosifovič Burčak-Abramovič napisao je 27 znanstvenih radova o pticama i životinjama Bingadinskoga asfaltnoga jezera. Godine 1988. njegova zbirka fosiliziranih ptica pronađenih u Bingadinskome asfaltnome jezeru sadržavala je 20.000 kostiju.[10]

Od biljnih ostataka mogu se razlikovati komadi drveta, stabljike, izdanci, plodovi, korijeni, podanci, itd. Rezultati istraživanja toga vegetacijskoga pokrova pokazuju da je klima Apšerona za vrijeme nastanka bingadinskoga asfaltnoga jezera bila vlažnija i hladnija od današnje.[5]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c d АзерТАдж. «Бинагадинский природный памятник фауны и флоры IV периода» - одна из самых богатых и редких находок в мире., 13. srpnja 2012., pristupljeno 28. prosinca 2019.
  2. ↑ Р. Д. Джафаров. Бинагадинский носорог. — Издательство Академии Наук Азербайджанской ССР, 1960. — Т. 12. — 99 с.
  3. ↑ Dicerorhinus binagadensis (Dzhafarov, 1955). Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2016. Pristupljeno 30. prosinca 2019.
  4. ↑ a b c N. K. Vereshchagin. The mammals of the Caucasus: a History of the Evolution of the Fauna., Israel Program for Scientific Translations, 1967., str. 816
  5. ↑ a b c d e >Четвертичная фауна Бинагади.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. lipnja 2022. (Wayback Machine) Официальный сайт Института геологии Национальной академии наук Азербайджана., pristupljeno 28. prosinca 2019.
  6. ↑ a b Said Huseynov and John M. Harris. Azerbaijan's fossil cemetery: ice-age animals fell victim to an Asian version of California's La Brea Tar Pits (англ.) // Natural History : журнал. — December 1, 2010. — P. 16—21.
    Wikicitati »Located in the Caucasus region of southwestern Asia, Azerbaijan is a living laboratory. Its diverse ecosystems harbor more than 12,000 species of animals (including insects) and more than 4,000 kinds of plants. To survey its ancient fauna and flora, however, scientists must rely on troves of fossils. One such portal to the past is the Binagadi asphalt seep, just six miles from downtown Baku, the nation's capital city. During the Pleistocene--that ice-studded geological epoch that ended 10,000 years ago--the seep trapped and preserved the remains of countless organisms. It is a counterpart to the La Brea Tar Pits, which is a scientifically important tourist destination in the city of Los Angeles. But the Binagadi fossils not only hail from a different geographic area but are also older than La Brea's, possibly dating from as long as 190,000 years ago, compared with an age of at most 60,000 years for La Brea.


    The earth beneath Azerbaijan seethes with an abundance of oil and gas reserves, especially in the Absheron peninsula, which juts out into the Caspian Sea. Contained in shale deposits, hydrocarbons well up from depths of 3,000 to 5,000 feet below the surface to become manifest as asphalt seeps (popularly known as tar pits, although they consist of bitumen), as veils of oil covering marshes and ponds, and as mud volcanoes that emit oil and gas. When it was active, probably over a period of thousands of years, the viscous Binagadi asphalt seep was fiat, ultimately spreading over some 150 to 170 acres. It bordered the shore of a prehistoric lake, and each summer, the lake--and even the sheen of the asphalt itself--lured birds seeking water. Landing in the seep or in oil floating on the lake water, they were trapped like flies on flypaper and became vulnerable to predation, poisoning, exposure, thirst, and starvation.«
  7. ↑ a b Научные исследования музея. Официальный сайт Института геологии Национальной академии наук Азербайджана., pristupljeno 30. prosinca 2019.
  8. ↑ Р. Д. Джафаров. Бинагадинская ископаемая позвоночная фауна. — Известия. Серия наук о земле: Издательство Академии Наук Азербайджанской ССР, 1966. — № 1. — С. 54.
  9. ↑ Binagadi deposit of the Quaternary fauna. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 30. prosinca 2019.
  10. ↑ Boev, Z. 2010. Prof. Nikolay Burchak-Abramovich’s private collection of Late Pleistocene birds from Binagada (Azerbaijan) — a lost treasure of avian paleontology: general review of the exploration of the site and its scientific value. — Proc. 5th Int. Meet. Europ. Bird Curators. — Nat. Hist. Mus. Vienna, Vienna, January 2010: 169—198.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑1  Mješavina zgušnjavane nafte ili asfalta s pjeskovitim ili glinenim materijalom. U ruskome Кир [1]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bingadinsko_asfaltno_jezero&oldid=6846575"