Cvijeta Zuzorić
| Cvijeta Zuzorić | |
|---|---|
 Marko Murat: Cvijeta Zuzorić | |
| Puno ime | Cvijeta Zuzorić |
| Rođenje | oko 1552. |
| Smrt | 1648. |
| Zanimanje | književnica |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Period pisanja | barok |
| Suprug/zi | Bartolomeo Pescioni |
| Portal o životopisima | |
Cvijeta Zuzorić (u izvorima na talijanskom Flora Zuzori, Floria Zuzzeri) (Dubrovnik, oko 1552. – Ancona, 1648.), hrvatska pjesnikinja.[1] Mnogi glasoviti hrvatski i talijanski pjesnici su je slavili svojim pjesmama i posvećivali joj svoja djela, npr. Dinko Zlatarić, Nikola Gučetić, Torquato Tasso i drugi.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Cvijeta Zuzorić kći je Frana i Marije Radaljević.[2] Imala je petero braće: Vlaha (umro u djetinjstvu), Petra, Vlaha (drugog), Bernarda i Nikolu te pet sestara: Niku, Margaritu, Lukreciju, Elizabetu i Katarinu.[2] Crvenokosa Dubrovkinja koja kao djevojčica odlazi s ocem trgovcem u Anconu gdje je stekla visoku naobrazbu i družila se s mnogim umjetnicima. Udala se 1570. godine,[3] za bogatog plemića Bartolomea Pescionija koji je imenovan firentinskim veleposlanikom u Dubrovačkoj Republici. Bartolomeo Pescioni bavio se također trgovinom i bankarstvom.[3] Po povratku u rodni grad okuplja umjetnike na svom ladanjskom zdanju u Čibači gdje vode znanstvene rasprave i razgovore o umjetnosti.[4] Mnogi su joj nakon njezina povratka u rodni grad zavidjeli i napadali je zbog zavisti ili slobodoumnosti. U obranu joj staje najbolja prijateljica i prva dubrovačka feministkinja Mara Gundulić Gučetić. U posveti napisanoj 1582. godine, objavljenoj 1584. godine u predgovoru filozofskog djela njezina supruga Nikole, stala je u obranu svih žena te se zatim žestoko okomila na zavidnike.[5] Bartolomeo Pescioni radno mjesto konzula predao je 1582. godine Firentincu Rafaelu Naldiniju.[6] Nakon odlaska iz Dubrovnika u Anconu Cvijeta se više nije vraćala u Dubrovnik, a muž joj je Bartolomeo umro 18. lipnja 1593. godine.
Umrla je u Anconi 1648. godine. Pokopana je 1. prosinca 1648. godine u istoj grobnici sa svojim ocem.[6]
Do sad se za dvije slike iz sedamaestog stoljeća smatralo da predstavljaju Cvijetu, ali je danas poznato i znanstveno potvrđeno da niti jedna od te dvije slike ne prikazuju nju nego neke druge danas nepoznate osobe.[7]
- Poznata je pjesma Cvijeta Zuzorić s albuma Veče je naš prijatelj, Buca i Srđana iz 1974. godine.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Zuzorić, Cvijeta Hrvatska enciklopedija LZMK (pristupljeno 21. rujna 2021.=
- ↑ a b Zuzorić, Cvijeta, Autor: Milovan Tatarin., leksikon.muzej-marindrzic.eu, pristupljeno 14. srpnja 2021.
- ↑ a b Josipa Klarić, Cvijeta Zuzorić kao inspiracija književnicima od Torquata Tassa do Luka Paljetka: diplomski rad, mentorica: izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija, Zagreb, 2020., str. 5., pristupljeno 14. srpnja 2021.
- ↑ Bego-Urban, Melita, Škrinja uspomena: dubrovački jezični pabirci, 1. izd., Humanitarno društvo Župe dubrovačke, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-99329-5-2, str. 410–411.
- ↑ Ahmetović, Suad, Dubrovački kurioziteti: iz dva minula tisućljeća, 3. dopunjeno izd., vlastita naklada, Dubrovnik, 2010., ISBN 978-953-95501-3-2, str. 157–159.
- ↑ a b Josipa Klarić, Cvijeta Zuzorić kao inspiracija književnicima od Torquata Tassa do Luka Paljetka: diplomski rad, mentorica: izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija, Zagreb, 2020., str. 6., pristupljeno 14. srpnja 2021.
- ↑ Gjukić-Bender, V., Istina o navodnom portretu Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora, Zbornik dubrovačkih muzeja, I., Dubrovnik, 2004., str. 49–58.
- Luko Paljetak, Slučaj Cvijete Zuzorić. Državni udar ljepotom, Vijenac, broj 195, 26. srpnja 2001.
- Mirko Tomasović, Još jedan cvijet u Cvijetinoj kosi, Vijenac, broj 409, 4. studenoga 2009.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
