Dvorac Hohenschwangau

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dvorac Hohenschwangau

Dvorac Hohenschwangau ili Schloss Hohenschuangau (doslovan prijevod: Dvorac grofa visokog labuda) je palača iz 19. stoljeća u južnoj Njemačkoj. Rezidencija je iz djetinjstva kralja Ludovika II .od Bavarske i sagradio ju je je njegov otac, kralj Maksimilijan II. Nalazi se u njemačkom selu Hohenschwangau u blizini grada Füssen, dio okruga Ostallgäu u jugozapadnoj Bavarskoj. U neposrednoj je blizini granice s Austrijom.

Dvorac Hohenschwangau je sagrađen na ostacima tvrđave Schuangau, koja se je prvi put spominje u povijesnim zapisima koji datiraju iz 12. stoljeća. Obitelj vitezova bila je odgovorna za izgradnju srednjovjekovne utvrde, a služila je kao sjedište mjesne vlade Schwangaua. Godine 1523., dvorac je imao zidove koji su bili previše tanki da bi bili korisni za obrambene svrhe. Nakon izumiranja vitezova u 16. stoljeću utvrda je promijenila vlasnike nekoliko puta. Propadanje tvrđave se nastavilo dok se konačno nije pretvorila u ruševine početkom 19. stoljeća.

U travnju 1829. princ Maksimilijan (kasnije kralj Maksimilijan II. od Bavarske ) otkrio je povijesni lokalitet tijekom šetnje. On je došao u posjed ruševine - tada još poznate kao Schwanstein – godine 1832. U veljači 1833. počela je rekonstrukcija dvorca koja je trajala sve do 1837., s dodacima do 1855. Ovlašteni Arhitekt, Domenico Quaglio, bio je odgovoran za vanjsko uređenje u neogotičkom stilu. On je umro 1837. godine, a zadatak je nastavio Joseph Daniel Ohlmüller (umro 1839.) i Georg Friedrich Ziebland.[1] Kraljica Marie stvorila je alpski vrt s biljkama prikupljenih po Alpama.

Hohenschwangau je bio službena ljetna i lovačka rezidencija Maksimilijana, njegove supruge Marie od Pruske i njihova dva sina Ludovika (kasnije kralja Ludovika II.) i Otta (kasnije kralja Otto I. od Bavarske). Mladi knezovi su ovdje proveli mnoge godine svoje mladosti. Kralj i kraljica su živjeli u glavnoj zgradi, dječaci u dodatku.

Nakon Ludovikove smrti godine 1886. Kraljica Marie je bila jedini stanovnik dvorca dok nije umrla 1889. godine. Njezin šurjak, princ regent Luitpold od Bavarske živio je na 3. katu glavne zgrade. On je bio odgovoran za elektrifikaciju godine 1905. i ugradnju električnog dizala. Luitpold je umro 1912. godine, a palača je otvorena kao muzej tijekom sljedeće godine.

Kralj Maksimilijan je umro 1864., a njegov sin Ludovik uspeo se na prijestolje, premjestivši se u očevu sobu u dvorcu. Kako se Ludovik nikada nije oženio, njegova majka Marie je mogla nastaviti živjeti na svom katu. Kralj Ludovik je uživao živjeti u Hohenschwangau, pogotovo nakon 1869. kada je počela izgradnja njegova vlastitog dvorca, Neuschwansteina, nedaleko od njegovog roditeljskog doma.

Tijekom Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata dvorac nije pretrpio nikakvu štetu. Godine 1923. Bavarski zemaljski Sabor dozvoljava bivšoj kraljevskoj obitelji boraviti u dvorcu. Od 1933. do 1939. princ Rupprecht od Bavarske i njegova obitelj koriste dvorac kao svoju ljetnu rezidenciju, što će ostati omiljeno i kod njegovih nasljednika. U svibnju 1941., Princ Adalbert od Bavarske je izbačen iz vojske Hitlerovom naredbom Prinzenerlass i povukao se u obiteljski dvorac Hohenschwangau, gdje je živio do kraja rata.

Više od 300 tisuća posjetitelja iz svih krajeva svijeta posjećuje palaču svake godine. Dvorac je otvoren tijekom cijele godine (osim za Božić). Radno vrijeme 09:00-18:00 (od travnja do rujna) i 10:00-16:00 (od listopada do ožujka). Razgledavanja su moguća uz vodiče na njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, češkom, slovenskom i japanskom jeziku. Samostalna razgledavanja nisu moguća.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hans F. Nöhbauer: Auf den Spuren König Ludwigs II. (München, Prestel Verlag, 3. Aufl. 2007) S. 81ff.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Dvorac Hohenschwangau