Prvi svjetski rat
Izvor: Wikipedija
Prvi svjetski rat je bio globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenog 1918. Posljedica rata je bilo više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila,[2] i značajna razaranja država i ekonomija, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih, razmjera. Otuda je prvo nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.[3][4]
Prvi svjetski rat su vodila dva velika saveza. Sile Antante su na početku činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države su se pridružile silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile su činile Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo se pridružilo Središnjim silama listopadu 1914., a godinu dana kasnije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata, od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod za rat je bio atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., kojeg je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana, veći je dio Europe bio u stanju rata.
Rat se vodio na nekoliko frontova koji su naširoko okruživali Europu. Zapadno bojište se odlikovao sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[5] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km[5]. Na Istočnom bojištu, velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na Balkanskom, Bliskoistočnom i Talijanskom bojištu su također vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru i, po prvi put, u zraku.
Rat je okončan potpisivanjem nakoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje sa Njemačkom 11. studenog 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko je Carstvo izgubilo svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva van Anadolije bili su dodjeljeni silama Antante kao protektorati, dok je jezgra Osmanskog Carstva reorganizirana u Republiku Tursku. Rusko Carstvo je, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije, izgubilo veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata je osnovana Liga Naroda kao međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat je označio kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanju Drugog svjetskog rata.
Sadržaj
|
[uredi] Uzroci
Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u slučaju Njemačke i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dva fronta.
Bismarckova nastojanja da očuva mir putem diplomacije su prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da se Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britanski Imperij s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.
[uredi] Europa se dijeli na blokove
Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojni Savez (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile su se sve više naoružavale. Do početka rata posjedovale su ovo vojnu silu. Nakon slabljenja Osmanskog carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
[uredi] Diplomatske krize
Detaljniji članak o ovoj temi: Uvod u Prvi svjetski rat
Nakon što su započele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile su počele izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj što modernijih bojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomskopolitičke interese Velika Britanija i Francuska stvaraju 1904 godine savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko carstvo iako to niti nije bilo potrebno zbog prijašnjeg saveza stvorenog 1894. godine između Petrograda i Pariza.
S druge strane trojni savez je bio stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko carstvo) koje su htjele osvojiti kolonije i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvog svjetskog rata Europa je bila potresena s 4 velike krize koje su gotovo dovele do početka oružanih operacija. Tijekom prve marokanske krize 1905. godine Francuska će se mobilizirati za rat protiv Njemačke. Samo tri godine kasnije ima Bosansku krizu kada Austro-Ugarska vrši mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije. Sljedeća kriza ona iz 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon Sarajevskog atentata 1914. godine politička odluka o ratu je donesena već u prosincu 1912. godine kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom carstvu je bila slična pošto tamošnje stanovništva pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Njemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji Rusa.
Ultimatumi koji vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. godine jasno ukazuju na ono što će se dogoditi godinu dana kasnije.
[uredi] Ratni planovi
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski je svoju doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljeća, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sistemom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku od mjesec do dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju, te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo važniji je bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali 10 puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske vojske su također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernim mitraljezima. Od početka 20. stoljeća se u vojne svrhe počeo koristiti nedavno izumljeni radio, a deset godina kasnije i avijacija, pretežno za izviđanje.
No, sve to bilo je uglavnom ignorirano od strane europskih vojnih vođa. Tome je razlog bilo relativno dug period mira u Europi - tzv. Belle Epoque - prilikom koje se glavne europske vojske nisu imale prilike testirati nove oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, su, doduše, uveli određene inovacije pod utjecajem iskustava iz burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904-5. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na europske prilike.
[uredi] Proročanstvo Durnova
Pjotr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutrašnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, pošto sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Po njegovim riječima te posljedice će biti:
- 1) Dugotrajni rat u kojem će najveće žrtve imati Rusija
- 2) Mora se uzeti u obzir kako će slučaju poraza obvezno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji
- 3) U slučaju poraza Njemačke tamošnje stanovništvo će postati plodno tlo socijalističkih partija koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[6]
Na kraju sve tri točke proročanstva su se ispunile. U Rusiju dolazi do ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.
[uredi] Povod i objava rata
Detaljniji članak o ovoj temi: Sarajevski atentat
Detaljniji članak o ovoj temi: Srpanjski ultimatum
U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. Dana 28. lipnja 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna uz pomoć oružja dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika i smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909. godine zahtjeva istragu u Srbiji te je 23. srpnja 1914. dala ultimatum sa ponižavajućim uvjetima za Srbiju, kojeg je Srbija u diplomatski maestralno napisanom tekstu uz dobivenu podršku Rusije odbila 25. srpnja i odmah počela mobilizaciju. Njemački car Wilim II. je smatrao srpski odgovor zadovoljavajućim i da će rat biti izbjegnut o čemu obavještava Beč, ali sada više Austro-Ugarska nije htjela odustati tako da 28. srpnja 1914. objavljuje rat kraljevini Srbiji.
Sve je ovo trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no ubrzo je Rusko Carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj, čime je sukob izgubio lokalne razmjere.
Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu se članicama Antante pridružio Japan.
[uredi] Atmosfera u trenutku izbijanja rata
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkog vrha stvarna situacija je bila prilično različita. Na opće iznenađenje svih prisutnih Franz Conrad von Hötzendorf glavni zapovjednik Austro-Ugarske vojske koji se 1909 vatreno zalagao za rat s Srbijom sada je bio vatreni zagovornik mira bez obzira na Njemačku podršku. Slična situacija se događa i u Njemačke gdje se tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke mlađi također protivi ratu. Kao što vojska obje države dijeli slično mišljenje identična je situacija s najvišim državnim dužnosnicima, ali oni na ljeto 1914 imaju fatalnu osobnu manu.
Theobald von Bethmann-Hollweg koji je bio njemački kancelar te godine umire supruga i on se u ovim najvažnijim trenucima svoga života nalazi u fatalnoj depresiji. U takvoj situaciji njegove odluke su u najboljem slučaju upitne pošto se kreću jedan trenutak u korist rata, a drugi trenutak u korist mira. Identična situacija je i s carem Vilimom II. koji čitajući srpski odgovor 28. srpnja 1918. godine obavještava Beč da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan Franjo Josip se nalazi pod pritiskom austrijskih političara za objavu rata. Protivnici objave su Ugarski političari, ali nakon garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički vrh Rusije se tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog straha od nove revolucije. Pjotr Nikolajević Durnovo bivši ruski ministar unutrašnjih poslova tijekom veljače 1914. godine obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na žalost po cara tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da objavi rata pošto će tako ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i tako smanjiti mogućnost za revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith se također nalazi u svojim posebnim problemima. Njegova politička želja je objava rata pošto "Velika Britanija ne može dopustiti poraz Francuske u ratu", ali 3/4 članova njegove vladajuće liberalne stranke se protivilo ratu. U skladu s tom politikom njegov ministar vanjskih poslova "stvara" plan podržan od Njemačke da Austro-Ugarska okupira Beograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju pošto zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah objaviti rat Herbert Henry Asquith čeka ispriku koja postaje pokušaj prolaza njemačke vojske kroz neutralnu Belgiju.
Ta razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat obični ljudi i intelektualci su ga vatreno podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje generacije Friedrich Meinecke će izjaviti 3. kolovoza 1914. godine "ovo je nova svjetska povjesna epoha", a kasnije će još dodati da je to bio trenutak "najvećeg veselja". Max Weber osnivač moderne sociologije i protivnik objave rata ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez obzira na kakav će biti konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig kojeg će kasnije Hitler]] protjerati iz Austrije zbog židovskog porjekla piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio tamošnje bratstvo. Identična situacija je bila i u zemljama Antante o čemu nam piše socijalist Loius Barthas kada govori kako su sve stranačke podjele bile automatske izbrisane, neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća izmjenjuju poljupce i dobre želje na ulicama. Po njegovim riječima nastaje paradoks pošto prvi utjecaj rat postaje mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su najveća razočarenja početka rata bile žene. Po njemu niti jedan general nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat u slučaju da su se žene, majke i sestre pobunile, ali one su rat podržale. One su htjele da im suprug, sin, brat bude heroj da one tako budu popularne, budu u trendu.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva koji ga potpisuju protivno vlastitim željama pod pritiskom narodne volje i vlastitih ministara. Car Austro-Ugarske Franjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo", car Njemačke Vilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a ruski car Nikolu II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji 24. srpnja izjavljuje "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne bit će ga teško zaustaviti"
[uredi] Prvi okršaji i veći porazi
Prve borbe su započele 12. kolovoza, kada su austro-ugarske snage prešle Savu i Drinu.
Kako se Njemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre (Francuske i Velike Britanije na zapadu i Rusije na istoku), njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte. Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju i Luksemburg te počele osvajati teritorij Francuske. Kada su se Nijemci našli pred Parizom, Francuzi su krenuli u protunapad. Došlo je do bitke na rijeci Marni gdje su u rujnu 1914. zaustavljene njemačke trupe. Stabilizacijom crte bojišnice započeo je Pozicijski rat - rovovski rat gdje su vojske bile smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje.
Ruska vojska se brzo mobilizirala što Njemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa zapada prebacili na istok. Austro-Ugarska je bila poražena u Srbiji i Galiciji. Velki poraz za Austro-Ugarske značila je predaja njezinih 120,000 vojnika koji su se predali zajedno s tvrđavom Przemysl. Njemačke trupe porazile su Ruse kod Tannenberga.
[uredi] Italija napušta Trojni savez
Italija je bila Članica Trojnog saveza, ali je 1914. izabrala neutralnost. Italija je međutim potajno željela teritorije Austro-Ugarske (Friuli Venezia, Trst, Istru i dio Dalmacije) te je pregovarala s izaslanicima Antante. Dana 26. travnja 1915. potpisan je sporazum u Londonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, djelove istočne obale Jadrana, te djelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe. Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Međutim bivši prijatelji Austrijanci su spremno dočekali talijansku objavu rata jer nikada nisu vjerovali Italiji pa su u predratnim godinama uređivali rovove i vojne pozicije po cijeloj granici sa Italijom.
U ovom se periodu Središnjim silama se pridružila i Bugarska. Rumunjska i Grčka su prvotno imale neutralni status, no stale su na stranu Antante. Čak se očekivao angažman Grčke na strani Središnjih sila, jer je vladajući vrh, odnosno kraljevska kuća imala njemačke veze (bavarska kraljevska kuća), no to se nije dogodilo.
[uredi] Tijek rata
[uredi] Godina 1914.
Na zapadnom bojištu operacije su ispočetka krenule povoljno po Nijemce, koji su uspjeli osvojiti gotovo cijelu Belgiju te prodrijeti na prilaze Parizu. Ali savezničke snage su ih uspjele zaustaviti i poraziti u bitci na Marni i odbaciti na sjever. Saveznički pokušaj nastavka protuofenzive, s druge strane, nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manche do švicarske granice.
Na istočnom bojištu je ruska vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusiju doživjela katastrofalan poraz u bitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh je imala u borbama s austro-ugarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.
Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska, koristeći svježa iskustva balkanskih ratova, porazila austro-ugarske snage. Nešto kasnije je druga austro-ugarska ofenziva poražena u bitci na Kolubari.
Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali je kao poticaj došlo stupanje Osmanskog Imperija u rat na njihovoj strani. Nakon toga se Rusija više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njene vojske.
[uredi] Godina 1915.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće saveznici pokrenuli. No taj plan se pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal paša.
Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njenoj strani. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom probiti austro-ugarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile su imale daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja kod Görlitza su ruske snage odbačene iz većeg dijela Poljske, a u jesen je ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio osvajanje Srbije, čija vojska je bila prisiljena na povlačenje kroz bespuća Albanije i Kosova sve do Krfa blizu Grčke.
Iste su godine na zapadnom frontu od strane Nijemaca po prvi put korišteni bojni otrovi, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta.
[uredi] Godina 1916.
Erich von Falkenhayn, načelnik njemačkog generalštaba, smatrao je, da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ukoliko iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadnog fronta, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskog ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postepeno gubili teritorij.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularna promašaj u kojemu je izgubljen veliki dio ljudi za beznačajan teritorij. S druge strane, Nijemci su, nastojeći zaustaviti ovaj napad, bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućiti Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi je značajna i zbog toga što su u njenim kasnijim fazama Britanci po prvi put u povijesti koristili novo oružje - tenkove.
Francuzima su u pomoć pristupili i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku ofenzivu koja je praktički dovela do sloma austro-ugarske vojske. Brusilovljev prodor je zaustavljen tek njemačkom intervencijom, ali ne prije nego što je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat.
Rumunjsko stupanje na stranu Antante se ispostavilo kao velika greška, s obzirom da su Nijemci ponovno intervenirali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.
[uredi] Godina 1917.
Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština su s vremenom ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je on zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada je nastavila rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Sve veći dio ruskog stanovništva i javnosti je zahtijevao mir, što su u studenome iskoristili boljševici, preuzevši vlast u Oktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s Središnjim silama.
Slični događaji, iako u daleko manjoj mjeri, su se dogodili u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD u rat na strani Antante, motiviran kako ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu, kako neograničenim podmorničkim ratom kojeg je vodila Njemačka i čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnom frontu.
U međuvremenu je Antanta zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage u bitci kod Kobarida doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja, pa Središnje Sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh kako bi uspjele Italiju izbaciti iz rata.
[uredi] Godina 1918.
Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje Sile su počele svoje efektive povlačiti s istočnog na zapadni front kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili jednom velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga.
Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike je nazvana Kaiserschlacht. Započela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskom sektoru fronta. No, Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima su imali još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je doprinosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočnog fronta.
Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće, nego i u dubinu belgijskog teritorija. Među savezničkim snagama je naglo porastao moral, pogotovo kada su savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
U rujnu su snage Antante izvršile proboj solunskog fronta i za nekoliko dana prisilile Bugarsku na kapitulaciju.
Nešto kasnije je britanski proboj turskih linija u Siriji doveo do kapitulacije Otomanskog Imperija.
Na talijanskom frontu je, nakon neuspjele austro-ugarske ofenzive nekoliko mjeseci ranije, talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austro-ugarske vojske. Vojnici su odbili naređenja i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko sedmica izazvati raspad Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je Wilhelm abdicirao te proglašena republika, Nijemci su pristali na primirje 11. studenoga - dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama. Temeljem njega se njemačka vojska morala povući preko Rajne.
[uredi] Bojišta
* Tamno zelena - Antanta
* Svijetlo zelena - kolonije, dominioni, teritoriji ili okupirani teritoriji Antante
* Tamno naračasta - Središnje sile
* Svijetlo narančasta - kolonije i okupirani teritorij Centralnih sila
*Siva - neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale nekakav presudan značaj za ishod rata.
- ISTOČNO BOJIŠTE: Godine 1915. Središnje sile su započele protunapad i fronta je probijena kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Središnje sile zauzele su teritorij Poljske, do crte Riga-Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata", a za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
- TALIJANSKO BOJIŠTE: Austro-Ugarska je imala uspjehe, zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih vojnika i pola njene vojske tamo je ratovalo. Austro-Ugarska mornarica nije ubrzo napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
- BALKANSKO BOJIŠTE: Godine 1915. Srbija je poražena nakon nekoliko neuspjelih velenapada zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošeg vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku, krenuli i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije povukla je se na otok Krf. Poražena je i Rumunjska, netom što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika Britanija i Francuska, te australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi, izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko bojište, gdje su odnijeli pobjedu.
- ZAPADNO BOJIŠTE: Godine 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila se bitka kod Verduna gdje je poginula više od pola miljuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi.
- RAT NA MORU: Antanta je pomorski blokirala Njemačku, pomoću britanske mornarice. Njemačka mornarica namamila je britansku u svibnju 1916. u tjesnac Skagerrak kod Jyllanda gdje je manje brojna njemačka mornarica nanijela velike gubitke engleskoj mornarici. Nakon te bitke, nije više bilo tolikih pomorskih bitaka.
[uredi] Vojna tehnika
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i dalekometni topovi, te automatske puške bili su primljene svuda. Tenkove su prvi primijenili Britanci u bitci na rijeci Sommi, a 1917. u bitci kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku kod vojnika Antante. Godine 1915. koristili su klor, a kasnije iperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska je koristila bojne otrove kad je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj bojišnice kod Trsta.
[uredi] Ulazak SAD u sukob i kraj rata
SAD je u početku rata bio neutralan, što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6. travnja 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Središnjih sila nas istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. je potpisan mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika započeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzelu su turske posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska se raspala zajedno s carstvom koje je prestalo postojati u studenom 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara.
[uredi] Žrtve Prvog svjetskog rata[7]
Vojska Antante 36%
Civili Antante 20%
Vojska Trojnog Saveza 22%
Civili Trojnog Saveza 22%
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom člaku.
| Antanta | Populacija (u milijunima) |
Vojne smrti | Civilne smrti | Ukupno | Ozlijeđeni |
|---|---|---|---|---|---|
| Istočna Afrika | Vidi fusnotu | ||||
 Australija |
4,5 | 61.928 | 61.928 | 152.171 | |
 Belgija |
7,4 | 58.637 | 62.000 | 120.637 | 44.686 |
 Kanada |
7,2 | 64.944 | 2.000 | 66.944 | 149.732 |
 Francuska |
39,6 | 1.397.800 | 300.000 | 1.697.800 | 4.266.000 |
.svg){kind=small} Kraljevina Grčka |
4,8 | 26.000 | 150.000 | 176.000 | 21.000 |
 Indija |
315,1 | 74.187 | 74.187 | 69.214 | |
_crowned.svg){kind=small} Italija |
35,6 | 651.000 | 589.000 | 1.240.000 | 953.886 |
.svg){kind=small} Japan |
53,6 | 415 | 415 | 907 | |
 Luksemburg |
0,3 | Vidi fusnotu | |||
 Kraljevina Crna Gora |
0,5 | 3.000 | 3.000 | 10.000 | |
 Novi Zeland |
1,1 | 18.050 | 18.050 | 41.317 | |
 Newfoundland |
0,2 | 1.204 | 1.204 | 2.314 | |
 Portugal |
6,0 | 7.222 | 82.000 | 89.222 | 13.751 |
 Rumunjska |
7,5 | 250.000 | 430.000 | 680.000 | 120.000 |
.PNG){kind=small} Rusko Carstvo |
158,9 | 1.811.000 | 1.500.000 | 3.311.000 | 4.950.000 |
_(bordered).PNG){kind=small} Srbija |
4,5 | 275.000 | 450.000 | 725.000 | 133.148 |
 Južna Afrika |
6,0 | 9.463 | 9.463 | 12.029 | |
 Ujedinjeno Kraljevstvo |
45,4 | 885.138 | 109.000 | 994.138 | 1.663.435 |
 SAD |
92,0 | 116.708 | 757 | 117.465 | 205.690 |
| Ukupno (Antanta) | 790,2 | 5.711.696 | 3.674.757 | 9.386.453 | 12.809.280 |
| Središnje sile | Populacija (u milijunima) |
Vojne smrti | Civilne smrti | Ukupno | Ozlijeđeni |
 Austro-Ugarska |
51,4 | 1.100.000 | 467.000 | 1.567.000 | 3.620.000 |
.PNG){kind=small} Bugarsko Carstvo |
5,5 | 87.500 | 100.000 | 187.500 | 152.390 |
 Njemačko Carstvo |
64,9 | 2.050.897 | 426.000 | 2.476.897 | 4.247.143 |
 Osmansko Carstvo |
21,3 | 771.844 | 2.150.000 | 2.921.844 | 400.000 |
| Ukupno (Središnje sile) | 143,1 | 4.010.241 | 3.143.000 | 7.153.241 | 8.419.533 |
| Neutralne zemlje | |||||
 Danska |
2,7 | 722 | 722 | ||
 Norveška |
2,4 | 1.892 | 1.892 | ||
 Švedska |
5,6 | - | 877 | 877 | |
| Sveukupno | 944,0 | 9.721.937 | 6.821.248 | 16.543.185 | 21.228.813 |
[uredi] Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
U borbama i ranjavanju umrlo je između 9 i 10 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.
Povod, vidi Uzrok i povod - razlika.
[uredi] Bilješke
- ↑ 1,0 1,1 Evans, David. Obrazuj se, Prvi svjetski rat, Hodder Arnold, 2004.str.188
- ↑ Žrtve I. svjetskog rata.
- ↑ Versajski ugovor i njegove posljedice.
- ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe, Oxford: Blackwell, ISBN 0631189394
- ↑ 5,0 5,1 Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18 : the live and let live system, London: Pan, ISBN 0330480685
- ↑ http://novaonline.nvcc.edu/eli/evans/his242/Documents/Durnovo.pdf
- ↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s izvorima za brojke
[uredi] Vanjske poveznice
- Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država tijekom I. svjetskog rata: Italijansko oružje
| Prvi svjetski rat | ||||
| Bojišta | Glavni događaji | Specifični članci | Sudionici | Vidi |
|
Uvod: Glavna bojišta: |
1914.: 1918.: |
Utjecaj na civile: Nakon: |
Antanta Središnje sile |
• Kategorija:Prvi svjetski rat Predigre rata: |
.PNG){kind=small}
