Filozofija povijesti

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Pojam filozofija povijesti iskovao je Voltaire, koji je 1765. objavio raspravu naslovljenu Philosophie de l'histoire. Preteča "filozofije povijesti" kao posebne filozofske discipline je Giambatista Vico (1668.-1744.), koji u svojem djelu Principi nove znanosti razrađuje prvu filozofiju povijesti na ne-teološkom osnovu. Po Vicu, ljudi sami stvaraju svoju povijest, i nju treba razumjeti na osnovu razumijevanja ljudske prirode, bez pozivanja na teološke pojmove.

Za osnivača filozofije povijesti kao posebne filozofske discipline smatra se J. G. Herder, koji je 1784.–1787. objavio Ideen zur Prhilosophie der Geschichte der Menscheit ("Ideje za filozofiju povijesti humaniteta"). Njegovo se razumijevanje ljudske povijesti zasniva na ideji progresa: povijest je postupno napredovanje čovjeka k punom humanitetu.

Možemo govoriti o specifičnoj kršćanskoj filozofiji povijesti kod Aurelija Augustina. Ova teološka koncepcija, koja razlikuje "dva grada" i dvije vrste povijesnog zbivanja (s jedne strane ratovi, politički sukobi itd. su samo "događaji", dok je bitna "povijest spasa") nastavila je utjecati na koncepcije teoretičara i filozofa povijesti, uz razne transformacije, i do najnovijeg doba. (Vidi članak Historija i povijest u praxis filozofiji)

Najvažnija je, i u povijesti filozofije nezaobilazna, Hegelova filozofija povijesti (čiji je dio i povijest filozofije. On prikazuje kako se apsolutni duh razvija u vremenu u sve savršenije oblike. Njegova filozofija izazivala je kontroverze i oprečna tumačenja, ali ostaje značajna za razumijevanje koncepcija koje su slijedile, sve do danas. Npr. Fukuyama se obilno poziva na Hegela, a i Huntington se može dovesti u vezu s nekim Hegelovim tezama.

U XIX. i XX. stoljeću ova se filozofska disciplina razvija bez gotovo ikakve veze sa radom povjesničara. Oni u XIX. stoljeću razvijaju prvenstveno metodologiju svoje znanosti (rad na izvorima, utvrđivanje činjenica i njihova interpretacija). U svojem pozitivističkom pristupu, u duhu samouvjerenosti XIX. stoljeća, oni smatraju da im nikakva filozofija nije potrebna. (Carr, str. 15)

Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća pojavljuje se tzv. "analitička filozofija povijesti", koju razvijaju Wilhelm Dilthey, Benedetto Croce i Roger Colingwood. Metodološke dvojbe, koje se javljaju u povijesnoj znanosti (historiografiji), vode do obnove interesa za teoriju.

Značajna djela koja se mogu uvrstiti pod pojam "filozofije povijesti" i koja su izazvala mnogo polemika u posljednjem desetljeću XX. stoljeća su Francis Fukuyama: Kraj povijesti i Samuel P. Huntington: Sukob civilizacija. Prva izražava optimističku liberalnu filozofiju (sustav liberalne demokracije ostao je bez ozbiljnh oponenata), a druga pesimističku konzervativnu (globalni sukobi su neizbježni, u XXI. stoljeću oni će biti "sukobi civilizacija"). Obje knjige prevedene su i objavljene i u Hrvatskoj.

Nezaobilazna literatura kod filozofije povijesti je i "Smisao povijesti" Nikolaja Berdjajeva, ruskog kršćanskog filozofa koji je bio zatvaran i prognan iz SSSR. Na hrvatskom izdana 2005.

Djelo Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti također je u većoj mjeri posvećeno filozofiji povijesti, a manjim djelom je znanstvena historiografija. Tuđmanova filozofija povijesti je pesimistička: pritišće ga problem "zlosilja" (zla, nasilja) u povijesti. On je kasnije izrazito cijenio Huntingtonove ideje.

Literatura[uredi VE | uredi]