Dekonstrukcija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Dekonstrukcija kao filozofska doktrina je sustav analize i kritike koja vodi ka razotkrivanju razlika između strukture i osnove značenja subjekta. Dekonstrukcija se javlja u mnogim znanstvenim disciplinama a prvenstveno u lingvistici, književnosti, arhitekturi i umjetnosti.

Dekonstrukcija se prvi put pojavljuje u književnosti, a sustav je razvio francuski filozof Jacques Derrida u svojim dekonstrukcijskim analizama zapadnih filozofa. U svojim analizama Derrida pokazuje kako se književno djelo ne može promatrati samo kao djelo jednog pisca nego kao rezultat konflikata unutar jedne kulturne sredine ili mišljenja.

Dekonstrucijska djela u svom obliku prikazuju više mišljenja i značenja u jednom trenutku koja su često u uzajamnom konfliktu i suprotnosti. Pri usporedbi dekonstrukcijskog i tradicionalnog djela mogu se primjetiti i otkriti koja mišljenja i suprotnosti su bili ignorirani u djelu nastalom tradicionalnom metodom stvaranja.

Osnovna osobina dekonstrukcije je da u svojoj analizi upoređuje binarne suprotnosti (npr. muškost i ženskost, homoseksualnost i heteroseksualnost), te da umjesto opisivanja njihove stroge kategorizacije nastoji prikazati koliko su takve suprotnosti u biti izmješane i koliko je nemoguće da se u potpunosti razdvoje. Cilj je da se prikaže da kategorije i kategorizacije ne postoje u apsolutnim i strogim značenjima.

Doktrinu dekonstrukcije je J. Derrida počeo graditi od kraja 1960.-ih godina, da bi 1980.-ih godina ona postala svojevrsni trend u društvenim znanostima. Središnja pretpostavka dekonstrukcije jest, da cjelokupna književnost (uključivo znanstvenu) i filozofija Zapada počiva na metafizici prezentnosti, gdje su u riječima implicira dogmatski i spekulativni sadržaji koji - prema Derridi - ne mogu proći kritičku evaluaciju,[1] iz razloga što svako vrijeme ima svoje dogme i svoje spekulacije.[2] Kada se tekst podvrgne dovoljnoj analizi u potrazi za njegovim smislom, dolazimo zapravo do gubitka značenja (grč. aporia).[3] Prema Derridi, nije od ovakvih poteškoća slobodan ni svakodnevni jezik, jer i on koristi jezik i značenja metafizike Zapada.[4]

U knjizi Higher Superstition iz 1994. god. optužuju Gross i Levitt Derridu i njegove pobornike da su pokrenuli val ogorčenog polemiziranja i osporavanja svega, pri čemu Derrida dolazi u ironičnu poziciju da inzistira da neki tekstovi - osobito njegovi vlastiti - ipak imaju jedan posve određeni značaj: takav koji potvrđuje ispravnost njegovih teza. Pri tome opažaju da se filozofi rijetko uspijevaju okoristiti idejama koje predlaže Derrida, ali ih na jedan pomodni način naveliko koriste literarni kritičari; naposljetku nalaze da u svojim tekstovima one točke koje ne može objasniti popunjava Derrida "čistim blefiranjem" (eng. sheer bluff) i neutemeljenom pretencioznošću, koju nasljeduju i Derridini "klonovi" među ljevičarskim intelektulcima koji na neprincipijelan način dovode u pitanje smisao cjelokupne literature i znanosti Zapada.[5]

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "Speech and Phenomena And Other Essays on Husserl's Theory of Signs", Jacques Derrida, Northwestern University Press, 1973., str. 4-54–5
  2. "Writing and Difference", Jacques Derrida, Routledge 1978., str. 353
  3. "The Invention of Deconstruction", Mark Currie, Palgrave Macmillan, 2013., str. 77
  4. "Positions", Jacques Derrida i Henri Ronse, University of Chicago Press, 1982.
  5. "Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarrels with Science", Paul R. Gross i Norman Levit, JHU Press, 1997., str. 49-50 i 75-79