Novoplatonizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Novoplatonizam ili neoplatonizam naziv je za religijsko-mističnu školu filozofije koja je djelovala 3.-6. stoljeća. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof Plotin (204.-270.) koji je djelovao u Aleksandriji, a kasnije u Rimu kao glasoviti učitelj filozofije.[1]

Antički novoplatonizam[uredi VE | uredi]

Novoplatonizam je nastao u Aleksandriji, dodirnoj točki Istoka i Zapada, gdje su se ispreplitali religijski utjecaji iz Perzije i Babilona, egipatska vjerovanja, židovska vjera i kršćanske sekte.

Novoplatonistička filozofska škola kasnije djeluje u Rimu, a zatim u Siriji i Ateni.

Razvio se na osnovi učenja filozofa Platona i ranijih Platonista. Osnivačem novoplatonizma smatra se Amonije Sakas, no središnju ideju i osnove te filozofske škole postavio je njegov učenik Plotin.

Glavna je postavka u Plotinovoj metafizici njegovo učenje o trojstvu koje se sastoji od Jednog, Uma i Duše. Prema njemu, čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i nepromjenljivog principa Jednog. Jedno je uzrok i izvor svega i sve što postoji po njemu postoji. Razlikuju se stupnjevi bitka koji se prepoznaju kao um, ideje, duša i konačno materija. Dakle, emanacijom iz Jednog nastaje Um, a novom emanacijom iz Uma nastaje Duša.[2] Što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest. Jedno se ne može spoznati znanjem, već mističnom ekstazom u trenutka kada čovjek transcendira svakodnevnu svijest te se u mističnoj ljubavi spaja u Prajedno.[3]

Škola je prestala s djelovanjem 529. godine kada je bizantski car Justinijan I. zatvorio sve filozofske škole u Ateni.

Srednjovjekovni novoplatonizam[uredi VE | uredi]

Unatoč širenju kršćanstva i kasnijem gašenju posljednjih poganskih filozofskih škola u 6. stoljeću, načela novoplatonizma preživjela su. Novoplatonizam je utjecao na pojedine ranokršćanske teologe, poput Origena i Pseudo-Dionizija Areopagita.

Istodobno, novoplatonizam se spojio sa mističnim gnosticizmom, kao i sa idejama židovske kabale.

Platonov utjecaj osjećao se kroz kršćanski nauk sv. Augustina, ali i drugih ranih krščanskih mislioca. Skolastički filozofi postupno odbacuju Platonov autoritet u kršćanskoj filozofiji i zamijenjuju ga Aristotelom, što svoj vrhunac dostiže u 13. stoljeću kada Toma Akvinski nastoji utemeljiti katoličko učenje na Aristotelovoj filozofiji koja je u opreci prema filozofiji Platona i novoplatonizma.[4]

Renesansni novoplatonizam[uredi VE | uredi]

Uoči i nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine, u Italiju su prebjegle brojne izbjeglice iz Bizanta, a među njima i učeni ljudi, što je potaknulo pojavu renesanse i ponovno otkrivanje interesa za antičku baštinu.

U Firenci je početkom 15. stoljeća otvorena Firentinska akademija u kojoj je proučavana Platonova filozofija koja je postala temeljnim idejnim sustavom renesanse.[5]

Među filozofima koji su djelovali u okvirima novoplatonističke filozofije ističu se Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, kao i naš Frano Petrić.

Moderni novoplatonizam[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Kalin, Boris, str. 110.
  2. Opća enciklopedija, str. 94.
  3. Kalin, Boris, str. 110.-111.
  4. Russell, Bertrand, str. 155.-156.
  5. Russell, Bertrand, str. 175.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Kalin, Boris, Povijest filozofije, Zagreb, 1997. ISBN 953-0-20424-8
  • Opća enciklopedija, sv. VI., Zagreb, 1980.
  • Russell, Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005. ISBN 953-214-298-3