Formula 1 – sezona 1965.

Izvor: Wikipedija
FIA Svjetsko automobilističko prvenstvo 1965.
Prvak
Vozač Jim Clark
(Lotus-Climax)
Konstruktor Lotus-Climax
Prethodna sezona Sljedeća sezona
1964. 1966.

Formula 1 – sezona 1965. bila je 16. sezona u prvenstvu Formule 1.

Sažetak sezone[uredi | uredi kôd]

U sezoni 1965., vozilo se deset utrka, a vozački naslov osvojio je Škot Jim Clark, dok je konstruktorski naslov osvojio Lotus-Climax. Svoju prvu utrku u Formuli 1 odvozili su budući svjetski prvaci, Škot Jackie Stewart i Novozelanđanin Denny Hulme.

East London i Monaco[uredi | uredi kôd]

Jim Clark
Lotus 33

Glavne vozačke promjene uoči sezone bile su te, da je Richie Ginther napustio BRM, te prešao u Hondu, dok je na njegovo mjesto došao Jackie Stewart. U Cooperu je Jochen Rindt zamijenio Phila Hilla.

Nova sezona počela je na samu Novu godinu 1. siječnja na stazi Prince George u East Londonu na VN Južne Afrike (XI International RAC Grand Prix of South Africa). U kvalifikacijama je Clark osvojio prvo startno mjesto, ispred Johna Surteesa i Jacka Brabhama. Clark je vodio cijelu utrku, te došao do pobjede. Njegov momčadski kolega Mike Spence je s 4. mjesta na gridu, pretekao Surteesa i Brabhama, te se vozio iza Clarka sve do 60. kruga kada se dva puta izvrtio na stazi i izgubio mjesto od Surteesa i Grahama Hilla. Krug prije kraja, Clarku je greškom pokazana kockasta zastava kao znak da je utrka gotova. Clark je ignorirao zastavu, odvezao još jedan krug, te izbjegao eventualnu kaznu. Prve bodove u Formuli 1 osvojio je Stewart.[1]

Na sljedećoj VN Monaka (XXIII Grand Prix Automobile de Monaco) održanoj 30. svibnja, nije bilo Clarka i Dana Gurney. Razlog njihovog odsustva bio je u činjenici da su se treninzi, kvalifikacije i utrka 500 milja Indianapolisa, na kojoj su oba vozača nastupila, održavali istim danima kad i vikend u Monaku. Na Indianapolisu je slavio Clark, te tako postao prvi pobjednik na toj utrci koji nije bio rođen u Sjedinjenim Američkim Državama. U Monaku je Hill odvozio najbrže vrijeme u kvalifikacijama, te je nakon starta poveo utrku. Hill je bio u vodstvu do 25. kruga, kada je izbjegavajući sudar s Bobom Andersonom koji je zaostajao cijeli krug, skrenuo na dio staze koja nije bila dio trkaće staze u Monaku. Nakon što se vratio na trkaću stazu, Hill se nalazio na petom mjestu. Vodstvo je preuzeo njegov momčadski kolega Jackie Stewart, ali samo nakon pet krugova, Škot se izvrtio u prvom zavoju Sainte Devote, te pao na četvrto mjesto ispred Hilla. Nakon Stewarta, vodstvo je u 30. krugu preuzeo Lorenzo Bandini, a samo četiri kruga nakon, Jack Brabham je pretekao Talijana. Brabham je u vodstvu bio do 42. kruga, kada je zbog kvara na motoru bio primoran odustati. Bandini je nakon toga opet preuzeo vodstvo ispred momčadskog kolege Surteesa, Hilla na trećem i Stewarta na četvrtom mjestu. U 53. krugu, Hill je pretekao Surteesa, a u 65. je preuzeo vodstvo od Bandinija. U 77. krugu, Surtees je pretekao Bandinija. Samo dva kruga nakon, Paul Hawkins je izletio sa staze u prvom zavoju nakon izlaska iz tunela, te upao u more. No kao i Alberto Ascari kojemu se identična nezgoda desila 1955., Australac je prošao neozlijeđen. Na kraju je slavio Hill ispred Bandinija, dok je Stewart osvojio prvo postolje u Formuli 1 pretekavši Surteesa, koji je ostao bez goriva, u posljednjem krugu. Prve bodove ove sezone osvojio je Jo Siffert.[2]

Spa-Francorchamps i Clermont-Ferrand[uredi | uredi kôd]

Nakon dva tjedna odmora, slijedila je VN Belgije (XXV Grand Prix de Belgique) 13. lipnja na stazi Spa-Francorchamps. Hill je ostvario najbrže vrijeme u kvalifikacijama s dvije sekunde prednosti ispred Clarka. Hill je poveo utrku na startu, ali već u prvom krugu Clark prelazi u vodstvo. Treći je bio Stewart, dok se na četvrto mjesto probio Surtees koji je startao kao šesti. Za vrijeme cijele utrke je padala kiša. U 4. krugu Stewart je pretekao Hilla, a u sljedećem krugu Surtees odustaje zbog problema s motorom. Bruce McLaren, koji je startao kao deveti, u 18. krugu je pretekao Hill na trećem mjestu, a u 27. krugu Britanac je izgubio još jednu poziciju od Brabhama. Za sve to vrijeme, Clark je ostvario prednost od 1 minute i 20 sekundi ispred drugoplasiranog Stewarta. Richard Attwood se vozio na 7. mjestu u 26. krugu, kada je izletio sa staze i udario u telegrafski stup. Bolid se prepolovio na dva dijela, a kokpit se ubrzo i zapalio. Na sreću, Attwood je uspio pobjeći iz bolida, i osim par modrica i lakših opekotina, Britanac je prošao neozlijeđen. U zadnjim krugovima utrke, Clarkov bolid je zadesio problem s mjenjačem, te se Stewart uspio približiti svom sunarodnjaku, no nedovoljno za pobjedu. Clark je unatoč problemu stigao do svoje druge pobjede ove sezone i četvrte uzastopne na ovoj stazi.[3]

Prvi put u Formuli 1, VN Francuske (LI Grand Prix de l'ACF) vozila se u Clermont-Ferrandeu na stazi Charade, 27. lipnja. U kvalifikacijama je Clark bio brži od Stewarta za pola sekunde. Hill je ostvario tek 13. mjesto u kvalifikacijama, nakon što je izletio sa staze u jednom od zavoja. Šasija njegovog bolida je bila oštećena, dok je Hill ozlijedio vrat, no unatoč tome Britanac je ipak startao u utrci. Na startu je Stewart izgubio mjesto od Bandinija, ali već u drugom krugu Škot vraća poziciju. Bandini je u trećem krugu izgubio još dvije pozicije, ovoga puta od Gurneya i momčadskog kolege Surteesa. U 13. krugu, Gurneya su pogodili problemi s motorom, a tri kruga nakon toga, Amerikanac je odustao. Denny Hulme je vodio borbu s Bandinijem i Spenceom, koji je zbog manjeg kvara na motoru izletio sa staze u 13. krugu, ali je uspio kontrolirati bolid, te se vratio u utrku na 8. mjestu. U 18. krugu, Hill je pretekao Sifferta, te ušao u krug osvajača bodova. Većih promjena do 37. kruga nije bilo, kada Bandini u jednom zavoju lagano izlijeće lijevim stražnjim kotačem sa staze, udara u izbočenu zemljanu površinu, nakon čega mu isti kotač otpada s bolida, te Talijan ostaje bez plasmana. Clark je bez većih uzbuđenja vodio od početka do kraja utrke, a Hulme je osvojio svoje prve bodove u Formuli 1.[4]

Silverstone i Zandvoort[uredi | uredi kôd]

Nakon dvije godine, VN Velike Britanije (XVIII RAC British Grand Prix) se vratila na stazu Silverstone. S dvije desetinke ispred Hilla, Clark je osvojio prvu startnu poziciju. Utrku je poveo Richie Ginther koji je startao treći, no već u prvom krugu, Clark vraća vodstvo, a Ginther u sljedećem krugu pada na četvrto mjesto iza Hilla i Surteesa. U 14. krugu, Ginthera su zahvatili problemi s bolidom, pa su na četvrto i peto mjesto izbili Stewart i Spence. U 24. krugu, Spence prestiže Stewarta, a u nastavku utrke vodi borbu sa Surteesom za treće mjesto. Sva prednost koju je Clark gradio cijelo vrijeme, u završnim krugovima utrke počela je opadati. Škotu je motor počeo zatajivati, ali je unatoč tome stigao do pobjede. Prednost od pola kruga, na kraju se smanjila na nešto više od tri sekunde ispred Hilla. Borba za treće mjesto pripala je Surteesu, dok je Gurney osvojio prve bodove ove sezone.[5]

Nakon pola sezone, Clark je bio vodeći u prvenstvu s 36 bodova, ispred Hilla s 23 boda i Stewarta s 19 bodova. U poretku konstruktora vodio je Lotus-Climax s 36 bodova, dok je pet bodova manje imao BRM.

Tjedan dana nakon Silverstonea, Formula 1 je 18. srpnja došla na VN Nizozemske (XIII Grote Prijs van Nederland) na stazu Zandvoort. Hill je s tri desetinke prednosti ispred Clarka, stigao do svoje treće najbolje startne pozicije u ovoj sezoni. Kao i prije tjedan dana, vozač koji je poveo u utrci bio je Richie Ginther koji je i ovoga puta bio treći u kvalifikacijama. Amerikanac se na vodećoj poziciji zadržao dva kruga, kada gubi vodstvo od Hilla, a dva kruga kasnije i drugo mjesto od Clarka. U 6. krugu, Clark pretječe Hilla, a Gurney Ginthera za treće mjesto. U 9. krugu, Ginther gubi mjesto od Stewarta, a u 16. krugu i Hulme prestiže Amerikanca za peto mjesto. Hill je prvo 25. krugu izgubio drugu poziciju od Gurneya, a pet krugova kasnije i treće mjesto od momčadskog kolege Stewarta. U nastavku utrke, Stewart je pretekao Gurneya za drugo mjesto, ali nije mogao uhvatiti i Clarka, koji je pobjedom došao nadomak osvajanja još jednog naslova.[6]

Nürburgring i Monza[uredi | uredi kôd]

Jochen Rindt na VN Njemačke.

VN Njemačke (XXVII Grosser Preis von Deutschland) vozila se 1. kolovoza na stazi Nürburgring, a Clark je došao do svoje četvrte najbolje startne pozicije ove sezone, s 3,4 sekunde ispred drugoplasiranog Stewarta. Clarkov sunarodnjak je u prvom krugu izgubio drugo mjesto od svog momčadskog kolege Hilla, a u sljedećem krugu i treće mjesto od Gurneya. U nastavku utrke, Stewart je izletio u zavoju Wipperman, oštetio ovjes te bio primoran odustati od utrke. Borbu za četvrto mjesto vodili su McLaren i Spence, ali na kraju ni jedan nije završio utrku. Prvo je McLaren odustao u 7. krugu zbog problema s mjenjačem, a krug kasnije i Spence zbog problema s upravljačem. Odustajanjem Sifferta u 9. krugu zbog problema s motorom, Jochen Rindt se probio na četvrto mjesto. Austrijanac je tu poziciju zadržao do kraja utrke, te osvojio prve bodove u Formuli 1. Za Clarka nije bilo previše uzbuđenja na vodećem mjestu. Vodio je svih 15 krugova utrke ispred drugoplasiranog Hilla, te je pobjedom na ovoj utrci došao do maksimalna 54 boda koja je mogao osvojiti u sezoni i svog drugog naslova svjetskog prvaka.[7]

Dana 12. rujna, vozila se VN Italije (XXXVI Gran Premio d'Italia) na stazi Monza. Clark je ostvario prvo startno mjesto s dvije desetinke prednosti ispred Surteesa i sedam desetinki prednosti ispred Stewarta. Surtees je loše startao, te pao na 13. mjesto. Prvih šest krugova, borba za vodstvo se vodila između Clarka, Stewarta i Hilla, a onda su se troboju priključili Gurney i Surtees koji se u međuvremenu probijao na gridu. U 34. krugu Surtees je odustao zbog problema s kvačilom, a u 63. krugu odustaje Clark zbog problema s pumpom za gorivo. Čak 40 puta tijekom utrke je dolazilo do promjene u vodstvu nakon odvoženog kruga. Nakon Clarkovog odustajanja, borba za vodstvo se svela samo na dvojac iz BRM-a, Hilla i Stewarta, s Gurneyem, Bandinijem i McLarenom na trećem, četvrtom i petom mjestu. Stewart je vodio do 70. kruga, kada vodstvo preuzima Hill, ali ne zadugo. Tri kruga prije kraja, u 74. krugu, Stewart je opet vodeći vozač utrke. Hillov zaostatak je na kraju iznosio tri sekunde, a Stewart je došao do svoje prve pobjede u Formuli 1.[8]

Watkins Glen i Mexico City[uredi | uredi kôd]

Pretposljednja utrka sezone, VN SAD-a (VIII United States Grand Prix) održana je 3. listopada na stazi Watkins Glen. Na utrci nije bilo Surteesa, koji je ranije na utrci CanAm-a na Mosport Parku u Kanadi, doživio incident. Ovjes na njegovom bolidu Lola-Chevrolet T70 je pukao, te je Britanac zadobio višestruke ozljede, uključujući teški lom lijeve noge. Na Watkins Glenu, Hill je bio najbrži u kvalifikacijama ispred Clarka i Ginthera. Hill je poveo utrku, ali već u 2. krugu Clark prelazi u vodstvo. Clarkovo vodstvo je trajalo do 5. kruga, kada je Hill opet vodeći vozač utrke. Zbog kvara na motoru, Škot je bio primoran odustati s druge pozicije u 12. krugu. Borbu za drugo mjesto od tada vode Gurney i Brabham. U 38. krugu, Hill je napravio grešku, izletio sa staze te izgubio veliku prednost ispred dvojca iz Brabhama, ali je svejedno ostao vodeći vozač u utrci. U 48. krugu, grešku čini i Gurney, što omogućuje njegovom momčadskom kolegi Brabhamu da ga pretekne. No samo pet krugova kasnije, i Australac čini grešku, te Gurney vraća poziciju. U drugoj polovici utrke koja je trajala 110 krugova, većih događanja na stazi nije bilo. Hill je pobijedio s 12 sekundi prednosti ispred Gurneya, a Pedro Rodríguez, vozeći Ferrarijev 1512 bolid za momčad North American Racing Team, je osvojio prve bodove ove sezone.[9]

Završnica sezone održana je na VN Meksika (IV Gran Premio de México) 24. listopada. Clark je ostvario novu najbolju startnu poziciju ispred Gurneya i Ginthera. Najbolji start imao je Ginther, koji je poveo utrku ispred Stewarta, Spencea i Gurneya. Clark je imao loš start zbog problema s motorom, te je na kraju odustao u 9. krugu. U 2. krugu, Spence je pretekao Stewarta, a u 8. krugu Škota su pretekli Hill i Gurney. U 12. krugu, Gurney je pretekao Hilla, a u 20. krugu i Spencea za drugo mjesto. Stewart je odustao u 36. krugu zbog problema s kvačilom, a njegov momčadski kolega Hill, devet krugova prije kraja zbog problema s motorom. Ginther i Honda su stigli do prve pobjede, a Ronnie Bucknum do prvih bodova u Formuli 1.[10]

Dana 4. prosinca, vožena je posljednja sedma utrka ove sezone koja se nije bodovala za svjetsko prvenstvo, VIII Rand Grand Prix na stazi Kyalami. Pobijedio je Jack Brabham, a utrka je ušla u povijest Formule 1 kao prva utrka na kojoj su vozili bolidi s obujmom motora od 3 litre, tehničkim pravilom koje je postalo obavezno za sljedeću 1966.

Vozači i konstruktori[uredi | uredi kôd]

Konstruktor Momčad / Učesnik Šasija Motor Gume Vozač Utrke

Ferrari 		Scuderia Ferrari SpA SEFAC Ferrari 158
Ferrari 1512 		Ferrari 205B 1.5 V8
Ferrari 207 1.5 F12 		D John Surtees 1–8
Lorenzo Bandini Sve
Nino Vaccarella 8
Ludovico Scarfiotti 10
North American Racing Team Ferrari 158
Ferrari 1512 		Ferrari 205B 1.5 V8
Ferrari 207 1.5 F12 		D Pedro Rodríguez 9–10
Bob Bondurant 9

BRM 		Owen Racing Organisation BRM P261 BRM P60 1.5 V8 D Graham Hill Sve
Jackie Stewart Sve
Scuderia Centro Sud BRM P57 BRM P56 1.5 V8 D Lucien Bianchi 3
Masten Gregory 3, 5, 7–8
Roberto Bussinello 7–8
Giorgio Bassi 8

Lotus-Climax 		Team Lotus Lotus 33
Lotus 25 		Climax FWMV 1.5 V8 D Jim Clark 1, 3–10
Mike Spence 1, 3–10
Gerhard Mitter 7
Geki 8
Moisés Solana 9–10
DW Racing Enterprises Lotus 33 Climax FWMV 1.5 V8 D Paul Hawkins 2, 7
Lawson Organisation Lotus 21 Climax FWMV 1.5 V8 D Ernie Pieterse 1
Scuderia Scribante Lotus 21 Climax FWMV 1.5 V8 D Neville Lederle 1
Clive Puzey Lotus 18 / 21 Climax FWMV 1.5 L4 D Clive Puzey 1
Brian Gubby Lotus 24 Climax FWMV 1.5 V8 D Brian Gubby 5

Brabham-Climax 		Brabham Racing Organisation Brabham BT7
Brabham BT11 		Climax FWMV 1.5 V8 G Jack Brabham 1–3, 5, 7, 9–10
Dan Gurney 1, 3–10
Denny Hulme 2, 4–8
Giancarlo Baghetti 8
R.R.C. Walker Racing Team Brabham BT7 Climax FWMV 1.5 V8 D Jo Bonnier Sve
DW Racing Enterprises Brabham BT11 Climax FWMV 1.5 V8 D Bob Anderson 1–7

Cooper-Climax 		Cooper Car Company Cooper T77
Cooper T73 		Climax FWMV 1.5 V8 D Bruce McLaren Sve
Jochen Rindt Sve
John Love Cooper T55 Climax FWMV 1.5 V8 D John Love 1
Bob Gerard Racing Cooper T60 Climax FWMV 1.5 V8 D John Rhodes 5

Honda 		Honda R & D Company Honda RA272 Honda RA272E 1.5 V12 G Ronnie Bucknum 2–4, 8–10
Richie Ginther 2–6, 8–10

Lotus-BRM 		Reg Parnell Racing Lotus 25
Lotus 33 		BRM P56 1.5 V8 D Tony Maggs 1
Richard Attwood 2–3, 5–10
Mike Hailwood 2
Innes Ireland 3–6, 8–10
Chris Amon 4, 7
Bob Bondurant 10

Brabham-BRM 		R.R.C. Walker Racing Team Brabham BT11 BRM P56 1.5 V8 D Jo Siffert Sve
John Willment Automobiles Brabham BT11 BRM P56 1.5 V8 D Frank Gardner 1–3, 5–8
Ian Raby Racing Brabham BT3 BRM P56 1.5 V8 D Ian Raby 5, 7
Chris Amon 5

Cooper-Ford 		Trevor Blokdyk Cooper T59 Ford 109E 1.5 L4 D Trevor Blokdyk 1
Bob Gerard Racing Cooper T73 Ford 109E 1.5 L4 D Alan Rollinson 5

Brabham-Ford 		John Willment Automobiles Brabham BT10 Ford 109E 1.5 L4 D Paul Hawkins 1
David Prophet Brabham BT10 Ford 109E 1.5 L4 D David Prophet 1

Lotus-Ford 		Ted Lanfear Lotus 22 Ford 109E 1.5 L4 D Brausch Niemann 1
Brian Raubenheimer Lotus 20 Ford 109E 1.5 L4 D Brian Raubenheimer 1
Ecurie Tomahawk Lotus 20 Ford 109E 1.5 L4 D Dave Charlton 1

Alfa Romeo 		Otello Nucci Alfa Romeo Special Alfa Romeo Giulietta 1.5 L4 D Peter de Klerk 1

LDS-Climax 		Otello Nucci LDS Mk 2 Climax FWMV 1.5 V8 D Doug Serrurier 1

LDS-Alfa Romeo 		Sam Tingle LDS Mk 1 Alfa Romeo Giulietta 1.5 L4 D Sam Tingle 1
Jackie Pretorius LDS Mk 1 Alfa Romeo Giulietta 1.5 L4 D Jackie Pretorius 1

Kalendar[uredi | uredi kôd]

Rd Datum Velika nagrada Staza Prvo startno mjesto Pobjednik vozač Pobjednik konstruktor
1 1. siječnja Južna Afrika East London Jim Clark Jim Clark Lotus-Climax
2 30. svibnja Monako Monaco Graham Hill Graham Hill BRM
3 13. lipnja Belgija Spa-Francorchamps Graham Hill Jim Clark Lotus-Climax
4 27. lipnja Francuska Clermont-Ferrand Jim Clark Jim Clark Lotus-Climax
5 10. srpnja Velika Britanija Silverstone Jim Clark Jim Clark Lotus-Climax
6 18. srpnja Nizozemska Zandvoort Graham Hill Jim Clark Lotus-Climax
7 1. kolovoza Njemačka Nürburgring Jim Clark Jim Clark Lotus-Climax
8 12. rujna Italija Monza Jim Clark Jackie Stewart BRM
9 3. listopada SAD Watkins Glen Graham Hill Graham Hill BRM
10 24. listopada Meksiko Mexico City Jim Clark Richie Ginther Honda

Sistem bodovanja[uredi | uredi kôd]

Sistem bodovanja u Formuli 1

Mjesto 1. 2. 3. 4. 5. 6.
Bodovi 9 6 4 3 2 1
  • Samo 6 najboljih rezultata u 10 utrka računali su se za prvenstvo vozača.
  • Samo 6 najboljih rezultata u 10 utrka računali su se za prvenstvo konstruktora.
  • Ako je više bolida jednog konstruktora završilo utrku u bodovima, samo najbolje plasirani bolid osvajao je konstruktorske bodove.

Rezultati utrka[uredi | uredi kôd]

VN Južne Afrike

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 5 Jim Clark Lotus-Climax 2:06:46.0 1. 9
2. 1 John Surtees Ferrari + 29.0 2. 6
3. 3 Graham Hill BRM + 31.8 5. 4
4. 6 Mike Spence Lotus-Climax + 54.4 4. 3
5. 9 Bruce McLaren Cooper-Climax + 1 krug 8. 2
6. 4 Jackie Stewart BRM + 2 kruga 11. 1

VN Monaka

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 3 Graham Hill BRM 2:37:39.6 1. 9
2. 17 Lorenzo Bandini Ferrari + 1:04.0 4. 6
3. 4 Jackie Stewart BRM + 1:41.9 3. 4
4. 18 John Surtees Ferrari + 1 krug 5. 3
5. 7 Bruce McLaren Cooper-Climax + 2 kruga 7. 2
6. 14 Jo Siffert Brabham-BRM + 2 kruga 10. 1

John Surtees je ostao bez goriva.

VN Belgije

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 17 Jim Clark Lotus-Climax 2:23:34.8 2. 9
2. 8 Jackie Stewart BRM + 44.8 3. 6
3. 4 Bruce McLaren Cooper-Climax + 1 krug 9. 4
4. 14 Jack Brabham Brabham-Climax + 1 krug 10. 3
5. 7 Graham Hill BRM + 1 krug 1. 2
6. 10 Richie Ginther Honda + 1 krug 4. 1

VN Francuske

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 6 Jim Clark Lotus-Climax 2:14:38.4 1. 9
2. 12 Jackie Stewart BRM + 26.3 2. 6
3. 2 John Surtees Ferrari + 2:33.5 4. 4
4. 16 Denny Hulme Brabham-Climax + 2:53.1 6. 3
5. 10 Graham Hill BRM + 1 krug 13. 2
6. 36 Jo Siffert Brabham-BRM + 1 krug 14. 1

VN Velike Britanije

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 5 Jim Clark Lotus-Climax 2:05:25.4 1. 9
2. 3 Graham Hill BRM + 3.2 2. 6
3. 1 John Surtees Ferrari + 27.6 5. 4
4. 6 Mike Spence Lotus-Climax + 39.6 6. 3
5. 4 Jackie Stewart BRM + 1:14.6 4. 2
6. 7 Dan Gurney Brabham-Climax + 1 krug 7. 1

VN Nizozemske

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 6 Jim Clark Lotus-Climax 2:03:59.1 2. 9
2. 12 Jackie Stewart BRM + 8.0 6. 6
3. 16 Dan Gurney Brabham-Climax + 13.0 5. 4
4. 10 Graham Hill BRM + 45.1 1. 3
5. 14 Denny Hulme Brabham-Climax + 1 krug 7. 2
6. 22 Richie Ginther Honda + 1 krug 3. 1

VN Njemačke

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 1 Jim Clark Lotus-Climax 2:07:52.4 1. 9
2. 9 Graham Hill BRM + 15.9 3. 6
3. 5 Dan Gurney Brabham-Climax + 21.4 5. 4
4. 12 Jochen Rindt Cooper-Climax + 3:29.6 8. 3
5. 4 Jack Brabham Brabham-Climax + 4:41.2 14. 2
6. 8 Lorenzo Bandini Ferrari + 5:08.6 7. 1

VN Italije

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 32 Jackie Stewart BRM 2:04:52.8 3. 9
2. 30 Graham Hill BRM + 3.3 4. 6
3. 12 Dan Gurney Brabham-Climax + 16.5 9. 4
4. 4 Lorenzo Bandini Ferrari + 1:15.9 5. 3
5. 16 Bruce McLaren Cooper-Climax + 1 krug 11. 2
6. 40 Richard Attwood Lotus-BRM + 1 krug 13. 1

VN SAD

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 3 Graham Hill BRM 2:20:36.1 1. 9
2. 8 Dan Gurney Brabham-Climax + 12.5 8. 6
3. 7 Jack Brabham Brabham-Climax + 57.5 7. 4
4. 2 Lorenzo Bandini Ferrari + 1 krug 5. 3
5. 14 Pedro Rodríguez Ferrari + 1 krug 15. 2
6. 10 Jochen Rindt Cooper-Climax + 2 kruga 13. 1

VN Meksika

Poz. Br. Vozač Konstruktor Vrijeme Grid Bodovi
1. 11 Richie Ginther Honda 2:08:32.10 3. 9
2. 8 Dan Gurney Brabham-Climax + 2.89 2. 6
3. 6 Mike Spence Lotus-Climax + 1:00.15 6. 4
4. 16 Jo Siffert Brabham-BRM + 1:54.42 11. 3
5. 12 Ronnie Bucknum Honda + 1 krug 10. 2
6. 21 Richard Attwood Lotus-BRM + 1 krug 17. 1

Poredak[uredi | uredi kôd]

Poredak vozača[uredi | uredi kôd]

Mjesto Vozač Bodovi
1. Jim Clark 54 9 9 9 9 9 9 – – –
2. Graham Hill 40 4 9 2 2 6 3 6 6 9 –
3. Jackie Stewart 33 1 4 6 6 2 6 – 9 – –
4. Dan Gurney 25 – – – 1 4 4 4 6 6
5. John Surtees 17 6 3 – 4 4 – – –
6. Lorenzo Bandini 13 – 6 – – – – 1 3 3 –
7. Richie Ginther 11 – 1 – – 1 – – 9
8. Mike Spence 10 3 – – 3 – – – – 4
9. Bruce McLaren 10 2 2 4 – – – – 2 – –
10. Jack Brabham 9 – – 3 2 4 –
11. Denny Hulme 5 – 3 – 2 – –
12. Jo Siffert 5 – 1 – 1 – – – – – 3
13. Jochen Rindt 4 – – – – – 3 – 1 –
14. Pedro Rodríguez 2 2 –
15. Ronnie Bucknum 2 – – – – – 2
16. Dick Attwood 2 – – – – – 1 – 1
  • Graham Hill je osvojio ukupno 47 bodova, ali samo 40 bodova osvojena u šest najboljih utrka su se računala za prvenstvo vozača.
  • Jackie Stewart je osvojio ukupno 34 boda, ali samo 33 boda osvojenih u šest najboljih utrka su se računala za prvenstvo vozača.
Boja Značenje
5 Osvojeni bodovi koji su se računali za prvenstvo vozača / konstruktora
5 Osvojeni bodovi koji se nisu računali za prvenstvo vozača / konstruktora
– Vozač / konstruktor nije osvojio bodove u utrci
Vozač / konstruktor nije nastupao na utrci

Poredak konstruktora[uredi | uredi kôd]

Mjesto Konstruktor Bodovi
1. Lotus-Climax 54 9 – 9 9 9 9 9 – – 4
2. BRM 45 4 9 6 6 6 6 6 9 9 –
3. Brabham-Climax 27 – – 3 3 1 4 4 4 6 6
4. Ferrari 26 6 6 – 4 4 – 1 3 3 –
5. Cooper-Climax 14 2 2 4 – – – 3 2 1 –
6. Honda 11 – 1 – – 1 – – 9
7. Brabham-BRM 5 – 1 – 1 – – – – – 3
8. Lotus-BRM 2 – – – – – – – 1 – 1
  • Lotus-Climax je osvojio ukupno 58 bodova, ali samo maksimalna 54 boda osvojena u šest najboljih utrka, računala su se za prvenstvo konstruktora.
  • BRM je osvojio ukupno 61 bod, ali samo 45 bodova osvojenih u šest najboljih utrka, računala su se za prvenstvo konstruktora.
  • Brabham-Climax je osvojio ukupno 31 bod, ali samo 27 bodova osvojenih u šest najboljih utrka, računala su se za prvenstvo konstruktora.
  • Ferrari je osvojio ukupno 27 bodova, ali samo 26 bodova osvojenih u šest najboljih utrka, računali su se za prvenstvo konstruktora.

Statistike[uredi | uredi kôd]

Vozač Pobjede Postolja Prvo startno
mjesto 		Najbrži krug Krugovi
u vodstvu
Jim Clark 6 6 6 6 349
Graham Hill 2 6 4 3 183
Jackie Stewart 1 5 - - 48
Richie Ginther 1 1 - - 67
Dan Gurney - 5 - 1 -
John Surtees - 3 - - 1
Lorenzo Bandini - 1 - - 26
Bruce McLaren - 1 - - -
Jack Brabham - 1 - - 9
Mike Spence - 1 - - -
Konstruktor Pobjede Postolja Prvo startno
mjesto 		Najbrži krug Krugovi
u vodstvu
Lotus-Climax 6 7 6 6 349
BRM 3 11 4 3 231
Honda 1 1 - - 67
Brabham-Climax - 6 - 1 9
Ferrari - 4 - - 27
Cooper-Climax - 1 - - -

Vodeći vozač i konstruktor u prvenstvu[uredi | uredi kôd]

U rubrici bodovi, prikazana je bodovna prednost vodećeg vozača / konstruktora ispred drugoplasiranog, dok je žutom bojom označena utrka na kojoj je vozač / konstruktor osvojio naslov prvaka.

Utrka Vozač Bodovi
VN Južne Afrike Jim Clark 3
VN Monaka Graham Hill 4
VN Belgije Jim Clark 3
VN Francuske 10
VN Velike Britanije 13
VN Nizozemske 19
VN Njemačke 24
VN Italije 20
VN SAD 14
VN Meksika 14
Utrka Konstruktor Bodovi
VN Južne Afrike Lotus-Climax 3
VN Monaka BRM 1
VN Belgije 1
VN Francuske Lotus-Climax 2
VN Velike Britanije 5
VN Nizozemske 8
VN Njemačke 15
VN Italije 12
VN SAD 9
VN Meksika 9

Utrke koje se nisu bodovale za prvenstvo[uredi | uredi kôd]

Datum Naziv utrke Staza Pobjednik vozač Pobjednik konstruktor
9. siječnja II Cape South Easter Trophy Killarney Paul Hawkins Brabham-Climax
13. ožujka I Race of Champions Brands Hatch Mike Spence Lotus-Climax
4. travnja XIV Syracuse Grand Prix Syracuse Jim Clark Lotus-Climax
19. travnja I Sunday Mirror Trophy Goodwood Jim Clark Lotus-Climax
15. svibnja XVII BRDC International Trophy Silverstone Jackie Stewart BRM
15. kolovoza IV Mediterranean Grand Prix Pergusa Jo Siffert Brabham-BRM
4. prosinca VIII Rand Grand Prix Kyalami Jack Brabham Brabham-Climax

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ GRAND PRIX RESULTS: SOUTH AFRICAN GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 7. listopada 2017.
  2. ↑ GRAND PRIX RESULTS: MONACO GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 7. listopada 2017.
  3. ↑ GRAND PRIX RESULTS: BELGIAN GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 7. listopada 2017.
  4. ↑ GRAND PRIX RESULTS: FRENCH GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 7. listopada 2017.
  5. ↑ GRAND PRIX RESULTS: BRITISH GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 19. studenog 2017.
  6. ↑ GRAND PRIX RESULTS: DUTCH GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 19. studenog 2017.
  7. ↑ GRAND PRIX RESULTS: GERMAN GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 19. studenog 2017.
  8. ↑ GRAND PRIX RESULTS: ITALIAN GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 2. prosinca 2017.
  9. ↑ GRAND PRIX RESULTS: UNITED STATES GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 2. prosinca 2017.
  10. ↑ GRAND PRIX RESULTS: MEXICAN GP, 1965 grandprix.com. Pristupljeno 2. prosinca 2017.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Formula 1 - Sezona 1965.
v • u
Sezone Formule 1

1950. | 1951. | 1952. | 1953. | 1954. | 1955. | 1956. | 1957. | 1958. | 1959.
1960. | 1961. | 1962. | 1963. | 1964. | 1965. | 1966. | 1967. | 1968. | 1969.
1970. | 1971. | 1972. | 1973. | 1974. | 1975. | 1976. | 1977. | 1978. | 1979.
1980. | 1981. | 1982. | 1983. | 1984. | 1985. | 1986. | 1987. | 1988. | 1989.
1990. | 1991. | 1992. | 1993. | 1994. | 1995. | 1996. | 1997. | 1998. | 1999.
2000. | 2001. | 2002. | 2003. | 2004. | 2005. | 2006. | 2007. | 2008. | 2009.
2010. | 2011. | 2012. | 2013. | 2014. | 2015. | 2016. | 2017. | 2018. | 2019.
2020. | 2021. | 2022. | 2023. | 2024. | 2025. | 2026. | 2027. | 2028. | 2029.

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Formula_1_–_sezona_1965.&oldid=6851375"