IRAS (satelit)
| Infrared Astronomical Satellite (IRAS) | |
| Organizacija | NASA NIVR SERC |
|---|---|
| Tip misije | infracrveni svemirski opservatorij |
| Datum lansiranja | 25. siječnja 1983. u 21:17 |
| Raketa nosač | Delta 3910 |
| Mjesto lansiranja | Vandenberg AFB Space Launch Complex 2 |
| Trajanje misije | 10 mjeseci |
| Internet sjedište | IRAS |
| Masa | 1.083 kg |
| Orbitalni elementi | |
| Orbitalni režim | heliosinkrona orbita |
| Velika poluos | 7.270 km |
| Ekscentricitet orbite | 0,0018392 |
| Inklinacija | 98,9591° |
| Orbitalni period | 102,8 minuta |
| Apoapsis | 913,1 km |
| Periapsis | 886,4 km |
Infrared Astronomical Satellite (IRAS) bio je prvi opservatorij u svemiru koji je pregledao cijelo nebo u infracrvenim valnim duljinama.[1]
Lansiran u 25. siječnja 1983,[2] misija mu je trajala 10 mjeseci.[3] Teleskop je bio skupni projekt na kojem su radili SAD (NASA), Nizozemska (NIVR), i Velika Britanija (SERC). Teleskop je promotrio više od 250.000 infracrvenih izvora na 12, 25, 60, i 100 mikrometarskim valnim duljinama.[3]
Potporu pri procesiranju i analizi podataka koje je IRAS skupio pružio je Centar za procesiranje i analizu infracrvenih podataka u Kalifornijskom institutu tehnologije. IRASova arhiva se trenutno nalazi u Arhivu infracrvenih znanosti u sklopu IPACa.[4][5]
Misija[uredi | uredi kôd]
IRAS je bio prvi opservatorij koji je promotrio cijelo nebo na infracrvenim valnim duljinama. Uspješno je mapirao 96% neba četiri puta, na valnim duljinama od 12, 25, 60 i 100 mikrometara, s rezolucijama koje variraju od 30 kutnih sekundi na 12 mikrometara do 2 kutne minute na 100 mikrometara. Otkrio je oko 350.000 izvora, od kojih mnogi još nisu identificirani. Za oko 75,000 izvora se vjeruje da su zvjezdorodne galaktike, koje su i dalje u fazi formiranja zvijezda. Mnogi drugi izvori su obične zvijezde s diskovima prašine oko sebe, vjerojatno u ranoj fazi formacije planetarnog sustava. Nova otkrića uključuju disk prašine oko Vege, kao i prve fotografije jezgre Mliječnog puta.
IRASov rad, kao i rad većine infracrvenih satelita poslije njega je jako ograničavao sustav za hlađenje. Kako bi uspješno radio, infracrveni teleskop mora biti ohlađen do kriogenskih temperatura. U slučaju IRASa, 73 kilograma supratekučeg helija održavalo je teleskop na 2 kelvina (oko -271 °C), postupkom hlapljenja. Helij unutar teleskopa je potrošen nakon 10 mjeseci, 22. studenog 1983, pa su prekinuta daljna promatranja zbog pregrijavanja. Letjelica je zadržana u Zemljinoj orbiti.
Novosti[uredi | uredi kôd]
Opservatorij se nekoliko puta našao u vijestima. 10. prosinca 1983. izjavljeno je kako je opservatorij otkrio "nepoznati objekt", prvotno opisan kao "vjerojatno velik kao Jupiter i toliko blizu Zemlji da će postati dio našeg sunčeva sustava."[6][7] Daljnja je analiza ustvrdila kako su, od nekoliko nepoznatih objekata, njih devet udaljene galaksije a deseti je "intergalaktički cirus".[8] Ni jedna od navedenih nije u Sunčevom sustavu.[8][9]
| 3200 Phaethon | 11. listopad 1983. |
| 3728 IRAS | 23. kolovoz 1983. |
| (10714) 1983 QG | 31. kolovoz 1983. |
Vidi[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ IRAS Explanatory Supplement II.
- ↑ National Space Science Data Center -- IRAS. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2008. Pristupljeno 4. ožujka 2016. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b Lutz D. Schmadel - Dictionary of minor planet names (2003) - Page 315 (Google Books)
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. lipnja 2016. Pristupljeno 4. ožujka 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ↑ IRAS data archive at IRSA
- ↑ Thomas O'Toole. 30. prosinca 1983. Mystery Heavenly Body Discovered. Washington Post. str. A1. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2010. Pristupljeno 28. siječnja 2008.
- ↑ Mystery heavenly body found close to Earth. The Gazette. Washington Post. 30. prosinca 1983. str. A-2. Pristupljeno 16. listopada 2012.
- ↑ a b Thomas J. Chester. No Tenth Planet Yet From IRAS. Thomas J. Chester (CalTech). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2010. Pristupljeno 28. siječnja 2008.
- ↑ Phil Plait. 17. studenoga 2010. The Planet X Saga: Science. Bad Astronomy. Pristupljeno 5. ožujka 2011.