Asteroidi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "Asteroid" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Asteroid (razdvojba).
Asteroid Ida i njen prirodni satelit Dactyl

Asteroidi ili planetoidi su mala čvrsta nebeska tijela u planetarnim sustavima. U usporedbi s planetima mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme formiranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza.

Iako se donedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl.

Većina asteroida u sunčevu sustavu nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, te u Kuiperovom pojasu. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo službena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Definicija[uredi VE | uredi]

Još uvijek ne postoji točna definicija asteroida. Stručnjaci se razilaze u mišljenjima kako na odgovarajući način klasificirati asteroide prema masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sustavu.

Prijedlog je da se asteroidima nazivaju tijela veća od 50 m u promjeru, manja od planeta i kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se potpuno raspadnu i izgore pri ulasku u Zemljinu atmosferu spadala bi u kategoriju meteoroida, dok bi asteroidima nazivali ona koja pri udaru u Zemlju mogu doprijeti do zemljine površine.

Oko Sunca obilazi bezbroj kamenih gromada čija se veličina kreće od nekoliko metara pa do 1000 kilometara. Kada se gledaju teleskopom, liče na sitne zvijezde, i zato su ih astronomi nazvali asteroidi ("zvijezdoliki").

Povijest otkrića[uredi VE | uredi]

Još je u 16. stoljeću Johannes Kepler zamijetio da su staze Marsa i Jupitera u odnosu na staze ostalih planeta, više razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerojatno postoji još neotkriveni planet. Johannes Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo pravilo nije pouzdano fizički rastumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neki planet. Ovo pravilo predviđa postojanje planeta na udaljenosti 2.8 AJ od Sunca.

Godine 1800. u potragu za "nedostajućim" planetom krenulo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. prosinca 1800. na 1. siječnja 1801. kada ih je preduhitrio Talijan Giuseppe Piazzi koji je u Palermu, tijekom rutinskog pretraživanja neba otkrio tijelo Sunčeva sustava koje je nazvano Ceres. Iste je godine znameniti njemački matematičar Karl Friedrich Gauss proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o "nedostajućem" planetu. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo 940 km u promjeru), jer su očekivali mnogo veće tijelo. No, već nakon dvije godine Heinrich W. M. Olbers je otkrio Pallas. Do 1807. godine su otkriveni Juno i Vesta. Ubrzo se pokazalo da je Sunčev sustav prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Fizička svojstva[uredi VE | uredi]

Asteroid Gaspra

Ukupna masa asteroida se danas procjenjuje na 1022 kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje), od čega oko 10% otpada samo na Ceres. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km i vjeruje se da su to svi, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak. Procjena je da postoji oko milijardu tijela većih od 1 km. Asteroidi se oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i planeti. Prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°. Asteroidi nemaju atmosfere. Većina asteroida je udaljena od Sunca između 1.7 i 4 AJ u području nazvanom asteroidni pojas. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentricitet od 0.1 do 0.2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2.2 i 3.3 AJ) - glavni pojas.

Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to dovodi do promjene njihova sjaja i prividne veličine. Na temelju mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije. Periodi rotacije većine asteroida su između 4 i 16 sati. Kako su asteroidi malih dimenzija, oblik im se ne može zamijetiti niti najvećim teleskopima. No promatranjem okultacija (zamračivanja, sakrivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid 1620 Geographos koji je štapićastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacijskim poljem i zajedno se gibaju oko Sunca. Primjer je jedan od Trojanaca: 624 Hektor.

Klasifikacija asteroida[uredi VE | uredi]

Uobičajeno je da se asteroidi grupiraju prema orbitalnim karakteristikama i prema fotometrijskim i spektroskopskim svojstvima, koja ukazuju na razlike u strukturi.

Orbitalne grupe[uredi VE | uredi]

Prema orbitalnim karakteristikama, asteroidi su podijeljeni u grupe i obitelji. Obično se grupi daje ime po asteroidu koji je u njoj prvi otkriven.

Sve navedene grupe čine asteroidi u orbiti oko Sunca, no možemo ih pronaći zarobljene kao planetne satelite, što se smatra vjerojatnim jer su po sastavu vrlo slični asteroidima. Mogući kandidati su: oba Marsova satelita Fobos i Deimos, Jupiterovi nepravilni sateliti, Saturnov najudaljeniji satelit Feba i drugi Saturnovi nepravilni sateliti.

Spektralna klasifikacija[uredi VE | uredi]

U početku su asteroidi bili podijeljeni u tri grupe prema sastavu površinskog materijala, odnosno svojstvima površine: boji, albedu (koeficijentu refleksije) i spektralnom tipu. Broj grupa u ovoj podjeli raste s otkrićima novih asteroida i trenutno ih ima 14.

Prve tri grupe su:

  • S-tip: silikatni asteroidi, sačinjavaju 17% svih otkrivenih asteroida
  • C-tip: karbonski (ugljični) asteroidi, sačinjavaju 75% svih otkrivenih asteroida
  • M-tip: metalni asteroidi, sačinjavaju 8% svih otkrivenih asteroida

Ostale grupe, prema spektralnoj klasifikaciji:

Istraživanje[uredi VE | uredi]

Tijekom 1991. godine letjelica Galileo je, na svom putu prema Jupiteru, uspjela po prvi put snimiti sa 16 000 km udaljenosti jedan asteroid - 951 Gaspra. Bili su to prvi snimci na kojima se vide površinski detalji. Tako je na asteroidu Gaspra (dimenzija 20 × 12 × 11 km) uočeno više od 600 kratera. Najveći je imao promjer od 1.5 km. Detektirano je i magnetsko polje, znak da Gaspra ima metalnu jezgru. U kolovozu 1993, Galileo je prošao pokraj asteroida Ida, dimenzija 58 × 43 km, u čijoj je blizini otkriven 1.6 × 1.2 km velik satelit Dactyl. Različitog je sastava iz čega se izvodi zaključak da je nastao nakon sudara koji je stvorio njihovu obitelj asteroida (obitelj Koronis).

NEAR (Near-Earth Asteroid Mission - misija na NEA asteroid) misija započela je 1996. godine sa zadatkom da obiđe neke NEA asteroide. Prošla je pored asteroida 253 Mathilde u lipnju 1997. U siječnju 1999 je propao prvi pokušaj ulaska u orbitu oko asteroida 433 Eros, da bi drugi pokušaj, nakon oko godinu dana, uspio. Početkom 2001 se letjelica uspjela spustiti na Eros. Slaba gravitacija dozvoljava i ponovno podizanje letjelice, ukoliko za time bude interesa u NASA-i.

Sonda Cassini je na putu prema Saturnu iz velike daljine snimio asteroid 2685 Masursky, a Stardust je, na svom putu prema kometu Wild 2, 2. studenog 2002. snimio asteroid 5535 Annefrank.

Letjelica Hayabusa (Muses-C) trenutno je na putu prema asteroidu 25143 Itokawa. U rujnu 2005. bi trebala uzeti uzorke tla s asteroida te se uputiti prema Zemlji.

Asteroidi[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]