Istarski kratkodlaki gonič

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Istarski kratkodlaki gonič
Istrische Bracke.jpg
Klasifikacija FCI
Skupina 6. Psi tragači, goniči i srodne vrste
Odsjek 1. Lovački psi
Pododsjek
Standard br. 151 na (en / [ fr])
Ime Istarski kratkodlaki gonič
Varijetet
Tip
Podrijetlo Hrvatska
Patronat {{{patronat}}}
Visina mužjaci 50 cm
ženke 48 cm
Težina 18 kg
Popis domaćih pasa

Istarski kratkodlaki gonič veoma je stara pseća pasmina iz Hrvatske. Lovački je pas iz skupine goniča.

Pasmina je dobila ime po hrvatskom poluotoku Istri.

Povijest pasmine[uredi VE | uredi]

Smatra ih se najstarijom pasminom u Hrvatskoj i balkanskom susjedstvu [1], a još veći značaj ovom podatku daje teza F. B. Laske da je Balkanski poluotok domovina svih goniča.

Po nekim tezama se ovaj gonič nalazi na slici u Hrvojevom misalu iz 1404..

Ovog psa su oslikali Vincent iz Kastva na fresci Poklonstvo kraljeva u crkvici Svete Marije na Škriljinah u Beramu, Tizian na svojim slikama i biskup Petar Bakić u svojoj kronici iz 1719. godine "De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719", u kojoj je svjedočio o organiziranom uzgoju ove pasmine u Hrvatskoj još u 14. stoljeću.

1752. ga je opisao đakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara Petar Lukić u "Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752".

Grof H. von Bylandt ih je opisao u knjizi „Die Hunderassen“ 1894. godine. Iste godine su prvi puta izloženi lovački psi, a među njima i 10 istarskih brakova, čiji je vlasnik bio grof Kristofor Volky.

Zahtjevi za standardizacijom su još iz 1924.. 1949. ga je priznao FCI, a standard je objavljen tek 1973. godine. Raspadom SFRJ je postojala borba između Hrvatske i Slovenije za priznanjem domicilnosti pasmine. Naposljetku je na sjednici Glavne skupštine Svjetske kinološke organizacije (FCI) 30. svibnja 1999. priznat za hrvatsku pasminu, zajedno sa istarskim oštrodlakim goničem[2].

Najraširenija je od svih hrvatskih pasmina. Najviše je rasprostranjen u hrvatskom krškom priobalju i bližem gorskom zaleđu, od Savudrijske vale do Prevlake. Pasmina je popularna među lovcima i u sjevernoj Italiji i u Sloveniji.

Obilježja[uredi VE | uredi]

Pogodan je za lov na krškom terenu. Koristi ga se u lovu na lisice, zečeve, divlje svinje i razne kraške kokoške (jarebice, prepelice, fazane...).

Vrlo je veseo i razigran pas. Odan je svojoj obitelji i voli ljudsko društvo. Srednje je veličine. Pun je energije i otvoren. Traži mnogo kretanja i obilno se linja te mu zimi može biti hladno.

Po osobinama je srodnik psu dalmatincu, posavskom goniču i starohrvatskom hrtu.

Srodnost dalmatinskog psa i istarskog kratkodlakog goniča je dokazana i veterinarskim istraživanjima [3]: velika podudarnost fizioloških vrijednosti koncentracije mokraćne kiseline kod obiju pasmina, kao i vrlo slične genetske formule za boju, čime se dokazalo zajedničko podrijetlo obiju pasmina[4].

Srodnost sa posavskim goničem je u svom radu iz 1949. dokazivao poznati slovenski stručnjak za pse dr Ivan Lovrenčič, gdje je napisao da pored istarskih goniča postoji još nekoliko vrsta goniča u Istri koje izgledom podsjećaju na posavskog goniča[5].

Bliske srodne, ali nepriznate podpasmine su žuti istarski jednobojni kratkodlaki gonič i mali istarski kratkodlaki gonič.

Vidi još[uredi VE | uredi]

  • Boris Špoljarić: Hrvatski goniči, Moj pas, službeno glasilo Hrvatskog kinološkog saveza, br.10-11-12/1992.

Izvori i referencije[uredi VE | uredi]

  • Istarski goniči Boris Špoljarić, Jasminko Kormoš-Buco: Istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič , pristupljeno 23. travnja 2010.
  1. Anne Rogers Clark: Andrew H. Brace: The International Encyclopedia of Dogs. Howell Book House, 1995., str. 266. ISBN 0-87605-624-9
  2. Istrianet Istrian hound finally recognized as a Croatian breed (iz Croatia Weekly, 10. lipnja 1999.).
  3. Tadija Peraić: Istarski gonič komparativna istraživanja krvne slike , specijalistički rad (mentor dr Mario Bauer, Veterinarski fakultet u Zagrebu), 1991.
    Čedomir Labura: Istarski gonič istraživanja nekih, dijagnostički značajnih biokemijskih parametara u serumu, specijalistička rasprava (mentor dr Mario Bauer, Veterinarski fakultet u Zagrebu), 1992.
  4. Istarski goniči Boris Špoljarić, Jasminko Kormoš-Buco: Istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič , pristupljeno 23. travnja 2010.
  5. (engl.) Istrianet Istrian Hounds

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Istarski kratkodlaki gonič