Klinički opisi sindroma kroničnog umora

Klinički opisi sindroma kroničnog umora (SKU) se razlikuju. Različite agencije i znanstvena tijela stvorili su različite kliničke smjernice za definiranje ovog stanja, s djelomičnim preklapanjem simptoma između opisa. Aspekti tog stanja su kontroverzni, s neslaganjem između medicinskih praktičara, znanstvenih istraživača, pacijenata i odvjetničkih grupa u pogledu etiologije, patofiziologije, liječenja i imenovanja. Analize podgrupa sugeriraju da bi, ovisno o primijenjenoj definiciji, SKU populacija moga reprezentirati raznolikost stanja prije nego jedan jedini entitet bolesti.

Definicije[uredi | uredi kôd]

CDC 1994 kriteriji[uredi | uredi kôd]

Najviše korišteni dijagnostički kriteriji za SKU su crte vodilje istraživanja 1994 godine koje je predložila „Internacionalna grupa proučavanja sindroma kroničnog umora“ ("International Chronic Fatigue Syndrome Study Group"), koju predvodi Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (Centers for Disease Control and Prevention). Ti kriteriji katkad se nazivaju i „Fukuda definicija“ po prvom autoru publikacije. CDC 1994. kriteriji specificiraju sljedeća stanja koja moraju biti ispunjena:

Primarni simptomi

Klinički procijenjeni, neobjašnjeni, perzistentni ili relapsirajući kronični umor koji je:

novog vijeka ili određenog početka (ne traje cijeli život);

nije rezultat naprezanja;

ne smanjuje se znatno odmaranjem; i

rezultira znatnim smanjenjem prijašnje razine u radu, edukaciji, socijalnim i osobnim aktivnostima.

Dodatni kriteriji

Trenutno postojanje četiri ili više sljedećih simptoma, od kojih svi moraju perzistirati ili rekurirati tijekom 6 ili više konsekutivnih mjeseci bolesti i ne smiju biti prethođeni naporom:

1. pacijent sam uviđa smanjenje kratkotrajnog pamćenja ili koncentracije dovoljno jakih da bi uzrokovali znatno smanjenje prethodnih mogućnosti u poslu, edukaciji, socijalizaciji ili osobnim aktivnostima;

2. grlobolja;

3. mekani cervikalni ili aksilarni limfni čvorovi;

4. bol u mišićima;

5. multipla bol bez otekline i crvenila;

6. glavobolje nove vrste, karakteristika ili jačine;

7. san bez naknadnog osjećaja odmorenosti;

8. nakon naprezanja slabost u trajanju više od 24 sati.

Završni kriteriji

Svi drugi poznati uzroci sindroma kroničnog umora izostavljeni su, posebno klinička depresija, nuspojave lijekova, poremećaji hranjenja i zloupotreba lijekova.

Klinička evaluacija trebala bi obuhvaćati:

1. Detaljna povijest bolesti koja obuhvaća medicinske i psihološke okolnosti nastanka umora; depresiju ili druge psihijatrijske poremećaje; epizode medicinski neobjašnjivih simptoma; alkohol ili druga sredstva ovisnosti; trenutno korištenje lijekova i nadomjestaka hrani;

2. Ispitivanje mentalnog statusa kako bi se utvrdile abnormalnosti u raspoloženju, intelektualnoj funkciji, pamćenju, i osobnosti. Posebna pažnja trebala bi biti usmjerena trenutnim simptomima depresije ili anksioznosti, destruktivne misli protiv samog sebe, i vidljivi znakovi kao što su psihomotorička retardacija. Dokazivanje psihijatrijskog ili neurološkog poremećaja zahtjeva prikladno psihijatrijsko, psihološko, ili neurološko ispitivanje;

3. Detaljan fizikalni pregled;

4. Minimalna paleta laboratorijskih screening testova, uključujući kompletnu krvnu sliku s diferencijalnom krvnom slikom leukocita; sedimentaciju eritrocita; nivo alanin amninotransferaze u serumu, ukupni proteini, albumini, globulini, alkalna fosfataza, kalcij, fosfor, glukoza, elektroliti, i kreatin; određivanje tiroid-stimulirajućih hormona; i analiza urina.

Drugi dijagnostički testovi nemaju nikakvu prihvaćenu vrijednosti osim ako su indicirani na individualnoj bazi za potvrditi ili isključiti neku diferencijalnu dijagnozu, kao na primjer multiplu sklerozu.

Kriteriji CDC iz 1988.[uredi | uredi kôd]

Početna definicija sindroma kroničnog umora publicirana je 1988. Zvana je i „Holmes definicija“, prema prvom autoru manuskripta. Za razliku od 1994 CDC kriterija, Holmes kriteriji isključuju pacijente sa psihijatrijskom dijagnozom i zahtijevaju prisutnost osam sekundarnih simptoma, a ne samo četiri.

Oxfordski kriteriji iz 1991.[uredi | uredi kôd]

Oxfordski kriteriji su publicirani 1991. i uključuju oba SKU nepoznate etiologije i podvrstu SKU nazvanu post-infekcijski sindrom kroničnog umora (PIFS), koji „ili prati neku infekciji ili je asociran s postojećom infekcijom“.

Kanadski kriteriji iz 2003.[uredi | uredi kôd]

Klinička definicija za ME/SKU inicirala je Health Canada a publicirana je preko internacionalne grupe istraživača 2003 godine. Ta definicija zahtjeva prisutstvo simptoma i znakova „dva ili više neuroloških/ kognitivnih manifestacija“ i jedan ili više iz dvije kategorije autonomnih, neuroendokrinih i imunoloških manifestacija, u dodatku s multiplim primarnim (major) kriterijima umora, slabosti nakon napora i/ili umora, kronične boli i poremećaja spavanja. Ta definicija isto se odnosi na Kanadske kriterije.

Nacionalni institut zdravlja i kliničke izvrsnosti (National Institute for Health and Clinical Excellence- NICE) u Engleskoj i Walesu ne preporuča korištenje ove „restriktivne“ definicije, smatrajući da biologija još nije poznata, ali NICE isto smatra da niti jedna od postojećih definicija nije bazirana na čvrstim dokazima, i nikakve studije nisu potvrdile definiciju superiorniju od onih ostalih.

Nacionalne kliničke smjernice[uredi | uredi kôd]

Nacionalne kliničke smjernice, temeljene na nekim ili svim dijagnostičkim kriterijima, stvorene su sa strane više nacionalnih tijela, na primjer u Australiji 2004 i u Velikoj Britaniji 2007 godine.

Nacionalni institut zdravstvene i kliničke izvrsnosti (National Institute for Health and Clinical Excellence- NICE) u Velikoj Britaniji publicirao je multidisciplinarni vodič kliničke prakse 2007 godine koji obuhvaća sljedeće kriterije:

umor koji je nov, perzistentan i/ili rekurentan, neobjašnjiv drugim stanjima i koji rezultira znatnim smanjenjem razine aktivnosti sa slabošću nakon napora i/ili umorom (tipično odgođeni, na primjer barem 24 sata, sa sporom oporavljanjem tijekom nekoliko dana) i

jedan ili više od sljedećih simptoma: poteškoće u spavanju, bol u mišićima i/ili zglobovima na više mjesta bez vidljive upale, glavobolje, bolni limfni čvorovi koji nisu patološki povećani, grlobolja, kognitivna disfunkcija, pogoršanje simptoma fizičkim ili mentalnim naporom, opća slabost, mučnina i/ili vrtoglavica i palpitacije bez postojećeg srčanog problema.

Dijagnoza se treba uzeti opet u obzir ako ne ostane niti jedan od sljedećih simptoma: slabost ili umor nakon napora, kognitivne poteškoće, poremećaj spavanja, kronična bol.

Ova klinička smjernica zahtijeva prisutnost umora barem 4 mjeseci kod odraslih, odnosno 3 mjeseca kod djece. Očekuje se da dijagnozu kod djeteta postavi pedijatar. Smatra i da ozbiljnim bolesnicima treba odmah ponuditi obraćanje specijalistu za mijačgički encefalomijelitis/sindrom kroničnog umora.

Pretrage[uredi | uredi kôd]

Ne postoji opće prihvaćena dijagnostička pretraga za pouzdanu dijagnozu ili za isključiti sindrom kroničnog umora.

1994 CDC kriteriji iznose da dijagnostičke pretrage moraju biti usmjerene potvrdi ili isključenju drugih uzroka umora i drugih simptoma. Daljnje pretrage mogu biti individualno potrebne za identificirati osnovna ili prateća stanja koja zahtijevaju liječenje. Korištenje pretraga za dijagnozu sindroma kroničnog umora ne bi trebalo biti ograničeno na pretrage bazirane u kontekstu protokola.

Preporučaju se sljedeće rutinske pretrage:

kompletna krvna slika,

biokemija krvi (elektroliti, glukoza, renalna funkcija, jetreni enzimi, i razine proteina,

funkcionalni testovi štitnjače,

sedimentacija eritrocita (SE),

analiza urina na krvne stanice, proteine i glukozu.

2007 NICE crte vodilje uključuju, u dodatku popisu preporučenom od CDC-a, pretrage za C-reaktivni protein (marker upale), kreatin kinaza (mišićni enzim), viskoznost plazme (optimalno kod napravljene SE) i serologija za celijakiju. Determinacija feritina može se izvršiti kod djece i mladih ljudi, i kod odraslih samo ako drugi testovi sugeriraju deficit željeza. Crte vodilje preporučaju kliničku odluku u izvođenju drugih pretraga uz standardnu listu. Pretrage na infekcije (Lymeova bolest, virusni hepatitis, HIV, mononukleoza, toksoplazmoza ili citomegalovirus) se preporučaju samo ako pacijent ima specifičnu povijest bolesti.

Rutinsko izvođenje head-up tilt testa, auditivnih reakcija i elektrodermalne provodnje nije preporučljivo.

Dijagnostičke komplikacije i prijedlozi za poboljšanje[uredi | uredi kôd]

Internacionalna SKU studija 2004 za CDC našla je nejasnoće u CDC 1994 SKU istraživačkoj definiciji koja je pridonijela nedosljednoj identifikaciji slučaja. Različiti prikazi uzroka pojedinaca SKU su asocirani sa znatnim razlikama u kliničkim mjerilima i rezultatima.

Ispitivanje CDC 1994 kriterija odnosilo se na nekoliko stotina pacijenata kod kojih se našlo da dijagnoza može biti pojačana dodavanjem dva nova simptoma (anoreksija i mučnina) i eliminacijom tri druga (slabost mišića, bol u zglobovima, poremećaji spavanja). Drugi su sugerirali unaprjeđenje dijagnostičkih kriterija uključivši korištenje strogih kriterija.

Neki istraživači tvrde da bi mogle postojati podvrste SKU-a.