Nazim Hikmet

Izvor: Wikipedija
Nazim Hikmet Ran
Nazim Hikmet
Nazim Hikmet (1952.)
Rođenje Solun, Osmansko Carstvo
15. siječnja 1902.
Smrt Moskva, Sovjetski Savez
3. lipnja 1963.
Nacionalnost Turčin
Zanimanje Pisac, pjesnik
Potpis
Portal o životopisima

Nazim Hikmet Ran (Solun, 15. siječnja 1902. – Moskva, 3. lipnja 1963.),[1][2] poznatiji kao Nazim Hikmet, bio je turski pjesnik, dramski pisac, romanopisac, scenarist i redatelj. Opisivan kao "romantični komunist"[3] i "romantični revolucionar",[4] više puta je bio zatvaran zbog svojih političkih uvjerenja pa je veći dio svog odraslog života proveo u zatvoru ili u izbjeglištvu. Njegova poezija prevedena je na više od pedeset jezika.

Porodica[uredi | uredi kôd]

Prema Hikmetovim riječima, bio je turskog, njemačkog, poljskog i gruzijskog podrijetla.[5][6][7] Hikmetova je majka potjecala iz ugledne obitelji s pretežno cerkeskim (adyghejskim) korijenima te vezom s poljskim plemstvom. S očeve strane imao je tursko podrijetlo.

Mladost[uredi | uredi kôd]

Nazim Hikmet s 15 godina (1917)

Rođen je 15. siječnja 1902. godine u Solunu, gdje je njegov otac služio kao osmanlijski činovnik.[3][4] Pohađao je Tašmektep osnovnu školu u okrugu Goztepe u Istanbulu, a kasnije se upisao u juniorsko odjeljenje prestižne srednje škole Galatasaraj u oblasti Bejoglu, gdje je počeo da uči francuski jezik. Godine 1918. diplomira na Otomanskoj pomorskoj školi na Hejbeliadi. Njegovi školski dani su se podudarali s periodom političkog prevrtanja, za vrijeme kojeg je otomanska vlada ušla u Prvi svjetski rat u savezu s Njemačkom. Kratak vremenski period bio je pomorski časnik na osmanskoj krstarici Hamidije; međutim, 1919. godine se ozbljno razbolio i zbog nemogućnosti da se u potpunosti oporavi, 1920. godine biva isključen iz pomorske službe.

Godine 1921. zajedno sa svojim prijateljima (Vali Nuredin, Jusuf Zija Ortač i Faruk Nafiz Čamlibel), otišao je u Anadoliju kako bi se pridružio Turskom ratu za nezavisnost. Odatle je otišao u Ankaru (zajedno s Vali Nuredinom), gdje je bilo središte turskog oslobodilačkog pokreta. U Ankari su im predstavljeni Mustafa Kemal Paša (Ataturk) koji je želio da dvojica prijatelja napišu pjesmu koja bi pozivala i nadahnula dobrovoljce iz Turske u Istanbulu i drugdje da se pridruže njihovoj borbi. Ova pjesma je bila veoma cijenjena, a Muhitin Birgen odlučuje da ih postavi za nastavnike u Bolu, umjesto da ih pošalje na bojišnicu kao vojnike. Međutim, njihovi komunistički stavovi nisu bili cijenjeni od strane tamošnjih konzervativnih čelnika, pa odlučuju otići u Batumi, u gruzijsku sovjetsku socijalističku republiku kako bi svjedočili rezultatima Ruske revolucije iz 1917. godine, dolazeći tamo 30. rujna 1921. godine. U srpnju 1922. godine, dvojica prijatelja odlaze u Moskvu, gdje je Ran studirao ekonomiju i sociologiju na Komunističkom univerzitetu ranih 1920-ih godina. Na njega su utjecali umjetnički eksperimenti Vladimira Majakovskog i Vsevoloda Mejerholda, kao i ideološke vizije Lenjina.[3]

Kasnije godine i ostavština[uredi | uredi kôd]

Uhićen je 1938. zbog navodnog poticanja vojske i naroda na pobunu i osuđen na 28 godine i 4 mjeseca stroge robije. 8. travnja 1950. godine počinje štrajk glađu u znak prosvjeda protiv neuspjeha turskog parlamenta da uključi zakon o amnestiji na svoj dnevni red prije nego prestane s radom zbog nadolazećih izbora. Tada je prebačen iz zatvora iz Burse, najprije u ambulantu zatvora Sultanahmet u Istanbulu, a kasnije u zatvor Pašakapisi.[8] Ozbiljno bolestan, Ran pauzira štrajk 23. travnja. Zahtjevi njegovog liječnika da ga liječe u bolnici tri mjeseca vlast je odbila. Kako se njegov status zatvorenika nije promijenio, nastavio je štrajk glađu 2. svibnja.

Ranov štrajk glađu odjeknuo je širom zemlje. Potpisivane su peticije i objavljen je časopis nazvan po njemu. Njegova majka Dželile započela je štrajk glađu 9. svibnja, a sljedećeg dana štrajk započinju poznati turski pjesnici Orhan Veli, Melih Dževdet i Oktaj Rifat. S obzirom na novu političku situaciju nakon izbora održanih 14. svibanja 1950. godine, štrajk je okončan pet dana kasnije, 19. svibnja, kada je konačno oslobođen nakon donošenja općeg zakona o amnestiji od strane nove vlade.

Ran bježi iz Turske u Rumunjsku brodom preko Crnog mora, a odatle se seli u SSSR. Zbog što je u sovjetskom bloku jedina priznata turska manjina postojala u komunističkoj Bugarskoj, njegove knjige su odmah objavljene u Bugarskoj, kako na turskom,[9] tako i na bugarskom.[10] Komunističke vlasti u Bugarskoj su ga slavile kao "pjesnika slobode i mira".[11]

Poštanska marka Sovjetskog Saveza s Hikmetovim likom

Ran je umro od srčanog udara u Moskvi 3. lipnja 1963. godine u 61. godini.[12] Pokopan je na čuvenom Novodevičjem groblju u Moskvi, gdje je njegov impozantni spomenik i danas mjesto hodočašća Turaka, komunista i mnogih ljudi iz cijelog svijeta. Njegova posljednja želja koja nikad provedena, bila je da ga pokopaju na bilo kojem seoskom groblju u Anadoliji.

Usprkos progonu turski je narod oduvijek poštovao Nazama Hikmeta. Njegove pjesme koje prikazuju ljude na selu, sela i gradove svoje domovine (Memleketimden İnsan Manzaraları), kao i Turski rat za nezavisnost (Kurtuluş Savaşı Destanı) i turske revolucionare (Kuvâyi Milliye) ubrajaju se među najveća patriotska književna djela Turske.

Ran je imao poljsko i tursko državljanstvo. Tursko su mu oduzeli 1959. godine, a vratili tek 2009. godine.[13]

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

"Pjesme su ljudske ljepše od ljudi, Sigurnije od ljudi, Tužnije od ljudi, Čvršće od ljudi, I ja pjesme više volim od ljudi."

Drame[uredi | uredi kôd]

  • Lubanja (1932, Kafatası)
  • Zaboravljeni čovjek (1935, Unutulan Adam)
  • Ferhad i Širin (1965, Ferhad ile Şirin)

Romani[uredi | uredi kôd]

  • Život je dobar, brate (1967, Yaşamak Güzel Şey Be Kardeşim)
  • Krv ne govori (1965, Kan Konuşmaz)

Poezija[uredi | uredi kôd]

  • İlk şiirler
  • 835 satır
  • Kuvâyi Milliye
  • Yatar Bursa Kalesinde
  • Memleketimden insan manzaraları : (insan manzaraları)
  • Yeni şiirler : (1951–1959)
  • Son şiirleri : (1959–1963)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Nazım Hikmet | Turkish author. Encyclopedia Britannica (engleski). Pristupljeno 1. prosinca 2018.
  2. ↑ Kronoloji – Nâzım Hikmet Kültür ve Sanat Vakfı. www.nazimhikmet.org.tr (turski). Inačica izvorne stranice arhivirana 19. ožujka 2007. Pristupljeno 1. prosinca 2018.
  3. ↑ a b c Saime., Göksu,. 1999. Romantic communist : the life and work of Nazım Hikmet. Timms, Edward. St. Martin's Press. New York. OCLC 40417757. ISBN 978-0-312-22247-5CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  4. ↑ a b 1902-1963., Nâzım Hikmet,. 2002. Beyond the walls : selected poems. McKane, Richard., Christie, C. R. (Catherine Ruth), 1944-, Halman, Talât Sait. Anvil Press Poetry. London. OCLC 49356123. ISBN 978-0-85646-329-7CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link) CS1 održavanje: numerička imena: authors list (link)
  5. ↑ Vera tulyakova hikmet nazım la son söyleşimiz. Issuu (engleski). Pristupljeno 1. prosinca 2018.
  6. ↑ Hikmet, Vera Tulyakova. 1989. Nâzımʾla söyleşi (turski). Cem Yayınevi
  7. ↑ Akgül, Hikmet. 2002. Nâzım Hikmet: siyasi biyografi (turski). Çiviyazilari. ISBN 9789758663187
  8. ↑ Nâzım Hikmet. 6. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2008. Pristupljeno 23. siječnja 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  9. ↑ Nazim Hikmet. 1951. Secilmis siirler [Selected Poems] (translated by Ludmil Stoyanof Lюdmil Stoяnov). Sofia: BKP
  10. ↑ Nazъm Hikmet Nazim Hikmet. 1952. Stihotvoreniя Stikhotvoreniia [Poems] (translated by Nikolai Tsonev Nikolaй Conev). Sofia: Bulgarski pisatel
  11. ↑ Kamilef, H [Kяmilev, X]. 1953. Nazim Hikmet - hurriyet ve baris sarkicisi [Nazim Hikmet: A Singer of Liberty and Peace] (translated from the Bulgarian into Turkish by Suleyman Hafizoglu). Sofia: BKP; Kяmilev, H. [Kiamilev, Kh]. 1953. Nazъm Hikmet, pevec na svobodata i mira Nazim Khikmet, pevets na svobadata i mira [Nazim Hikmet: A Singer of Liberty and Peace] (translated from the Russian into Bulgarian by Kruger Milovanov Krugev Milovanov]. Sofia: BKP.
  12. ↑ Nazim Hikmet. www.cs.rpi.edu. Pristupljeno 23. siječnja 2021.
  13. ↑ "Nazım'la ilgili girişim iadeiitibar değil". CNN Türk (turski). Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2022. Pristupljeno 1. siječnja 2022.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Nazim Hikmet
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nazim_Hikmet&oldid=6877268"