Polarna zvijezda
Polarna zvijezda je zvijezda najbliža nebeskom polu.
Sjevernjača (današnja Polarna zvijezda, Polaris, Alfa Maloga medvjeda, α Ursae Minoris) je zvijezda najbliža sjevernomu nebeskom polu (udaljena 42′), gotovo nepomična na nebeskoj sferi i zbog toga pogodna za orijentaciju. Najsjajnija je zvijezda Maloga medvjeda, promjenljiva sjaja, prosječne prividne magnitude 1,9. Sjaj joj se mijenja u razdoblju od 4 dana. To je trojni zvjezdani sustav udaljen od Zemlje približno 430 svjetlosnih godina. Sjevernjača Aa žuti je div, cefeida mase oko 6 puta veće od Sunčeve, oko 46 puta većega promjera, 2200 puta većega sjaja i površinske temperature oko 7 200 K (6 927 °C). Sjevernjača B može se uočiti i s pomoću manjega teleskopa, a Sjevernjača Ab prvi je put snimljena 2006. s pomoću Hubbleova svemirskog teleskopa.[1]
Na južnom nebeskom polu trenutno nema tako sjajne zvijezde u blizini da bi se mogla nazvati Južna Polarna zvijezda. Najbliža zvijezda je Sigma Oktant (σ Octantis) koja se ponekad naziva i Južna zvijezda.
Zemljina precesija i nutacija[uredi | uredi kôd]
Osim vrtnje (rotacije) i obilaženja oko Sunca (revolucije), Zemlja pokazuje još jednu vrstu gibanja. Njena os također se neprestano giba i opisuje stožac oko pola ekliptike, i to u smislu lijevog vijka koji napreduje na sjever. Vršni polukut stožca jednak je nagibu ekliptike (ekliptika je nagnuta je pod kutom od 23°27′ prema nebeskom ekvatoru). Zbog toga zakretanja osi u istom se smislu zakreće i presjecište ravnine ekliptike s nebeskim ekvatorom, a s njime i proljetna točka. Zato proljetna točka mijenja mjesto među zvijezdama. Pomak proljetne točke odvija se u smjeru dnevne vrtnje neba, a to je upravo suprotno od prividnog, godišnjeg gibanja Sunca: proljetna točka se kreće na zapad, a Sunce na istok. To znači da proljetna točka ide u susret Suncu, ili "pred" Sunce. Otuda potječe latinski naziv te pojave, jer praecedere znači ići naprijed.
Zemljinu precesiju tumači mehanika rotirajućeg krutog tijela. Najjači utjecaj na nju pokazuju Mjesec i Sunce. Mjesec je djelotvorniji zato što je mnogo bliže. Zajednički učinak Mjeseca i Sunca naziva se luni-solarnom precesijom. No dok se Sunce nalazi uvijek u ravnini ekliptike, Mjesečeva staza je prema njoj nagnuta otprilike za 5°. Otuda dolazi do periodičke promjene Mjeseceva utjecaja, u vremenu od 18.66 godina (to je period regresije čvorova Mjesečeve staze), pa precesijski stožac nije sasvim gladak nego ispunjen naborima. Pojava nabora naziva se nutacija.[2]
Opća precesija[uredi | uredi kôd]
Veličina luni-solarne precesije iznosi 50.37" na godinu. To je kut za koji bi se po ekliptici pomaknula proljetna točka kada bi djelovali samo Mjesec i Sunce. No utječu još i planeti. Njihov se učinak ili planetska precesija ističe kao promjena položaja ravnine ekliptike. Pod privlačnom silom planeta, Zemlja se njiše oko 0.05" na godinu (u današnje vrijeme). Zbog toga će proljetna točka kliziti i po nebeskom ekvatoru za 0.13" na godinu, pa će u smjeru ekliptičkih dužina ukupan pomak iznositi 50.25" na godinu. To je godišnji iznos opće Zemljine precesije.
Zemljina precesija dovodi do razlike između Sunčeve (tropske) i zvjezdane (sideričke) godine. Zvjezdana godina je vrijeme potrebno da Sunce na nebeskoj sferi prevali puni kut ili, drugim riječima, vrijeme obilaženja Zemlje oko Sunca s obzirom na neki zadani smjer u prostoru (npr. u odnosu na proljetnu točku). U Sunčevoj godini Sunce prevali nebeskom sferom kut koji je od punog kuta manji za iznos Zemljine precesije; kut od 360° - 50.25” Sunce prijeđe za vrijeme Sunčeve godine od 365.2422 dana, a kut od 360° za vrijeme zvjezdane godine. Zvjezdana godina je oko 20 minuta duža od Sunčeve godine.
Platonova godina[uredi | uredi kôd]
Iz iznosa opće precesije lako nađemo razdoblje vremena u kojemu Zemljina os obiđe precesijski stožac, a proljetna točka puni krug po nebeskom ekvatoru. Ako pomak u jednoj godini iznosi 50.25", tada za pomak od 360° treba 25 800 godina. To je Platonova godina. U tom razdoblju nebeski pol opiše kružnicu među zvijezdama. Stoga će današnju Sjevernjaču (α Malog medvjeda) zamjenjivati druge zvijezde. Prije 5000 godina zabilježena je kao Sjevernjača zvijezda Tuban (α Zmaja). Oko godine 14 000. kao Sjevernjača će služiti zvijezda Vega, iako sjevernom nebeskom polu neće prići bliže od 5°. Od vremena kada su astronomi imenovali zviježđa i ustanovili Zemljinu precesiju, proljetna se točka pomaknula iz zviježđa Ovna u zviježđe Riba, a tako su se u susjedno zviježđe pomaknule i ostale glavne točke ekliptike. Znakovi tih točaka ostali su međutim isti kao što su i bili. S pomakom proljetne točke povezana je najviše i promjena zvjezdanih rektascenzija, dok je promjena deklinacija mnogo manja.
Polarne zvijezde na drugim planetima[uredi | uredi kôd]
Polarne zvijezde drugih planeta definirane su analogno: to su zvijezde (svjetlije od 6. magnitude, tj. vidljive golim okom u idealnim uvjetima) koje se najviše podudaraju s projekcijom osi rotacije planeta na nebesku sferu. Različiti planeti imaju različite polarne zvijezde jer su njihove osi drugačije usmjerene.
- Alfa Slikarskog stalka je Merkurova južna zvijezda, dok je Omikron Zmaja sjeverna zvijezda.[3]
- 42 Draconis je najbliža zvijezda Venerinom sjevernom polu. Eta¹ Doradus najbliža je južnom polu. (Napomena: IAU koristi pravilo desne ruke za definiranje pozitivnog pola u svrhu određivanja orijentacije. Koristeći ovu konvenciju, Venera se naginje za 177 ° ("naopako"). )[4]
- Mjesečeva južna zvijezda je Delta Doradus, a sjeverna zvijezda[5] Omikron Zmaja.
- Kappa Velorum udaljena je samo nekoliko stupnjeva od Marsovog južnog nebeskog pola. Prve dvije zvijezde u Sjevernom križu, Sadr i Deneb, upućuju na Marsov sjeverni nebeski pol.[6]
- Sjeverni pol Jupitera udaljen je nešto više od dva stupnja od Zete Draconis, dok je njegov južni pol udaljen oko dva stupnja sjeverno od Delte Doradus.
- Delta Octantis je zvijezda Saturnovog južnog pola. Njegov sjeverni pol nalazi se u krajnjem sjevernom dijelu Kefeja, oko šest stupnjeva od Polarisa.
- Eta Ophiuchi je zvijezda Uranovog sjevernog pola, a 15 Orionis njegova je zvijezda južnog pola.
- Neptunov sjeverni pol upućuje na mjesto na sredini između Game i Delte Labuda. Njegova južna zvijezda je Gamma Velorum.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Sjevernjača, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
- ↑ Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.
- ↑ 2004. Starry Night Pro, Version 5.8.4. Imaginova. ISBN 978-0-07-333666-4. www.starrynight.com
- ↑ Archinal, Brent A. 2010. Report of the IAU Working Group on Cartographic Coordinates and Rotational Elements: 2009 (PDF). Celestial Mechanics and Dynamical Astronomy. 109 (2): 101–135. Pristupljeno 6. rujna 2018.
- ↑ note: due to axial precession, the lunar pole describes a small circle on the celestial sphere every 18.6 years. Patrick Moore. 1983. The Guinness Book of Astronomy Facts & Feats. str. 29.
In 1968 the north pole star of the Moon was Omega Draconis; by 1977 it was 36 Draconis. The south pole star is Delta Doradus.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2011. Pristupljeno 20. svibnja 2020.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
