Rusalka

Izvor: Wikipedija
Ovo je glavno značenje pojma Rusalka. Za druga značenja pogledajte Rusalka (razdvojba).
Ivan Kramskoj, Rusalke (1871.)

Rusalke su ženska bića u slavenskom folkloru, najčešće zloćudna i asocirana s vodama, ali i sa šumama.[1] Istovjetne su francuskim Meluzinama (fr. Melusine) i germanskim nixie. Folkloristi predlažu brojne teorije o nastanku tih bića, od kojih je jedna da potječu iz poganskih slavenskih vjerovanja, u kojima su se možda smatrale dobroćudnim duhovima.[2] Rusalke se nerijetko pojavljuju u suvremenoj popularnoj kulturi, osobito u slavenskim državama, gdje se najčešće prikazuju kao svojevrsne sirene.

U sjevernoj Rusiji, rusalke se nazivaju i imenima poput vodjanica[3] ili vodjaniha,[4] kupalka, šutovka (hrv. „luda”), loskotuha[3] ili ščekotuha[4] (hrv. „škakljačica”). U ukrajinskom se folkloru nazivaju mavke. Navedena su imena bila učestalija do početka 20. stoljeća, dok je riječ „rusalka” dotad smatrana knjiškim nazivom.[4]

Etimologija[uredi | uredi kôd]

Naziv „rusalka” potječe iz riječi „rusalija” (crkvenoslavenski: рѹсалиѩ, staroistočnoslavenski: русалиꙗ, bugarski: русалия, srpski: rusalje/русаље), koja je u slavenske jezike ušla preko bizantskog grčkog rousália (grč. ῥουσάλια) iz latinskog Rosālia, što je označavalo razdoblje blagdana Duhova.[5] Dugotrajne i vjerojatno pretkršćanske tradicije dovele su do toga da se to razdoblje u godini asocira s duhovima (poput ukrajinskih navki i mavki), koji su zatim dobili naziv prema blagdanu.[6][7][8]

Regionalne inačice[uredi | uredi kôd]

Rusalke su u Ukrajinskoj predaji vezane uz vodu. U Bjelorusiji su, međutim, vezane uz šume i polja. Tipično su prikazivane kao lijepe i gole djevojke, no u nekim su interpretacijama prikazivane kao ružne i dlakave.[9] U predaji Tulske oblasti Rusije rusalke su muškarce škakljale do smrti.[10]

U Poljskoj i Češkoj, vodene su rusalke bile mlade i svijetle kose, dok su šumske rusalke izgledale odraslije i imale crnu kosu; obje su inačice zaprimile zelenu boju kose te bile iskrivljena lica ukoliko ih je netko vidio izbliza.[11] Svoje su žrtve ubijale škakljanjem ili prisilom na ples do točke ludila.[12] U poljskoj je predaji naziv „rusalka” također označavao i druga bića, poput boginki i dziwożoni.[13]

Popularna kultura[uredi | uredi kôd]

Folkloristica Natalie Kononenko tvrdi da je dominantna reprezentacija rusalki u suvremenoj popularnoj kulturi ta nalik sireni, no s nogama umjesto ribljeg repa, te da su obilježje zavodnice zaprimile kroz književnu predaju. U prošlosti su, kaže, rusalke bile kompleksniji likovi više nalik duhovima te ih se povezivalo ne samo s vodom, već i s poljima, šumama i planinama, slično vilama.[14]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Rusalka
  1. Hrvatski jezični portal. hjp.znanje.hr. Pristupljeno 9. veljače 2024.
  2. Pomerantseva, Erna V. 1975. Mifologicheskie personazhi v russkom fol'klore [Mitološki likovi ruskog folklora]. str. 78.
  3. a b Русалки (купалки, водяницы, лоскотухи) [Rusalki (kupalki, vodyanitsy, loskotukhi)]. Mythological encyclopedia (ruski)
  4. a b c Как в русском фольклоре появились русалки? [Kako su rusalke nastale u ruskome folkloru?]. Culture.RF (ruski)
  5. Hampson, R. T., Medii Aevi Kalendarium or, Dates, charters, and customs of the Middle Ages, p. 341.
  6. Rosalia. Internet Encyclopedia of Ukraine, Canadian Institute of Ukrainian Studies. University of Toronto Press. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  7. Rusalka. Internet Encyclopedia of Ukraine, Canadian Institute of Ukrainian Studies. University of Toronto Press. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  8. Мавський (нявський) великдень // Українська мала енциклопедія — Т. 4. Кн. 7: Ле-Ме — Буенос-Айрес, 1950. — С. 882
  9. Joanna Hubbs. 22. rujna 1993. Mother Russia: The Feminine Myth in Russian Culture. Indiana University Press. str. 29. ISBN 978-0-253-11578-2. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  10. Kolchin, A. 1899. Verovaniia krest'ian Tul'skoi gubernii [Vjerovanja seljaka Tulske oblasti]. p. 35.
  11. Gołębiowski, Łukasz. 1831. Gry i zabawy różnych stanów w kraju całym... str. 279–280
  12. Encyklopedja Powszechna. Warsaw. 1866. str. 531–532
  13. Łowmiański, Henryk. 1986. Religia Słowian i jej upadek, w.VI-XII [Vjerovanje Slavena i njegov pad 6. – 12. st.]. str. 227
  14. Kononenko, Natalie. 2007. Slavic Folklore: A Handbook, p. 18-19. Greenwood Press. ISBN 978-0-313-33610-2