Ukrajina

Izvor: Wikipedija

Ukrajina Україна
Zastava Grb
Geslo Ukr. Воля, злагода, добро! (Volja, zlagoda, dobro!) Hrv. "Sloboda, sloga, dobro!"
Himna Još Ukrajina nije nestala
Glavni grad	Kijev
Službeni jezik	ukrajinski
Vlada
- Predsjednik	Viktor Juščenko
- Predsjednik Vlade	Julija Timošenko
Neovisnost	Od Sovjetskog Saveza 24. kolovoza 1991.
Površina	43. po veličini
- ukupno	603.700 km²
- % vode	7 %
Stanovništvo	26. po veličini
- ukupno (2006)	46.710.816
- gustoća	77,4/km²
BDP (PKM)	procjena 2007.
- ukupno	390.306 milijardi $ (28.)
- po stanovniku	8,404 $ (87.)
Valuta	ukrajinska grivnja (100 kopijki)
Pozivni broj	+380
Vremenska zona	UTC +2 UTC +3 ljeti
Internetski nastavak	.ua

Ukrajina (ukrajinski jezik: Україна / Ukrajina) je država u istočnoj Europi. Po svojoj površini od 603.700 četvornih kilometara, Ukrajina je najveća europska država, na drugom je mjestu ako se uzme u obzir europska površina euroazijske Ruske Federacije. Po državnom uređenju Ukrajina je republika, a zakonodavnu vlast obnaša Verhovna Rada - ukrajinski parlament sa 450 zastupničkih mjesta.

Moderna povijest Ukrajine započinje u sklopu dominacije Istočnih Slavena i stvaranja prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i u 9. stoljeću. Ukrajina tada predstavlja kulturno i političko središte srednjovjekovnog istočnoslavenskog stanovništva i sve do 12. stoljeća biva najveća i najmoćnija država u Europi.^[1] Ukrajina danas predstavlja dom prve moderne demokracije, koja se manifestirala kroz republikansku formu Zaporoške republike, osnovane sredinom 17. stoljeća, nakon ustanka ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog.^[2] U Velikom sjevernom ratu, Ukrajina je podjeljena između nekoliko moćnih vojnih sila, a tijekom 19. stoljeća, najveći dio teritorija Ukrajine je potpao pod vlast Ruskog imperija, dok se ostatak našao pod vlašću Austro-Ugarske.

Nakon pokušaja uspostavljanja ukrajinske neovisnosti kroz stvaranje Ukrajinske Narodne Republike tijekom Prvog svjetskog rata, 1922. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih boljševika. Ukrajina je 1945. bila jedan od osnivača značajne međunarodne organizacije Ujedinjenih Naroda. Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajina je obuhvatila svoje zapadne regije Galiciju, Bukovinu i Zakarpatje na kojima su također živjeli etnički Ukrajinci, a 1954. formirane su današnje granice države koja uključuje i poluotok Krim na sjevernoj obali Crnog mora. Svoju potpunu nezavisnost Ukrajina stječe raspadom Sovjetskog Saveza 1991., nakon čega prelazi na tržišnu ekonomiju što se odrazilo bolnom osmogodišnjom recesijom. Nakon 2000. godine ukrajinska ekonomija se počela stabilizirati i zabilježen je godišnji rast BDP-a od 24 posto. Ukrajina danas predstavlja jedno od najdimaničnijih gospodarskih tržišta na svijetu.^[3]

Terminologija: Govoreći danas o povjesnom terminu Rus’ ^[4] koji je najkasnije od 7. stoljeća prisutan u ukrajinskoj povijesti; zatim državama Kijevskoj Rus’i - Zaporoškoj republici - Ukrajinskoj Narodnoj Republici - Sovjetskoj Ukrajini, i neovisnoj Ukrajini kakvu danas poznajemo – govorimo o istom prostoru odnosno istoj državi koja je često pod različitim pritiscima i okolnostima drugačije imenovana, ponekad u političkom ili regionalnom kontekstu, ali u glavnini je obuhvaćala kulturološki isti slavenski narod kojeg danas poznajemo kao Ukrajince.^[5]

Hrvatske termine Rus' (Rusini) i Rusija (Rusi) ovdje treba razlikovati jer nisu isti već se odnose na dva različita naroda i dvije različite zemlje.^[6] Ukrajinci svojim metalitetom i kulturnom baštinom pripadaju srednjoeuropskom (pribaltičkom) krugu naroda, a najsličniji narodi su im Bjelorusi, Rusi, Poljaci i Balti.

Zbog specifičnog zemljopisnog položaja, Ukrajinu kroz povijest često zovu «zemlja moćnih rijeka», jer je njima oduvijek povezivala vikinška i ukrajinska plemena - europski skandinavski sjever i toplo Crno more u koje se te moćne rijeke sljevaju. Također ju zovu «europska žitnica» jer je u velikom obimu blagoslovljena plodnom zemljom crnicom. Mnogi europski posjetitelji Ukrajinu stoljećima imenuju melodičnom «zemljom slavuja», a u carskim krugovima Ruskog imperija imenovana je «slavenskom Italijom» radi svojega iznimnog doprinosa u razvoju unikatne slavenske kulture.^[7]

Sadržaj 1 Državni grb i zastava 2 Povijest Ukrajine 2.1 Povijest imena Ukrajina 2.2 Povijest termina Rus’ 3 Zemljopisne karakteristike 4 Ekonomija Ukrajine 4.1 Gospodarski potencijali 5 Turizam i zabava 6 Etnonacionalni podaci 6.1 Mentalitet Ukrajinaca 7 Ukrajinski jezik 8 Administrativna podjela Ukrajine 8.1 Veći gradovi Ukrajine 8.2 Autonomna Republika Krim 9 Promet 10 Sport 11 Izvori 12 Vanjske poveznice 12.1 Ostali projekti

[uredi] Državni grb i zastava

Državna zastava Ukrajine sastoji se od dva položena polja plave i žute boje. Drevna kultura Ukrajine usko je vezana uz prirodne simoble te prema mitološkom tumačenju plava boja simbolizira vodu dok žuta boja simbolizira vatru. Prema nešto modernijem narodnom tumačenju plava boja simbolizira plavo nebo (otvorenost), dok žuta boja simbolizira zlatkaste stepske poljane (vrijednost) koje su prožete središnjom Ukrajinom.

Plavo-žuta simbolika na ukrajinskom prostoru je intenzivno prisutna od stvaranja Kijevske Rus'i čiji su vladari često službeno koristili raznoliko plavo-žuto znakovlje. Nakon pada Kijevske Rus'i 1240. godine, plavo-žuta simbolika je ponovno službeno ozakonjena u ukrajinskom parlamentu Centralnoj Radi 1918. godine.^[8]

Ukrajinski državni grb sastoji se od dva dijela: manji dio „Trizub“ koji se nalazi u središtu je glavni element velikog državnog grba te predstavlja kneževsku vlast Volodimira Velikog iz srednjovjekovne Kijevske Rus'i. Zajedno sa povijesnim grbom zaporoške vojske čini kompletan državni grb Ukrajine. Porijeklo grba Trizuba vrlo je staro i prema pronađenim primjercima u Ukrajini seže do 4. tisućljeća prije nove ere. Kijevski kneževi su kontinuirano koristili grb Trizub, a pojavljuje se i u ornamentici oružja zaporoških kozaka te u pučkom ritualnom rezbarenju.^[9]

O značenju znaka Trizuba postoji velika znastvena literatura koja upućuje na praslavensko podrijetlo znaka budući da se u različitim varijantama javlja na širokom prostoru sve do prastarih Indoarijaca. Između ostalih tumačenja, grb Trizub se često tumačio kao izraz sakralne ptice, kao monogram, geometrijski ornament.

Mnogi stručnjaci dovode službene zastave Švedske i Ukrajine u istu koleraciju makar kada je riječ o njihovim plavo-žutim tonalitetima, i često se tvrdi da su varjaški ratnici te boje prenosili sa sjevera na prostore današnje Ukrajine. Ipak, danas postoji znastvena literatura koja tvrdi da je ta simbolika prenešena sa ukrajinskih prostora na skandinavske s obzirom da je ukrajinska kultura u to vrijeme bitno prednjačila,^[10] posebno zahvaljujući utjecaju grčke kulture koja je dolazila sa prostora Bizanta već stoljećima ranije.^[11]

[uredi] Povijest Ukrajine

Detaljniji članak o ovoj temi: Povijest Ukrajine

Detaljniji članak o ovoj temi: Kijevska Rus'

Najstariji tragovi ljudske nazočnosti u Ukrajini vezani su uz početke evolucije čovjeka. Na području Ukrajine razvilo se više tipova prapovijesnih kultura od kojih je najraširenija bila Tripiljska kultura iz brončanog doba (4.-3. stoljeće pr. Kr.). Stepsko područje Ukrajine kroz povijest je bilo izloženo čestim migracijama raznih naroda, a svaki od tih naroda ostavio je neki vrijedan kulturni trag koji današnju Ukrajinu čini jednom od arheološko najzanimljivijih država u svijetu. Antički izvori na tom prostoru bilježe vladavine Kimerijaca (9. stoljeće pr. Kr. - 7. stoljeće pr. Kr.), Skita (7. stoljeće pr. Kr. - 3. stoljeća pr. Kr.), Sarmata (2. stoljeće pr. Kr. – 2. stoljeće), Gota (3. - 4. stoljeće). Obalu Crnog mora od 7. stoljeća pr. Kr. koloniziraju Grci. Gote su 375. god. pobijedili Huni koji pod Atilom stvaraju moćnu državu između Dona i Karpata (do 451.).

Ukrajinski narod svoju modernu povijest započinje u sklopu moćne antske zajednice tijekom 5. stoljeća, kada je i osnovan grad Kijev. Ukrajinska plemena tada su trajno nastanila prostore današnje istočne Poljske, sjeverne Ukrajine, južne Bjelorusije i zapadne Rusije, odnosno prostor između donjeg toka rijeke Visle i gornjeg toka rijeke Don. Iste prostore Ukrajinci su u većini naselili sve do 16. stoljeća, kada ispočetka kozačke skupine počinju aktivno naseljavati današnju jugoistočnu Ukrajinu, susjedne dijelove Ruske Federacije te konačno udaljenije ruske kolonije, posebno Daleki istok odnosno prostore Zelene Ukrajine.

Kulturno najrazvijenije ukrajinsko pleme Poljani u savezništvu s Vikinzima tijekom 9. stoljeća imalo je ključnu ulogu u formiranju prve istočnoslavenske državne formacije Kijevske Rus'i.^[12] Pod navalom Mongola u 13. stoljeću Ukrajinci su svoje središte premjestili u grad Ljviv (Lavov) u sklopu Galičko-Volinjske države, nakon čega su u 14. stoljeću dospjeli pod okupaciju Kraljevine Poljske u savezništvu s Litvom. Kao revolt na društveno ugnjetavanje u 15. stoljeću pojavljuju se ukrajinski kozaci (u početku vojnici, lovci i seljaci, kasnije plemići), koji predstavljaju neovisni ukrajinski vojni i društveni stalež. Ukrajinski kozaci su preko tri stoljeća vodili iscrpljujuće borbe kako bi uspostavili ukrajinsku autonomiju između dva moćna carstva. U 17. stoljeću stvorena je ukrajinska država Zaporoška Republika,^[13] koja je u 18. stoljeću ušla u sastav Ruskog imperija.

Ukrajinci su najveću represiju trpili u sklopu izgradnje Ruskog imperija tijekom 19. stoljeća, kada im je zabranjeno isticati bilo kakvu različitost od ruskog naroda. Ukrajinski narod prethodno poznat kao Rusini s ciljem očuvanja identiteta usvaja mlađi etnonim Ukrajinci, kako bi se razlikovao od naroda u okolici Moskve koji se počeo zvati Ruski.^[14][15] Zabranjen je ukrajinski jezik, a kultura se predstavljala kao regionalna kultura Moskve. Tijekom 19. stoljeća počeo se javljati jak osjećaj nacionalnog identiteta koji su uglavnom poticali povjesničari i pjesnici. Glavna je teškoća bila u tome što se taj osjećaj razvijao u dva središta, koja su u to vrijeme imala slabe veze. Jedno središte ukrajinskog preporoda bio je Kijev u Ruskom imperiju,^[16] a drugo središte je bio Ljviv u Austrijskom carstvu. Godine 1918. proglašena je Ukrajinska Narodna Republika, no opstanak republike je bio krajnje neizvjestan, a već 1921. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih i ruskih boljševika.

U Sovjetskoj Ukrajini je pod Staljinovim režimom ubijeno nekoliko milijuna nevinih stanovinika Ukrajine. Poseban slučaj predstavljalo je izgladnjivanje stanovnika 1932. i 1933. godine.^[17] Taj događaj danas je poznat pod imenom Holodomor ili Gladomor. Ponovna uspostava sovjetske vlasti u Ukrajini poslije Drugog svjetskog rata 1944. godine objedinila je gotovo sve ukrajinske zemlje, ali nije zadovoljila težnje Ukrajinaca za nezavisnošću. Tek je nakon Černobilske nuklearne nesreće 1986. godine, za vrijeme Mihaila Gorbačova, postalo moguće otvarati mnoštvo bolnih pitanja iz povijesti, premda se ukrajinske vlasti sve do 1991. godine nisu bitno reformirale. Dana 24. kolovoza 1991. Ukrajina je proglasila svoju neovisnost, ali u zemlji je ostalo mnoštvo nasljeđenih problema: društveni problemi, nefunkcionalna ekonomija, pretjerano naoružanje itd.

[uredi] Povijest imena Ukrajina

Stručna literatura pojašnjava da se riječ «ukrajina» razvijala među ukrajinskim plemenima raspadom praslavenske zajednice već početkom 4. stoljeća. Prvi sačuvan trag u kojem je zabilježeno ime «Ukrajina» datira iz 1187. godine, kada u Kijevskom ljetopisu autor piše o smrti perejaslavskoga kneza: «I plakaše za njim svi Perejaslavci … a zbog njeg se i Ukrajina u crno obavije». U početku je riječ «Ukrajina» primarno označavala prostor tadašnje glavne obrambene Perejaslavske kneževine u sklopu središnje srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Prostor se nalazio u neposrednoj blizini Kijevske i Černjihivske kneževine. Ime «Ukrajina» potom se susreće u staroruskim kronikama 1189., 1213., 1280. i 1282. godine, označavajući Galicijsku, Volinjsku, Holmsku i Pidlaščnu kneževinu.^[18] Ti prostori se danas nalaze između južnog toka rijeke Visle u Poljskoj i gornjeg toka rijeke Don u zapadnoj Rusiji.

U razdoblju između 14. i 17. stoljeća, u službenim povjesnim dokumentima Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije te Poljske kraljevine, izraz «Ukrajina» u širem smislu se koristi kako bi se označile staroruske regije Galicija, Volinj, Kijevščina, Podiljščina i Bratslavščina, dok se u užem smislu imenom «Ukrajina» označavao prostor srednjeg Podnjiprovlja u središnjoj odnosno južnoj Ukrajini. Tim činom dvosmislne upotrebe termina «Ukrajina», naziv se raširio i među ostalim susjednim narodima te ukrajinskim kozacima tijekom 17. stoljeća kada je stvorena staroruska Zaporoška Republika u samom središtu današnje Ukrajine. Sredinom 16. stoljeća naziv «Ukrajina» se sve češće javlja u stranim izvorima, a postepeno i na međunarodnim zemljopisnim kartama iz 1650., 1666., 1720. i dr. godina.

Nakon stvaranja vojno-političkog saveza između Zaporoške republike i Moskovske države 1654., i postepenog gubitka zaporoške autonomije 1721., središnji ukrajinski prostori prethodno imenovani «Ukrajinom», preimenovani su tijekom provedbe kolonijalne politike cara Petra I. u «Malorusiju», a nešto manje naseljen prostor oko ukrajinskog Podnjiprovlja u «Novorusiju». U sastav novoimenovane Malorusije tada potpada i regija Slobožanščina u sjeveroistočnom dijelu današnje Ukrajine, prostor na kojemu su također živjeli etnički Ukrajinci. Na prijelazu sa 19. na 20. stoljeće, staroruska elita u sklopu ukrajinskog narodnog preporoda, podcjenjivački interpretiran naziv «Malorusija» zamjenjuje staroslavenskim nazivom «Ukrajina» čime označava zasebno pravo na središnje staroruske etničke teritorije, a stariji ukrajinski etnonim «Rusini» zamjenjen je novim etnonimom «Ukrajinci». Godine 1917. po prvi puta je formirana ukrajinska država koja službeno koristi termin Ukrajina odnosno stvorena je Ukrajinska Narodna Republika.

Etimologija riječi «Ukrajina» danas ima više tumačenja. Poljska i ruska politika termin «Ukrajina» su više stoljeća tretirali u kontekstu pograničnog prostora, s političkim ciljem određivanja tog prostora kao provincije. Ukrajinski stručnjaci pojašnjavaju da se terminom «Ukrajina» označavao «rodni kraj» srednjovjekovnih staroruskih vladara i matičnog staroruskog naroda koji su imali svoje kulturno i političkog središte u Kijevu. Riječ «u-krajina» bi se doslovce prevela «u-zemlji» ili «u-državi», za razliku od onog ne autohtonog dijela zemlje koji je koloniziran u srednjovjekovnoj ekspanziji kijevskih vladara (izvan-zemlje).^[19]Termin «Ukrajina» za staroruski narod je stoljećima označavao najrazvijeniji središnji prostor srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Suvremeni lingvisti smatraju da se riječ «Ukrajina» ispravno tumači kao «zemlja naroda kojemu se pripada».

Država Ukrajina je u povijesti također često bilježena latinskim nazivom «Rutenija»^[20] što se odnosilo na ukrajinski srednjovjekovni zemljopisni termin «Rus'», a stanovnici kao «Ruteni» što se odnosilo na stariji kolektivni etnonim ukrajinskog naroda «Rusine».^[21]

[uredi] Povijest termina Rus’

Termin Rus’ danas u zemljopisnom smislu predstavlja povjesno ime države Ukrajine, dok u političkom smislu označava sinonim zajedništva pridošlih Varjaha i autohtonog ukrajinskog plemena Poljana. O porijeklu riječi Rus’ postoji nekoliko međunarodnih teorija, no prema povjesnim izvorima sa sigurnošću se može tvrditi da je riječ u početku označavala isključivo Kijevsku oblast središnje Ukrajine i ondašnje pridošlo germansko i baltsko te autohtono istočnoslavensko stanovništvo. Te je navode u javnosti prvi puta zabilježio 1837. godine carski povjesničar, filolog i etnograf Mihajlo Maksimovič.^[22]

Prema zapisima u Kijevskom ljetopisu termin Rus’ se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na mnogobrojne pridošle Varjahe u okolici Kijeva, na kojemu je stoljećima ranije živjelo ukrajinsko pleme Poljani. Zemljopisni termin Rus’ prema istim tvrdnjama se odnosio na trokutasti prostor između ukrajinskih rijeka Dnjepar, Irpin i Ros u samom središtu sjeverne Ukrajine.^[23] U 9. stoljeću, politički termin Rus’ koji je počeo predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Varjaha i Poljana,^[24] kasnije se proširio gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rus’i, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom Bjelorusijom. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne regije Bijela, Crna i Crvena Rus’ sa svojim središtem u Kijevu u sklopu Male Rus’i. Središnja regija Mala Rus’ je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rus’i i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, Černigvske, Poltavske i Čerkaške oblasti.

Istočnoslavenska plemena koja su prihvatila i usvojila rus’ku (starorusku) kulturu Varjaha i Poljana, zajedno s njima su prihvatili njihov etnički naziv Rusini (etnonimi: Rusiči, Rusnaci, srednjovjekovni Rusi (od lat. Russi)), a plemena koja nisu prihvatila i usvojila istu kulturu nazvana su rus’kim narodom (rus’ki ljudi) jer su se nalazila pod kontrolom Kijeva u sklopu iste države. Prema ukrajinskim povjesničarima, varijaciju termina rus’ki ljudi, u 18. stoljeću su službeno prihvatili današnji Rusi kroz jedan od svojih etnonima Russkie.^[25]

Stariji ukrajinski etnonim Rusini zadržao se kod Ukrajinaca sve do 20. stoljeća u ukrajinskim regijama Galiciji, Bukovini i Zakarpatju. Te ukrajinske regije su se duže vrijeme nalazile u sastavu susjednih država izvan svoje matice, koja je u sklopu kulturnog preporoda pred ruskom asimilacijskom politikom počela koristiti mlađi etnonim Ukrajinci. Manji dio ukrajinskog stanovništva u Zakarpatju koji najduže nije bio povezan sa svojom ukrajinskom maticom, podlegao je usvajanju vlastitog etničkog opredijeljenja, koji su poticali tuđi narodi u sklopu svojih politika s krajnjim ciljem odnarođivanja i asimilacije. Više od 55.000 njihovih potomaka u Ukrajini i svijetu, s često poslovačenim ili pomađarenim prezimenima, i danas često koristi naziv Rusini.^[26]

[uredi] Zemljopisne karakteristike

Ukrajina na kopnu graniči s 7 europskih država s ukupnom dužinom granice od 4.663 kilometara: Ruska Federacija (1.576 km), Bjelorusija (891 km), Poljska (526 km), Slovačka (97 km), Mađarska (103 km), Rumunjska (531 km) i Moldavija (939 km). Ukrajina se odlikuje raznovrsnim geografskim i klimatskim uvjetima. Njezin središnji dio zauzimaju stepe isprekidane niskim visoravnima i sljevovima rijeka, osobito nizinom i visoravni rijeke Dnjepar. Na sjeveru Ukrajinu od Bjelorusije dijele močvare rijeke Pripjat. Južni dio obuhvaća obalnu nizinu duž Crnog i Azovskog mora, dužina iznosi 2.782 km. Istočna Ukrajina sastoji se od slijeva rijeke Donjeck i zapadnog ruba Srednjoruske uzvisine. Najvažnije su obilježje zapadne Ukrajine prekrasne planine Karpata s najvišim vrhom Goverlja (2.061 m). Krimski poluotok na samom jugu, koji tvori zasebnu geografsku jedinicu, odlikuje se sredozemnom klimom. U Krimskom gorju najviši je vrh Roman-Koš (1.545 m). Najvažnije rijeke su Dnjepar i Dnjestar koje teku sa sjevera prema jugu i utječu u Crno more.

[uredi] Ekonomija Ukrajine

Gospodarstvo Ukrajine je u fazi razvoja slobodnog tržišta, s bruto domaćim proizvodom koji je doživio ubrazani rast posljednih nekoliko godina. Gospodarstvo Ukrajine trenutačno je rangirano na 45. mjestu u svijetu prema nominalnom BDP-u iz 2008. godine, uz ukupni nominalni BDP od 179.725 USD te BDP-u od 3,920 USD po stanovniku. Ukrajinsko gospodarstvo je uz rusko predstavljalo glavnu gospodarsku komponentu u bivšem Sovjetskom Savezu, kako u industriji, tako i u poljoprivredi. Nakon proglašenja nezavisne Ukrajine, država se poput ostalih bivših sovjetskih republika, našla pred velikom recesijom, inflacijom i drastičnim padom proizvodnje. Oporavak gospodarstva i rast BDP-a je tek registriran 2000. godine, kada su započete temeljite ekonomske reforme. U 2007. godini rast BDP-a je nastavio rasti i on je tada u prosjeku iznosio oko 7%.^[27]

Svjetska finacijska kriza 2008. je teško pogodila i gospodarstvo Ukrajine koje je bilo prisiljeno pozajmiti novac od Svjetske banke. Predviđanja Svjetske banke tumače da bi se tijekom 2009. ukupan rast gospodarske proizvodnje Ukrajine mogao smanjiti za 15%, dok bi inflacija mogla doseći 16,4% ^[28] S druge strane, ukrajinska vlada predviđa rast BDP-a od 0,4% u 2009. i usporavanje inflacije na 9,5% , što mnogi ukrajinski ekonomisti smatraju najoptimističnijim rezultatima.^[29] U 2008. godini ukrajinska novčana valuta grivnja (hrivnja) je pala za 38% u odnosu na američki dolar, nalazeći se jedino ispred islandske krune i sejšelijskih rupija. Prema prognozama ukrajinskog Državnog centra za zapošljavanje nezaposlenost u Ukrajini će sa 3% u 2008. vjerojatno skočiti na 9% u 2009. godini, što znači da će na Zavodu za zapošljavanje biti prijavljeno oko 3 milijuna ljudi.^[30]

[uredi] Gospodarski potencijali

Ukrajina ima gotovo sve elemente najnaprednijih europskih gospodarstava, bogata poljoprivrdna zemljišta, dobro razvijenu industrijsku bazu, visoko obučenu radnu snagu i kvalitetan obrazovni sustav, ali njezin ogroman potencijal iz političkih razloga i dalje nije realiziran do poželjne granice razvoja zemlje veličine Ukrajine s takvim omjerom stanovnika. Zbog istih razloga Ukrajina se danas smatra relativno siromašnom europskom državom koja ima potencijal postati bogata država u vrlo kratkom razdoblju. Ukrajina je bogata prirodnim resursima i nepoznatim količinama raznih minerala. Poznate rezerve nafte u zemlji su uglavnom iscrpljene u prethodnom sovjetskom razdoblju, no Ukrajina i dalje obiluje ugljenom, prirodnim plinom, hidroelektričnom energijom i sirovinama za proizvodnju nuklearnog goriva. Vrlo je razvijena industrija obojenih metala, proizvodnja ljevanog željeza, čelika i cijevi. Godine 2005., Ukrajina je predstavlja 8 zemlju u svijetu po proizvodnji čelika.^[31]

U Ukrajini je također razvijena kemijska industrija koja obuhvaća proizvodnju koksa, mineralnih gnojiva i sumporne kiseline. Finalna dobra uključuju prizvodnju metalurške opreme, dizel lokomotiva, traktora, automobila i aviona. Zemlja posjeduje masivnu high-tech industrijsku bazu, koja se uglavnom nadovezala na bivšu razvijenu sovjetsku tehnologiju, elektroniku, industriju naoružanja i program svemirske tehnologije, koji se i dalje nalaze u državnom vlasništvu i time su tek relativno razvijene u smislu poslovne prakse. Ukrajina je jedan od glavnih proizvođača žita, šećera, mesa i mliječnih proizvoda te jedan od glavnih izvoznika električne energije u Europi. Najveću trgovinsku razmjenu Ukrajina ima sa Rusijom i Europskom unijom.^[32] Ukrajina je 2008. godine primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju.^[33]

[uredi] Turizam i zabava

Detaljniji članak o ovoj temi: Ukrajinska kultura

Duhovnost, religija i srednjovjekovna kultura nezaobilazan su segment ukrajinskoga turizma. Još od poganskih vremena Ukrajina je bila dom mnogih religija i naroda. Sofija Kijevska i Kijevsko-pečerska lavra možda su najpoznatiji povijesni spomenici vjere i duhovnosti u Ukrajini, ali također postoji mnogi nedovoljno istraženi segmenti ukrajinske povijesti. Povijest i arhitektura Ukrajine vrlo su raznoliki i vezani su za prastare kulture poput Tripiljske i Skitske kulture. Mnoštvo ukrajinskih muzeja na otvorenom prostoru mogu dočarati prošlost Istočnih Slavena, osobito ako posjetite Ukrajinu u vrijeme narodnih običaja. Ukrajinu kroz povijest prate dva specifična naziva «Slavenska Italija» i «Zemlja Slavuja», radi njezinog iznimnog doprinosa u razvoju unikatne istočnoslavenske kulture.

Crno more i Azovsko more na jugu Ukrajine nude čistu i duboku vodu te pješčane i šljunkovite plaže. Poluotok Krim obiluje kulturnim spomenicima, a ljeti prevladava sredozemna i subtropska klima koja pogoduje rastu raznolikog bilja koje se često koristi u zdravstvene svrhe. U zapadnoj Ukrajini, najveću pozornost pljene ukrajinski Karpati, čija planina nudi čista jezera i brze rijeke pogodne za ljubitelje ekstremnih riječnih sportova. U zemlji postoji veliki broj prirodnih lječilišnih kompleksa koji nude zdravstvene usluge, posebno pročišćavanje dišnih puteva u rudnicima soli u Prikarpatju ili odmarališta u kupkama od mineralizirane zemlje. Ukrajina obiluje posebnom i ukusnom ukrajinskom kuhinjom te vinima vrlo visoke kvalitete.

Ukrajinski gradovi poput Kijeva, Ljviva, Odese, Harkiva, Donjecka višemiljunski su gradovi s više lijepih znamenitosti. Svi gradovi u Ukrajini imaju svoje posebnosti i gotovo svaki ima zasebnu tradiciju i specifičnu povijest svoga podneblja. Ukrajina ima mnoštvo starih dvoraca, zamaka, čije obnavljanje je u tijeku, te doista stare građevine visoke kulturne vrijednosti. Gotovo cjelokupno središte grada Ljviva u zapadnoj Ukrajini stavljeno je pod zaštitu UNESCO-a. Sela su doista već gotovo desetljećima nepromijenjena, što zbog nedostatka finacijskih sredstava, što zbog očuvanja kulturne baštine. Etnografski muzeji na otvorenom prostoru u blizini većih ukrajinskih gradova prikazuju način života običnog puka u nekadašnjem Ruskom imperiju.

Ukrajina je specifična zemlja, jer se tu sudaraju dvije europske kulture, istočna i zapadna. Razni sadržaji, poput Festivala kozačkih igra u vrlo starom gradu Kamjanec-Podiljsku, prikazuju originalne ukrajinske odlike i maštovitost turizma, a često se kombiniraju turizam i humanitarne akcije. O Ukrajini se donedavno malo znalo, no njezinim osamostaljivanjem 1991. otvorena su vrata svim gostima koje zanima ljepota i posebnost ukrajinske kulture. Ukrajinci su po prirodi miroljubivi, ponosni i tolerantni ljudi sa izraženijim srednjoeuropskim mentalitetom koji se donekle razlikuje od ruskog, što se najviše može primjetiti u njihovom tradicijskom štovanju tradicionalne kršćanske kulture, prirodnih ljepota, ženske uloge u društvu i ostalog.

[uredi] Etnonacionalni podaci

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2005. godine, u Ukrajini živi 47,5 milijuna stanovnika. Stanovništvo čine: Ukrajinci 77,8%, Rusi 17,3%, Bjelorusi 0,6%, Moldavci 0,5%, Krimski Tatari 0,5%, Bugari 0,4%, Mađari 0.3%, Rumunji 0,3%, Poljaci 0,3%, Židovi 0,2% i ostali 1,8%.^[34] Zbog dugotrajne okupacije Ukrajinci u dijaspori broje između 16 i 20 milijuna ljudi, posebno u Ruskoj Federaciji gdje ih živi između 5 i 8 milijuna. Zbog represivne Staljinove politike, veliki dio Ukrajinaca u Ruskoj Federaciji se izjašanjavao kao da su etnički Rusi, to se donekle odrazilo na njihovu asimilaciju.^[35][36][37] Narod Rusini koji živi u zapadnoj Ukrajini broji nešto više od pola milijuna ljudi, Ukrajinci ga smatraju dijelom ukrajinske nacije, no zbog specifičnosti rusinskog pitanja u svijetu, pokrenute su razne polemike oko pitanja rusinske posebnosti ili pak nacionalnosti, posebno u Srbiji i Slovačkoj, u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj.

Nacionalne manjine u Ukrajini zastupljene su u svim državnim strukturama. Za poboljšanje međudjelovanja organizacija nacionalnih manjina s izvršnom vlasti i lokalnom samoupravom nastala je 2000. Udruga predstavnika nacionalnih manjina. Ukrajinska država aktivno pomaže nacionalnim manjinama u njihovim etnokulturnim potrebama: održanju njihovih običaja i tradicija, razvoju jezika i obrazovanja, amaterskoj i profesionalnoj umjetnosti, očuvanju povjesnih i kulturnih spomenika, izdavnja novina itd.^[38] Dva milijuna djece obrazuje se na jezicima nacionalnih manjina. Podaci ministrastva obrazovanja i znanosti predočavaju da u Ukrajini danas postoji: 1.880 ruskih škola, 94 rumunjske, 69 mađarskih, 12 krimsko-tatarskih, 4 poljske, 9 moldavskih škola te preko 2.200 dvojezičnih škola. Na materinjem jeziku nacionalnih manjina izlazi 169 tiskanih izdanja, 46 ih izlazi na razini cijele države.^[39]

[uredi] Mentalitet Ukrajinaca

Detaljniji članak o ovoj temi: Ukrajinci
Detaljniji članak o ovoj temi: Ukrajinci u Rusiji

Ukrajinci pripadaju grupi slavenskih naroda sa izraženijim srednjoeuropskim (pribaltičkim) mentalitetom koji se donekle razlikuje od susjednog poljskog ili ruskog. Stara povijest ukrajinskog naroda, još je od antičkog razdoblja kreirala njihovu zasebnu nacionalnu kulturu i specifičan ukrajinski mentalitet koji je bio intenzivno povezan sa dva recipročno kontrasna podneblja: starogrčkim i skandinavskim. Ukrajinski narod se kulturološki konsolidirao već tijekom 10. i 11. stoljeća u sklopu Kijevske Rus'i te je kao takav do 13. stoljeća bio dominantan ostalim susjednim narodima. Mnogi kulturološki elementi u poljskom, bjeloruskom i ruskom društvu preuzeti su upravo od Ukrajinaca. Uz primjetno poštovanje prema prirodi i njezinim blagodatima, treba spomenuti da su žene u ukrajinskom društvu tradicionalno imale uvažavan status i nerijetko su bile uključene u društvena zbivanja sve do uspostave Sovjetskog Saveza. Danas se Ukrajinci smatraju otvorenim, dobronamjernim i tolerantnim ljudima,^[40] te su izrazito ponosni na svoju nacionalnu kulturu, koja se usprkos višestoljetnim restrikcijama, smatra jednom od najbogatijih, ali i najstarijih europskih kultura. Proces rusifikacije tijekom posljednja tri stoljeća ostavio je poseban trag na svjetonazor ukrajinskog stanovništva^[41] prije svega u jugoistočnoj Ukrajini koja je nakon Staljinove represije naknadano naseljavana ruskim stanovništvom.

S obzirom da su prostore Ukrajine kroz povijest naseljavali mnogi drugi narodi, počevši od Grka i Varjaha, pa do Poljaka i Rusa, Ukrajinci su relativno rano prihvatili kulturno-političke vrijednosti umjereno multikulturalne sredine i njezina vidno demokratična obilježja. Na prostorima Ukrajine sve do dolaska ruskog cara Petra I. u 18. stoljeću nije bila poznata snažna autokratska vladavina nalik carskoj ili pak sovjetskoj iz 20. stoljeća. Ukrajinci su prema tome gotovo uvijek prirodno podilazili i težili nekim oblicima demokratskog odlučivanja, da li tipa oligarhijsko-monarhijskog u sklopu Kijevske Rusi ili gotovo demokratskog u Zaporošjoj Republici, ovisilo je o društveno-političkim uvjetima pojedinih razdoblja. Ukrajinski hetman Pilip Orlik je zaslužan za formuliranje jednog od prvih demokratskih ustava u Europi, što govori o visokoj razini europske političke i druge kulture među Ukrajincima u 16. i 17. stoljeću. Uz navedeno treba naglasiti da su Ukrajinci nakon 14. stoljeća vodili gotovo neprestanu političku i druge oblike borbe s ciljem uspostavljanja vlastite autonomije u sklopu određenih državnih zajednica ili pak samostalne ukrajinske države, što se odrazilo na njihov relativno tolerantan svjetonazor i borbu za razvoj demokratskog društva.

[uredi] Ukrajinski jezik

Detaljniji članak o ovoj temi: Ukrajinski jezik

Službeni jezik u Ukrajini je ukrajinski, no na ulicama glavnog grada Kijeva, i u pojedinim jugoistočnim ukrajinskim gradovima, često se koristi ruski jezik.

Od ukupno 46,5 milijuna ukrajinskih građana, ukrajinskim jezikom se aktivno služi njih oko 32,5 milijuna; od toga u gradovima živi njih preko 16 milijuna, a ostatak u ukrajinskoj ruralnoj sredini. Do 14 milijuna ukrajinskih građana često se služi ruskim jezikom ili rusko-ukrajinskom jezičnom kombinacijom Suržik (njih do 20%).^[42] Danas se ukrajinskim jezikom ponajviše služe ukrajinski intelektualci, prosvjetni djelatnici i slični stručnjaci, dok se ruski jezik često koristi u sferi ukrajinske estrade i ekonomije s obzirom da je Rusija najveći ekonomski partner Ukrajine. Specifičan ruski jezik ukrajinskog podneblja koristi se uglavnom u urbanim sredinama jugoistočne Ukrajine i na poluotoku Krimu. Na Krimu svega 10% stanovnika govori jasnim ukrajinskim jezikom, a mediji su u službi politike do 2004. pratili događanja isključivo na ruskom jeziku.

Jezična podjela ukrajinskog društva ne podudara se sa njegovom etničkom podjelom, a paradoksalno je to da autohtono ukrajinsko stanovništvo nije asimiliralo ruske doseljenike, nego su doseljenici rusificirali dio autohtonog stanovništva. Razlog tomu je da je Ukrajina od 1654. bila prvo carsko-ruska, a potom sovjetsko-ruska kolonija u kojoj je ruski jezik bio službeni i uvodio se posebnim mjerama.^[43] U svih tih 337 godina Rusija je provodila žestoku asimilacijsku politiku kroz rusifikaciju ukrajinskih prostora te je u istom razdoblju ukrajinski jezik iskorijenjivan na vrlo represivan način,^[44] uključujući smaknuća većeg broja ukrajinskih intelektualaca. Tek nakon ostvarivanja ukrajinske neovisnosti 1991., ljudi su se djelomično oslobodili kulturnog, prosvjetnog i vjerskog ugnjetavanja te uporaba ukrajinskog jezika bilježi neometan rast. Nakon 2004. situacija se počela dodatno oporavljati u korist ukrajinskog jezika.

Po razini svoga razvoja ukrajinski jezik spada među najrazvijenije jezike svijeta. Smatra se sukladnim potomkom kolokvijalnih staroslavenskih jezika kojima se pričalo u središnjoj Kijevskoj Rus’i i gradu Kijevu od 10. do 13. stoljeća. Potpuno su razvijene sve jezične kategorije i potkategorije, stvorena je terminologija za gotovo sve znanosti. Službeni stil prati sve sfere unutarnjega i međunarodnog političkog i društvenog života. Publicistički stil ima višestoljetnu povijest.^[45][46] Umjetnička djela stvorena na modernom ukrajinskom književnom jeziku pišu se već više od dvjesto godina. Tijekom tog vremena nastala je velika literatura s dubokim tradicijama, stvorena su mnoga remek-djela lijepe književnosti u kojima je umjetnička riječ dosegla savršenstvo. Osim toga, na ukrajinski je prevedena cijela svjetska klasika, počevši od Homera. Ukrajinski jezik danas ponovno stječe ugled svjetskog slavenskog jezika^[47] i češće se koristi u međunarodnim institucijama Europe i ostatka svijeta.

[uredi] Administrativna podjela Ukrajine

Ukrajina je podijeljena na 24 administrativne jedinice koje se nazivaju oblastima, jednu autonomnu republiku i dva grada s posebnim statusom. Oblasti se dijele na manje jedinice koje se nazivaju rajonima.

Većina se ukrajinskih oblasti naziva prema oblasnom središtu (npr. Lavovska oblast). Uz to, još se tradicionalno na korijen riječi oblasnog središta dodaje sufiks –ščin- i na taj način su nastali tradicionalni nazivi poput Odeščina, Kijevščina (usp. hrv. Labinština).

Iznimka tog pravila su Volinjska i Zakarpatska oblast sa središtima u Lucku i Užgorodu. Kijev kao glavni grad je administrativno zasebna jedinica koja je ujedno i središte istoimene oblasti. Uz njega, još je Sevastopolj grad s posebnim statusom. Oblasno središte je najčešće najveći i najrazvijeniji grad u regiji.

[uredi] Veći gradovi Ukrajine

• Kijev   2,611,300 stanovnika
• Dnjepropetrovsk   1,860,000 stanovnika
• Donjeck   1,566,000 stanovnika
• Harkiv   1,461,000 stanovnika
• Odesa   1,080,000 stanovnika
• Lavov   735,000 stanovnika

[uredi] Autonomna Republika Krim

Bivša ukrajinska Krimska oblast, danas Autonomna Republika Krim (ukr.: Крим, Автономна Республіка Крим, rus: Крым, Автономная Республика Крым, krim. tatarski: Qırım, Qırım Muhtar Cumhuriyeti) je parlamentarna repubilka koja nema zasebnog predsjednika. Ima vlastiti ustav, Zakonodavno Vrhovno vijeće te izvršno Vijeće ministara s velikom autonomijom u donošenju lokalnih pitanja. Glavni grad AR Krim je Simferopolj.

Popis ukrajinskih oblasti

Oblast (hrvatski)	Oblast (ukrajinski)	Tradicionalni naziv	Oblasno središte
Čerkaška oblast	Черкаська область Čerkas'ka oblast'	Черкащина Čerkaščyna	Черкаси, (Čerkasy)/ Čerkasi
Černigivska oblast	Чернігівська область Černigivs'ka oblast'	Чернігівщина Černigivščyna	Чернігів, Černigiv
Černivačka oblast	Черніветська область Černivets'ka oblast'	Чернівеччина Černiveččyna	Чернівці, Černivci
Dnjipropetrovska oblast	Дніпропетровська область Dnipropetrovs'ka oblast'	Дніпропетровщина Dnipropetrovščyna	Дніпропетровськ (Dnipropetrovs'k)/ Dnjipropetrovsk
Donečka oblast	Донецька область Donets'ka oblast'	Донеччина Doneččyna	Донецьк, (Donec'k)/ Doneck
Ivano-Frankivska oblast	Івано-Франківська область Ivano-Frankivs'ka oblast'	Івано-Франківщина Ivano-Frankivščyna	Івано-Франківськ, (Ivano-Frankivs'k) / Ivano-Frankivsk
Harkivska oblast	Харківська область Harkivs'ka oblast'	Харківщина Harkivščyna, ili Слобожанщина Slobožanščyna	Харків, Harkiv
Hersonska oblast	Херсонська область Hersons'ka oblast'	Херсонщина Hersonščyna	Херсон, Herson
Hmeljnička oblast	Хмельнитська область Hmel'nyts'ka oblast'	Хмельниччина Hmel'nyččyna	Хмельницький, (Hmel'nyc'kyj)/ Hmeljnicki
Kijevska oblast	Київська область Kyjivs'ka oblast'	Київщина Kyjivščyna	Київ, (Kyjiv)/ Kijev
Kirovogradska oblast	Кіровоградська область Kirovograds'ka oblast'	Кіровоградщина Kirovogradščyna	Кіровоград, Kirovograd
Luganska oblast	Луганська область Lugans'ka oblast'	Луганщина Luganščyna	Луганськ, (Lugans'k) / Lugansk
Lavovska oblast	Львівська область L'vivs'ka oblast'	Львівщина L'vivščyna	Львів, (L'viv) / Lavov / Ljviv/ Lvov
Mikolajivska oblast	Миколаївська область Mykolaivs'ka oblast'	Миколаївщина Mykolajivščyna	Миколаїв, (Mykolajiv) / Mikolajiv
Odeška oblast	Одеська область Odes'ka oblast'	Одещина Odeščyna	Одеса, Odesa
Poltavska oblast	Полтавська область Poltavs'ka oblast'	Полтавщина Poltavščyna	Полтава, Poltava
Rivanjska oblast	Рівненська область Rivnens'ka oblast'	Рівненщина Rivnenščyna	Рівне, Rivne
Sumska oblast	Сумська область Sums'ka oblast'	Сумщина Sumščyna	Суми, (Sumy) / Sumi
Ternopiljska oblast	Тернопільська область Ternopil's'ka oblast'	Тернопільщина Ternopil'ščyna	Тернопіль, (Ternopil') / Ternopilj
Vinička oblast	Віннитська область Vinnyts'ka oblast'	Вінниччина Vinnyččyna	Вінниця, (Vinnycja) / Vinicja/ Vinica
Volinjska oblast	Волинська область Volyns'ka oblast'	Волинь Volyn'	Луцьк, (Luc'k)/ Luck
Zakarpatska oblast	Закарпатська область Zakarpats'ka oblast'	Закарпаття Zakarpattja	Ужгород, Užgorod
Zaporiška oblast	Запорізька область Zaporiz'ka oblast'	Запоріжчина Zaporižčyna	Запоріжжя, (Zaporižžja)/ Zaporožje
Žitomirska oblast	Житомирська область Žytomyrs'ka oblast'	Житомирщина Žytomyrščyna	Житомир, (Žytomyr)/ Žitomir

[uredi] Promet

Detaljniji članak o ovoj temi: Promet Ukrajine

Ukrajinska prometna mreža dobro je razvijena, a osobito riječna plovidba koja služi brojnim plovnim rijekama i kanalima; sustav Don-Volga povezuje Ukrajinu s Moskvom. Najvažnije su luke Odesa na Crnom moru i Mariupolj na Azovskome moru. Uz Kijev i Odesu nalaze se međunarodne zračne luke.

[uredi] Sport

• Nacionalni olimpijski odbor Ukrajine (eng.)

[uredi] Izvori

[uredi] Vanjske poveznice

• Enciklopedija Ukrajine (eng.)
• Povijest Ukrajine (ukr.)
• Povijesna karta ukrajinskih zemalja u 11. stoljeću (ukr.)
• Povijesna karta ukrajinskih zemalja u 13. stoljeću (ukr.)
• Veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj (hr.)
• Vijesti iz Ukrajine (eng.)

[uredi] Ostali projekti

	U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ukrajina
	U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu: Ukrajina
	U Wikimedijinu spremniku nalazi se atlas Ukrajine