Ukrajina

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ukrajina
Україна
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Ukr. Воля, злагода, добро!
(Volja, zlahoda, dobro!)
Hrv. "Sloboda, sloga, dobro!"
Himna
Još Ukrajina nije nestala
Položaj Ukrajine
Glavni grad Kijev
Službeni jezik ukrajinski
Vlada
 - Predsjednik Oleksandr Turčinov
 - Predsjednik Vlade Arsenij Jacenjuk
Neovisnost Od Sovjetskog Saveza
24. kolovoza 1991.
Površina 43. po veličini
 - ukupno 603.700 km2
 - % vode 7 %
Stanovništvo 26. po veličini
 - ukupno (2006) 46,710.816
 - gustoća 77,4/km2
BDP (PKM) procjena 2007.
 - ukupno 390.306 milijardi $ (28.)
 - po stanovniku 8.404 $ (87.)
Valuta ukrajinska grivnja (100 kopijki)
Pozivni broj +380
Vremenska zona UTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak .ua

Ukrajina (ukrajinski jezik: Україна / Ukrajina) je država u istočnoj Europi. Po svojoj površini od 603.700 četvornih kilometara, Ukrajina je najveća europska država, na drugom je mjestu ako se uzme u obzir europska površina euroazijske Ruske Federacije. Po državnom uređenju Ukrajina je republika, a zakonodavnu vlast obnaša Vrhovna Rada - ukrajinski parlament s 450 zastupničkih mjesta.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada.

Moderna povijest Ukrajine započinje u sklopu dominacije Istočnih Slavena i stvaranja prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i u 9. stoljeću. Ukrajina tada predstavlja kulturno i političko središte srednjovjekovnog istočnoslavenskog stanovništva i sve do 12. stoljeća biva najveća i najmoćnija država u Europi.[1]

Ukrajina danas predstavlja dom prve moderne demokracije, koja se manifestirala kroz republikansku formu Zaporoške republike, osnovane sredinom 17. stoljeća, nakon ustanka ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog.[2]

U Velikom sjevernom ratu, Ukrajina je podjeljena između nekoliko moćnih vojnih sila, a tijekom 19. stoljeća, najveći dio teritorija Ukrajine je potpao pod vlast Ruskog Carstva, dok se ostatak našao pod vlašću Austro-Ugarske.

Nakon pokušaja uspostavljanja ukrajinske neovisnosti kroz stvaranje Ukrajinske Narodne Republike tijekom Prvog svjetskog rata, 1922. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih boljševika. Ukrajina je 1945. bila jedan od osnivača značajne međunarodne organizacije Ujedinjenih Naroda. Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajina je obuhvatila svoje zapadne regije Galiciju, Bukovinu i Zakarpatje na kojima su također živjeli etnički Ukrajinci, a 1954. formirane su današnje granice države koja uključuje i poluotok Krim na sjevernoj obali Crnog mora.

Svoju potpunu nezavisnost Ukrajina stječe raspadom Sovjetskog Saveza 1991., nakon čega prelazi na tržišnu ekonomiju što se odrazilo bolnom osmogodišnjom recesijom. Nakon 2000. godine ukrajinska ekonomija se počela stabilizirati i zabilježen je godišnji rast BDP-a od 24 posto. Ukrajina danas predstavlja jedno od najdimaničnijih gospodarskih tržišta na svijetu.[3]

Terminologija: Govoreći danas o povjesnom terminu Rus’ [4] koji je najkasnije od 7. stoljeća prisutan u ukrajinskoj povijesti; zatim državama Kijevskoj Rus’i (lat. Rutenija; prema nazivu Rus') - Zaporoškoj Republici - Ukrajinskoj Narodnoj Republici - Sovjetskoj Ukrajini, i neovisnoj Ukrajini kakvu danas poznajemo – govorimo o istom prostoru odnosno istoj državi koja je često pod različitim pritiscima i okolnostima drugačije imenovana, ponekad u političkom ili regionalnom kontekstu, ali u glavnini je obuhvaćala kulturološki isti slavenski narod kojeg danas poznajemo kao Ukrajince.[5]

Panorama glavnog ukrajinskog grada Kijeva.

Neovisno o tome što su kroz povijest Ukrajinu u nekim zapadnim europskim izvorima (također jugoslavenskim) često poistovijećivali s današnjom Rusijom, oslovljavajući je pritom »Starom Rusijom«, »Zapadnom Rusijom« i sličnim terminima, hrvatske termine Rus' (Rusini) i Rusija (Rusi) ovdje treba razlikovati jer nisu isti već se odnose na dva različita naroda i dvije različite zemlje.

Ukrajinski kulturni identitet od samih početaka razvijao se u nešto drugačijem okruženju od onog ruskog te je do danas ostao neprestano povezan s europskim kulturno-civilizacijskim mijenama, često u izravnom dodiru s zapadnoslavenskim, baltičkim i drugim zapadnoeuropskim narodima.[6] Ukrajinci svojim metalitetom i kulturnom baštinom pripadaju srednjoeuropskom (ujedno pribaltičkom) krugu naroda, a najsličniji narodi su im Bjelorusi, Poljaci, Balti i naravno Rusi s kojima intenzivno dijele povijesna zbivanja posljednjih 300 godina.

Zbog specifičnog zemljopisnog položaja, Ukrajinu kroz povijest često zovu «zemlja moćnih rijeka», jer je njima oduvijek povezivala vikinška i ukrajinska plemena - europski skandinavski sjever i toplo Crno more u koje se te moćne rijeke sljevaju. Također ju zovu «europska žitnica» jer je u velikom obimu blagoslovljena plodnom zemljom crnicom.

Mnogi europski posjetitelji Ukrajinu stoljećima imenuju melodičnom «zemljom slavuja», a u carskim krugovima Ruskog imperija imenovana je «slavenskom Italijom» radi svojega iznimnog doprinosa u razvoju unikatne slavenske kulture.[7]


Državni grb i zastava[uredi VE | uredi]

Ukrajina je velikim dijelom prekrivena plavo-žutim tonovima, Odeška oblast
Znakovlje vladara iz prve ukrajinske državničke dinastije Rurik (9.-14. st.)
Srednjovjekovna država Kijevska Rus' (1220.-1240.); prostor Ukrajine. Autohtoni ukrajinski prostor između Visle i Dona.
Teritorijalne granice federativne Poljsko-Litvanske države (1619.) s ucrtanim današnjim granicama država

Državna zastava Ukrajine sastoji se od dva položena polja plave i žute boje. Drevna kultura Ukrajine usko je vezana uz prirodne simoble te prema mitološkom tumačenju plava boja simbolizira vodu dok žuta boja simbolizira vatru. Prema nešto modernijem narodnom tumačenju plava boja simbolizira plavo nebo (otvorenost), dok žuta boja simbolizira zlatkaste stepske poljane (vrijednost) koje su prožete središnjom Ukrajinom.

Plavo-žuta simbolika na ukrajinskom prostoru je intenzivno prisutna od stvaranja Kijevske Rus'i čiji su vladari često službeno koristili raznoliko plavo-žuto znakovlje. Nakon pada Kijevske Rus'i 1240. godine, plavo-žuta simbolika je ponovno službeno ozakonjena u ukrajinskom parlamentu Centralnoj Radi 1918. godine.[8]

Ukrajinski državni grb sastoji se od dva dijela: manji dio „Trizub“ koji se nalazi u središtu je glavni element velikog državnog grba te predstavlja kneževsku vlast Volodimira Velikog iz srednjovjekovne Kijevske Rus'i. Zajedno s povijesnim grbom zaporoške vojske čini kompletan državni grb Ukrajine. Porijeklo grba Trizuba vrlo je staro i prema pronađenim primjercima u Ukrajini seže do 4. tisućljeća prije nove ere. Kijevski kneževi su kontinuirano koristili grb Trizub, a pojavljuje se i u ornamentici oružja zaporoških kozaka te u pučkom ritualnom rezbarenju.[9]

O značenju znaka Trizuba postoji velika znastvena literatura koja upućuje na praslavensko podrijetlo znaka budući da se u različitim varijantama javlja na širokom prostoru sve do prastarih Indoarijaca. Između ostalih tumačenja, grb Trizub se često tumačio kao izraz sakralne ptice, kao monogram, geometrijski ornament.

Mnogi stručnjaci dovode službene zastave Švedske i Ukrajine u istu koleraciju makar kada je riječ o njihovim plavo-žutim tonalitetima, i često se tvrdi da su varjaški ratnici te boje prenosili sa sjevera na prostore današnje Ukrajine. Ipak, danas postoji znastvena literatura koja tvrdi da je ta simbolika prenešena s ukrajinskih prostora na skandinavske s obzirom da je ukrajinska kultura u to vrijeme bitno prednjačila,[10] posebno zahvaljujući utjecaju grčke kulture koja je dolazila s prostora Bizanta već stoljećima ranije.[11]

Povijest Ukrajine[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Ukrajine
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kijevska Rus'

Pretpovijest[uredi VE | uredi]

Najstariji tragovi ljudske nazočnosti u Ukrajini vezani su uz početke evolucije čovjeka. Na području Ukrajine razvilo se više tipova prapovijesnih kultura od kojih je najraširenija bila tripiljska kultura iz brončanog doba (4.-3. stoljeće pr. Kr.). Stepsko područje Ukrajine (Pontska stepa) kroz povijest je bilo izloženo čestim migracijama raznih naroda, a svaki od tih naroda ostavio je neki vrijedan kulturni trag koji današnju Ukrajinu čini jednom od arheološko najzanimljivijih država u svijetu.

Kijevska Rus' na vrhuncu moći u 11. stoljeću stvorena je uz pomoć ukrajinskog plemena Poljana i pridošlih Vikinga.
Ukrajinska utvrda Kamjanec-Podiljskij iz 11. stoljeća

Stari vijek[uredi VE | uredi]

Antički izvori na tom prostoru bilježe vladavine Kimerijaca (9. stoljeće pr. Kr. - 7. stoljeće pr. Kr.), Skita (7. stoljeće pr. Kr. - 3. stoljeća pr. Kr.), Sarmata (2. stoljeće pr. Kr.2. stoljeće), Gota (3. - 4. stoljeće). Obalu Crnog mora od 7. stoljeća pr. Kr. koloniziraju Grci. Gote su 375. god. pobijedili Huni koji pod Atilom stvaraju moćnu državu između Dona i Karpata (do 451.).

Ukrajinski narod svoju modernu povijest započinje u sklopu moćne antske zajednice tijekom 5. stoljeća, kada je i osnovan grad Kijev. Ukrajinska plemena tada su trajno nastanila prostore današnje istočne Poljske, sjeverne Ukrajine, južne Bjelorusije i zapadne Rusije, odnosno prostor između donjeg toka rijeke Visle i gornjeg toka rijeke Dona.

Iste prostore Ukrajinci su u većini naselili sve do 16. stoljeća, kada ispočetka kozačke skupine počinju aktivno naseljavati današnju jugoistočnu Ukrajinu, susjedne dijelove Rusije te konačno udaljenije ruske kolonije, posebno Daleki istok odnosno prostore Zelene Ukrajine.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Kulturno najrazvijenije ukrajinsko pleme Poljana u savezništvu s Vikinzima tijekom 9. stoljeća imalo je ključnu ulogu u formiranju prve istočnoslavenske državne formacije Kijevske Rus'i.[12]

Pod navalom Mongola u 13. stoljeću Ukrajinci su svoje središte premjestili u grad Ljviv (Lavov) u sklopu Galičko-Volinjske države, nakon čega su u 14. stoljeću dospjeli pod okupaciju Kraljevine Poljske u savezništvu s Litvom. Kao revolt na društveno ugnjetavanje u 15. stoljeću pojavljuju se ukrajinski kozaci (u početku vojnici, lovci i seljaci, kasnije plemići), koji predstavljaju neovisni ukrajinski vojni i društveni stalež. Ukrajinski kozaci su preko tri stoljeća vodili iscrpljujuće borbe kako bi uspostavili ukrajinsku autonomiju između dva moćna carstva. U 17. stoljeću stvorena je ukrajinska država Zaporoška Republika,[13] koja je u 18. stoljeću ušla u sastav Ruskog imperija.

Novi vijek[uredi VE | uredi]

Ukrajinci su najveću represiju trpili u sklopu izgradnje Ruskog imperija tijekom 19. stoljeća, kada im je zabranjeno isticati bilo kakvu različitost od ruskog naroda. Ukrajinski narod prethodno poznat kao Rusini s ciljem očuvanja identiteta usvaja mlađi etnonim Ukrajinci, da bi se razlikovao od naroda u okolici Moskve koji se počeo zvati ruski (sami Ukrajinci današnje Ruse tradicijski zovu Moskalji).[14][15] Zabranjen je ukrajinski jezik, a kultura se predstavljala kao regionalna kultura Moskve.

Tijekom 19. stoljeća počeo se javljati jak osjećaj nacionalnog identiteta koji su uglavnom poticali povjesničari i pjesnici. Glavna je teškoća bila u tome što se taj osjećaj razvijao u dva središta, koja su u to vrijeme imala slabe veze. Jedno središte ukrajinskog preporoda bio je Kijev u ruskom imperiju,[16] a drugo središte je bio Ljviv u Austrijskom carstvu. 1917. su proglasili odvajanje od Austro-Ugarske i Rusije.

Najnovije doba[uredi VE | uredi]

Godine 1918. proglašena je Ukrajinska Narodna Republika, no opstanak republike je bio krajnje neizvjestan, budući da se je našla na prostoru obnovljene Poljske, koja iako se je namjeravala obnoviti u starim granicama, poslije je podupirala ukrajinsku državu. No, za Ukrajinu nije bilo mira. Ukrajinski prostori bili su novim bojištem nakon tek završenog Prvog svjetskog rata. S njena teritorija uslijedila je protusovjetska intervencija i poslije poljsko-sovjetski rat koji se je vodio i preko njena teritorija. Već 1921. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih i ruskih boljševika. Ukrajina, a posebice Ukrajinci su rusko-sovjetskom režimu bili na udaru (v. dekozakizacija). [17]

Prizor s obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Nakon svjetskog rata broj ukrajinske populacije smanjen je za 14 milijuna ljudi.

Kad je Staljin došao na vlast u SSSR-u, u Sovjetskoj Ukrajini je njegovim režimom bilo još gore. 1930. su staljinisti započeli deportirati i na silu utjeravati seljake u kolhoze. [17] Poseban slučaj predstavljalo je izgladnjivanje stanovnika umjetno izazvanom glađu 1932. i 1933. godine, kad se je oduzimanjem uroda poljodjelcima temeljem nerealno postavljenih proizvodnih kvota i još nasilnijem otimanju i kažnjavanju seljaka koji su skrivali urod i hranu da bi uopće preživjeli dovelo stanovnike Ukrajine do posvemašnjeg umiranja od gladi - taj događaj danas je poznat pod imenom Holodomor ili Gladomor. Sovjetski je režim tako ubio nekoliko milijuna nevinih stanovnika Ukrajine. Sustavnost i temeljitost progona i uništavanja Ukrajinaca bila je išla u tu dubinu da su rusko-sovjetske vlasti sustavno smaknjivale ukrajinsku inteligenciju i svećenstvo radi zaustavljanja i uništavanja razvitka Ukrajine unutar SSSR-a. [17] Ovaj je zločin desetljećima bio prikrivan. Tek 1988. ga se je prepoznalo kao genocid.[17]

Hitlerovo osvajanje Ukrajine donijelo je Ukrajincima predah od sovjetskog ugnjetavača, no to je samo donijelo novog otimača ukrajinske zemlje: Hitler je za svoj Lebensraum obećao baš ukrajinske plodne ravnice. Tako su se i novi vladari osorno odnosili prema Ukrajincima, što je pridonijelo jačanju partizanskog pokreta u Ukrajini. No, "politički opasni" i "nepouzdani" Ukrajinci su sovjetskom režimu tako postali samo još nepouzdaniji, "jer se nisu dovoljno žestoko borili za SSSR", odnosno "budući da nisu poginuli za SSSR, izdajice su države, naroda, revolucije". Ukrajinci koji su preživjeli njemačke progone i koji su pobjegli na teritorij pod sovjetskim nadzorom, bili su im kao takvi "nepouzdani". S druge strane, SSSR je u oslobodilačkim akcijama nekritično masovno slao ljude u prve redove. Planski se je formiralo "frontove" od Ukrajinaca, tako da su ponajviše Ukrajinci ginuli braneći SSSR od daljnjih njemačkih nadora odnosno poslije u oslobodilačkim akcijama, kad su Ukrajinci opet bili izloženi u prvim redovima.[18] Preživjeli ukrajinski logoraši, kao ni ini sovjetski državljani koji su bili zarobljenici i prisilni radnici u njemačkim logorima i tvornicama nisu bili dobro dočekani u SSSR-u, "jer nisu poginuli za SSSR", "nisu se dovoljno borili" nego su čak "radili za neprijatelja".

Ponovna uspostava sovjetske vlasti u Ukrajini poslije Drugog svjetskog rata 1944. godine objedinila je gotovo sve ukrajinske zemlje, ali nije zadovoljila težnje Ukrajinaca za nezavisnošću. Od ukupnog broja ratnih i posljeratnih žrtava u Sovjetskom Savezu, Ukrajinci su činili najmanje 40 posto. Usporedbom službenih popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine može se uvidjeti da je u Ukrajini zbog neprirodnih smrti, migracija i prisilnih deportacija, broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4 milijuna.[19]

Tek je nakon Černobilske nuklearne nesreće 1986. godine, za vrijeme Mihaila Gorbačova, postalo moguće otvarati mnoštvo bolnih pitanja iz povijesti, premda se ukrajinske vlasti sve do 1991. godine nisu bitno reformirale. Dana 24. kolovoza 1991. Ukrajina je proglasila svoju neovisnost, ali u zemlji je ostalo mnoštvo nasljeđenih problema: društveni problemi, nefunkcionalna ekonomija, pretjerano naoružanje itd. Velika korupcija u zemlji dovela je do stagnacije, masovnih prosvjeda i revolucija.

Nakon Narančaste revolucije 2004. godine, u prosincu 2013. započeli su novi masovni prosvjedi u Kijevu. Ovi prosvjedi su prerasli u još jednu revoluciju koja će postati poznatija pod imenom Euromajdan - Revolucija dostojanstva. Revoluciju su uz brojnu ukrajinsku intelektualnu i estradnu elitu predvodila tri oporbena politička lidera Arsenij Jacenjuk, Vitalij Kličko i Oleh Tjahnibok. Prosvjedi su mirno trajali duže od dva mjeseca, nakon čega su se počeli očitavati radikalni elementi Euromajdana predvođeni društvenim pokretom Pravij sektor (Desni sektor), na čelu s Dmytrom Jarošom. Uz njih se formirala Narodna samoobrana Euromajdana. Ove dvije militantne formacije rezultirat će prevagom u svrgavanju s vlasti predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014. godine. Neke procjene govore da je Viktor Janukovič, zajedno sa svojim užim kriminalnim klanom, iz ukrajinskog proračuna otuđio više od 70 milijardi američkih dolara.

Početkom ožujka 2014. ruske vojne snage okupirale su ukrajinski poluotok Krim s više od 20 tisuća pripadnika dobro naoružane profesionalne vojske bez oznaka, nakon čega je proglašena neovisnost od Ukrajine odnosno pripajanje Ruskoj Federaciji. Zbog kršenja međunarodnog prava i ustava Ukrajine, ova politička odluka nije priznata zakonitom u Ukrajini, EU, SAD-u i drugim državama svijeta. S druge strane, Ruska Federacija pripajanje Krima smatra zakonitim.

Povijest imena Ukrajina[uredi VE | uredi]

Ukrajinski kralj Danilo Galički (13. st.) imao je odličnu suradnju s Rimom.
Ukrajinski državnik hetman Ivan Mazepa (17. st.) borio se za ukrajinsku nezavisnost u savezu sa Švedskom.

Stručna literatura pojašnjava da se riječ «Ukrajina» razvijala među ukrajinskim plemenima raspadom praslavenske zajednice već početkom 4. stoljeća. Prvi sačuvan trag u kojem je zabilježeno ime «Ukrajina» datira iz 1187. godine, kada u Kijevskom ljetopisu autor piše o smrti perejaslavskoga kneza: «I plakaše za njim svi Perejaslavci … a zbog njeg se i Ukrajina u crno obavije». U početku je riječ «Ukrajina» primarno označavala prostor tadašnje glavne obrambene Perejaslavske kneževine u sklopu središnje srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Prostor se nalazio u neposrednoj blizini Kijevske i Černjihivske kneževine. Ime «Ukrajina» potom se susreće u staroruskim kronikama 1189., 1213., 1280. i 1282. godine, označavajući Galicijsku, Volinjsku, Holmsku i Pidlaščnu kneževinu.[20] Ti prostori se danas nalaze između južnog toka rijeke Visle u Poljskoj i gornjeg toka rijeke Don u zapadnoj Rusiji.

U razdoblju između 14. i 17. stoljeća, u službenim povjesnim dokumentima Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije te Poljske kraljevine, izraz «Ukrajina» u širem smislu se koristi kako bi se označile staroruske regije Galicija, Volinj, Kijevščina, Podiljščina i Bratslavščina, dok se u užem smislu imenom «Ukrajina» označavao prostor srednjeg Podnjiprovlja u središnjoj odnosno južnoj Ukrajini. Tim činom dvosmislne upotrebe termina «Ukrajina», naziv se raširio i među ostalim susjednim narodima te ukrajinskim kozacima tijekom 17. stoljeća kada je stvorena staroruska Zaporoška Republika u samom središtu današnje Ukrajine. Sredinom 16. stoljeća naziv «Ukrajina» se sve češće javlja u stranim izvorima, a postepeno i na međunarodnim zemljopisnim kartama iz 1650., 1666., 1720. i dr. godina.

Nakon stvaranja vojno-političkog saveza između Zaporoške republike i Moskovske države 1654., i postepenog gubitka zaporoške autonomije 1721., središnji ukrajinski prostori prethodno imenovani «Ukrajinom», preimenovani su tijekom provedbe kolonijalne politike cara Petra I. u «Malorusiju», a nešto manje naseljen prostor oko ukrajinskog Podnjiprovlja u «Novorusiju». U sastav novoimenovane Malorusije tada potpada i regija Slobožanščina u sjeveroistočnom dijelu današnje Ukrajine, prostor na kojemu su također živjeli etnički Ukrajinci. Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, staroruska elita u sklopu ukrajinskog narodnog preporoda, podcjenjivački interpretiran naziv «Malorusija» zamjenjuje staroslavenskim nazivom «Ukrajina» čime označava zasebno pravo na središnje staroruske etničke teritorije, a stariji ukrajinski etnonim «Rusini» zamjenjen je novim etnonimom «Ukrajinci». Godine 1917. po prvi puta je formirana ukrajinska država koja službeno koristi termin Ukrajina odnosno stvorena je Ukrajinska Narodna Republika.

Etimologija riječi «Ukrajina» danas ima više tumačenja. Poljska i ruska politika termin «Ukrajina» su više stoljeća tretirali u kontekstu pograničnog prostora, s političkim ciljem određivanja tog prostora kao provincije. Ukrajinski stručnjaci pojašnjavaju da se terminom «Ukrajina» označavao «rodni kraj» srednjovjekovnih staroruskih vladara i matičnog staroruskog naroda koji su imali svoje kulturno i političkog središte u Kijevu. Riječ «u-krajina» bi se doslovce prevela «u-zemlji» ili «u-državi», za razliku od onog ne autohtonog dijela zemlje koji je koloniziran u srednjovjekovnoj ekspanziji kijevskih vladara (izvan-zemlje).[21]Termin «Ukrajina» za staroruski narod je stoljećima označavao najrazvijeniji središnji prostor srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Suvremeni lingvisti smatraju da se riječ «Ukrajina» ispravno tumači kao «zemlja naroda kojemu se pripada».

Država Ukrajina je u povijesti također često bilježena latinskim nazivom «Rutenija»[22] što se odnosilo na ukrajinski srednjovjekovni zemljopisni termin «Rus'», a stanovnici kao «Ruteni» što se odnosilo na stariji kolektivni etnonim ukrajinskog naroda «Rusine».[23]

Vrsni ukrajinski povjesničar i političar Mihajlo Gruševski (19. st.)

Povijest termina Rus’[uredi VE | uredi]

Termin Rus’ danas u zemljopisnom smislu predstavlja povjesno ime države Ukrajine, dok u političkom smislu označava sinonim zajedništva pridošlih Varjaha i autohtonog ukrajinskog plemena Poljana. O porijeklu riječi Rus’ postoji nekoliko međunarodnih teorija, no prema povjesnim izvorima sa sigurnošću se može tvrditi da je riječ u početku označavala isključivo Kijevsku oblast središnje Ukrajine i ondašnje pridošlo germansko i baltsko te autohtono istočnoslavensko stanovništvo. Te je navode u javnosti prvi puta zabilježio 1837. godine carski povjesničar, filolog i etnograf Mihajlo Maksimovič.[24]

Prema zapisima u Kijevskom ljetopisu termin Rus’ se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na mnogobrojne pridošle Varjahe u okolici Kijeva, na kojemu je stoljećima ranije živjelo ukrajinsko pleme Poljani. Zemljopisni termin Rus’ prema istim tvrdnjama se odnosio na trokutasti prostor između ukrajinskih rijeka Dnjepar, Irpin i Ros u samom središtu sjeverne Ukrajine.[25] U 9. stoljeću, politički termin Rus’ koji je počeo predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Varjaha i Poljana,[26] kasnije se proširio gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rus’i, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom Bjelorusijom. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne regije Bijela, Crna i Crvena Rus’ sa svojim središtem u Kijevu u sklopu Male Rus’i. Središnja regija Mala Rus’ je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rus’i i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, Černigvske, Poltavske i Čerkaške oblasti.

Istočnoslavenska plemena koja su prihvatila i usvojila rus’ku (starorusku) kulturu Varjaha i Poljana, zajedno s njima su prihvatili njihov etnički naziv Rusini (etnonimi: Rusiči, Rusnaci, srednjovjekovni Rusi (od lat. Russi)), a plemena koja nisu prihvatila i usvojila istu kulturu nazvana su rus’kim narodom (rus’ki ljudi) jer su se nalazila pod kontrolom Kijeva u sklopu iste države. Prema ukrajinskim povjesničarima, varijaciju termina rus’ki ljudi, u 18. stoljeću su službeno prihvatili današnji Rusi kroz jedan od svojih etnonima Russkie.[27]

Stariji ukrajinski etnonim Rusini zadržao se kod Ukrajinaca sve do 20. stoljeća u ukrajinskim regijama Galiciji, Bukovini i Zakarpatju. Te ukrajinske regije su se duže vrijeme nalazile u sastavu susjednih država izvan svoje matice, koja je u sklopu kulturnog preporoda pred ruskom asimilacijskom politikom počela koristiti mlađi etnonim Ukrajinci. Manji dio ukrajinskog stanovništva u Zakarpatju koji najduže nije bio povezan sa svojom ukrajinskom maticom, podlegao je usvajanju vlastitog etničkog opredijeljenja, koji su poticali tuđi narodi u sklopu svojih politika s krajnjim ciljem odnarođivanja i asimilacije. Više od 55.000 njihovih potomaka u Ukrajini i svijetu, s često poslovačenim ili pomađarenim prezimenima, i danas često koristi naziv Rusini.[28]

Zemljopisne karakteristike[uredi VE | uredi]

Pogled na krimsko mjesto Gaspru, južna Ukrajina

Ukrajina na kopnu graniči s 7 europskih država s ukupnom dužinom granice od 4.663 kilometara: Ruska Federacija (1.576 km), Bjelorusija (891 km), Poljska (526 km), Slovačka (97 km), Mađarska (103 km), Rumunjska (531 km) i Moldova (939 km). Ukrajina se odlikuje raznovrsnim geografskim i klimatskim uvjetima. Njezin središnji dio zauzimaju stepe isprekidane niskim visoravnima i sljevovima rijeka, osobito nizinom i visoravni rijeke Dnjepar.

Na sjeveru Ukrajinu od Bjelorusije dijele močvare rijeke Pripjat. Južni dio obuhvaća obalnu nizinu duž Crnog i Azovskog mora, dužina iznosi 2.782 km. Istočna Ukrajina sastoji se od slijeva rijeke Donec i zapadnog ruba Srednjoruske uzvisine. Najvažnije su obilježje zapadne Ukrajine prekrasne planine Karpata s najvišim vrhom Goverlja (2.061 m). Krimski poluotok na samom jugu, koji tvori zasebnu geografsku jedinicu, odlikuje se sredozemnom klimom. U Krimskom gorju najviši je vrh Roman-Koš (1.545 m). Najvažnije rijeke su Dnjepar i Dnjestar koje teku sa sjevera prema jugu i utječu u Crno more.

Nacionalni park Sviati Hory (Svete gore)

Ukrajina sa svojom veličinom od 603.700 četvornih kilometara te svojim strateškim položajem na istočnom ulazu u Europu, ali i na ulazu u samo središte Europe, predstavlja politički i gospodarski izrazito značajnu državu. Obiluje kvalitetnom zemljom crnicom koja se prostire na više od 58% poljoprivredno obradive površine (veličina cijele Poljske). Šume u Ukrajini zauzimaju 18% i uglavnom su karakteristične za Karapte i sjeverozapadne krajeve zemlje. Ukrajina obiluje izvorima vode. Gotovo cijela zemlja isprana je tokovima manjih rijeka koje se ulijevaju u sedam glavnih rijeka: Desna, Dnjepar, Dnjestar, Dunav, Pripjat, Donec i Južni Bug.

U zemlji se nalaze dostatni izvori prirodnih resursa, posebno: željezna ruda, mangan, prirodni plin, ulje, sol, sumpor, grafit, titan, magnezij, kaolin, nikal, živa, drvo, nafta i drugi resursi. Neki izvori uopće nisu u fazi iskorištavanja, a neki izvori potrebnijih prirodnih resursa poput prirodnog plina i nafte tek su fazi otkrivanja, posebno oni koji se nalaze uz obalu Crnog mora.

Klimatske karakteristike[uredi VE | uredi]

Klima u Ukrajini ima pretežno karakteristike Kontinentalne klime, izuzev poluotoka Krima za koji je djelomično karakteristična i Mediteranska klima. Klima u Ukrajini specifična je po tome što temperature ljeti mogu biti poprilično visoke (i do 30°C) za podneblje u kojem se nalazi Ukrajina, a razlog tomu je blagi utjecaj toplije klime koja na kopno pristiže s Crnog mora. S druge strane, zime su ponekad poprilično hladne (i do -30°C), često hladnije nego u većini sjevernijih zemalja Europe. Razlog tomu su snažni sjeveroistočni vjetrovi (iz smjera Rusije) koji se zimi pružaju na ravničarskoj Ukrajini, i time je hladnoća u Ukrajini ponekad veća od one koju prikazuje termometar. Temperature se u prosjeku kreću između -8°C zimi i 23°C ljeti što Ukrajinu čini relativno ugodnom destinacijom za raznovrsne aktivnosti, razvoj industrije, poljoprivrede, turizma i ostalog. Za razliku od svojih sjevernijih susjeda, Ukrajina u prosjeku s 2000 sati godišnje broji puno veći broj sunačanih dana. Žitorodna sunčana polja i teme vezane za Sunce česti su simboli Ukrajine u istočnoslavenskom svijetu.

Ukrajinsko gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Najveći zrakoplov na svijetu ukrajinske proizvodnje, «Antonov An-225» (2007.)
Tvornica za proizvodnju vozila »ZAZ«, Zaporiška oblast

Ukrajinsko gospodarstvo je u fazi razvoja slobodnog tržišta, s bruto domaćim proizvodom koji je doživio ubrazani rast posljednih nekoliko godina. Gospodarstvo Ukrajine trenutačno je rangirano na 45. mjestu u svijetu prema nominalnom BDP-u iz 2008. godine, uz ukupni nominalni BDP od 179.725 USD te BDP-u od 3.920 USD po stanovniku. Ukrajinsko gospodarstvo je uz rusko predstavljalo glavnu gospodarsku komponentu u bivšem Sovjetskom Savezu, kako u industriji, tako i u poljoprivredi. Nakon proglašenja nezavisne Ukrajine, država se poput ostalih bivših sovjetskih republika, našla pred velikom recesijom, inflacijom i drastičnim padom proizvodnje. Oporavak gospodarstva i rast BDP-a je tek registriran 2000. godine, kada su započete temeljite ekonomske reforme. U 2007. godini rast BDP-a je nastavio rasti i on je tada u prosjeku iznosio oko 7%.[29]

Svjetska financijska kriza 2008. je teško pogodila i gospodarstvo Ukrajine koje je bilo prisiljeno pozajmiti novac od Svjetske banke. Predviđanja Svjetske banke tumačila su da bi se tijekom 2009. ukupan rast gospodarske proizvodnje Ukrajine mogao smanjiti za 15%, dok bi inflacija mogla doseći 16,4% [30] S druge strane, ukrajinska vlada predviđala je rast BDP-a od 0,4% u 2009. i usporavanje inflacije na 9,5% , što mnogi ukrajinski ekonomisti smatraju najoptimističnijim rezultatima.[31] U 2008. godini ukrajinska novčana valuta grivnja (hrivnja) je pala za 38% u odnosu na američki dolar, nalazeći se jedino ispred islandske krune i sejšelskih rupija.[32] Dolaskom novoizabranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča na čelo države, ekonomska politika se početkom 2010. počela ponovno stabilizirati.

Gospodarski potencijali[uredi VE | uredi]

Ukrajina ima gotovo sve elemente najnaprednijih europskih gospodarstava, bogata poljoprivrdna zemljišta, dobro razvijenu industrijsku bazu, visoko obučenu radnu snagu i kvalitetan obrazovni sustav, ali njezin ogroman potencijal iz političkih razloga i dalje nije realiziran do poželjne granice razvoja zemlje veličine Ukrajine s takvim omjerom stanovnika. Zbog istih razloga Ukrajina se danas smatra relativno siromašnom europskom državom koja ima potencijal postati bogata država u vrlo kratkom razdoblju. Ukrajina je bogata prirodnim resursima i nepoznatim količinama raznih minerala. Poznate rezerve nafte u zemlji su uglavnom iscrpljene u prethodnom sovjetskom razdoblju, no Ukrajina i dalje obiluje ugljenom, prirodnim plinom, hidroelektričnom energijom i sirovinama za proizvodnju nuklearnog goriva. Vrlo je razvijena industrija obojenih metala, proizvodnja ljevanog željeza, čelika i cijevi. Godine 2005., Ukrajina je predstavlja osmu zemlju u svijetu po proizvodnji čelika.[33]

Ukrajinsko borbeno vozilo, tenk «T-84» (1993.)

U Ukrajini je također razvijena kemijska industrija koja obuhvaća proizvodnju koksa, mineralnih gnojiva i sumporne kiseline. Finalna dobra uključuju prizvodnju metalurške opreme, dizel lokomotiva, traktora, automobila i aviona. Zemlja posjeduje masivnu high-tech industrijsku bazu, koja se uglavnom nadovezala na bivšu razvijenu sovjetsku tehnologiju, elektroniku, industriju naoružanja i program svemirske tehnologije, koji se i dalje nalaze u državnom vlasništvu i time su tek relativno razvijene u smislu poslovne prakse. Ukrajina je jedan od glavnih proizvođača žita, šećera, mesa i mliječnih proizvoda te jedan od glavnih izvoznika električne energije u Europi. Najveću trgovinsku razmjenu Ukrajina ima s Rusijom i Europskom unijom.[34] Ukrajina je 2008. godine primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju.[35]

Poslovna politika[uredi VE | uredi]

Za uspješno poslovanje na ukrajinskom tržištu vrlo je značajno poznavanje lokalnog ukrajinskog (ili često ruskog) jezika, ukoliko se radi o strancu, jer još uvijek nedovoljan broj poslovnih ljudi vlada drugim svjetskim jezicima. Iznimka čine uspješni koncerni izrasli na metalurškoj industriji, kao i financijske te razne konzultantske tvrtke koje sve više angažiraju menadžere školovane na vodećim svjetskim sveučilištima i poslovnim školama. Ukoliko se ne vlada ukrajinskim (ili ruskim) jezikom dobro je unaprijed osigurati prevoditelja. U hrvatskom slučaju, obzirom da na sveučilištima u Kijevu i Ljvivu djeluju kvalitetne katedre kroatistike, u Ukrajini je moguće pronaći školovane prevoditelje.

Neposredna poznanstva i kontakti imaju značajnu ulogu u poslovanju s ukrajinskim partnerima. Kada je riječ o Hrvatskoj, u Ukrajini postoji blagonaklonost spram hrvatskih poslovnih ljudi, a to se vjerojatno može zahvaliti bliskosti jezika i od prije utemeljenim vezama, jer su još u vrijeme funkcioniranja u bivšim sustavima Zagreb i Kijev razvijali tijesne veze i brojne hrvatske tvrtke su bile nazočne na ukrajinskom tržištu. Tu se posebno mogu istaknuti građevinarstvo i strojogradnja.

Tvrtke koje namjeravaju proširiti zonu svog poslovanja i na ukrajinsko tržište najdjelotvorniju promociju mogu ostvariti putem otvaranja svog predstavništva u Ukrajini i aktivnim sudjelovanjem u različitim sajmovima, izložbama i sličnim promotivnim manifestacijama. Obzirom na činjenicu da Ukrajina postupno uvodi sustav zaštite domaćeg proizvođača, kao najperspektivniji oblik suradnje nameće se organizacija zajedničke proizvodnje. Veliki broj zapadnih firmi je već usvojio ovaj način gospodarske suradnje. Koristi se postojeća infrastruktura, jeftinija radna snaga, sirovine i energija, ulaže se u suvremenu tehnologiju i kao rezultat dobije kvalitetan i tržištu prihvatljiv, konkurentan i visoko profitabilan proizvod. Od 2010. godine Ukrajinske vlasti, na čelu s predsjednikom Viktorom Janukovičem, dale su nove poticaje (okvire) za investiranje u Ukrajini no kao glavna prepreka investiranju i dalje se navodi raširena korupcija.[36]

Mali ukrajinski fjordovi Buky, središnja Ukrajina
Trgovački centar u podzemlju Trga Nezavisnosti u Kijevu

Turizam i zabava[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ukrajinska kultura
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Turizam Ukrajine
Duhovnost, religija i srednjovjekovna kultura nezaobilazan su segment ukrajinskoga turizma. Još od poganskih vremena Ukrajina je bila dom mnogih religija i naroda. Kijevska Sofija i Kijevo-pečerska lavra možda su najpoznatiji povijesni spomenici vjere i duhovnosti u Ukrajini, ali također postoji mnogi nedovoljno istraženi segmenti ukrajinske povijesti. Povijest i arhitektura Ukrajine vrlo su raznoliki i vezani su za prastare kulture poput Tripiljske i Skitske kulture. Mnoštvo ukrajinskih muzeja na otvorenom prostoru mogu dočarati prošlost Istočnih Slavena, osobito ako posjetite Ukrajinu u vrijeme narodnih običaja. Ukrajinu kroz povijest prate dva specifična naziva «Slavenska Italija» i «Zemlja Slavuja», radi njezinog iznimnog doprinosa u razvoju unikatne istočnoslavenske kulture.

Crno more i Azovsko more na jugu Ukrajine nude čistu i duboku vodu te pješčane i šljunkovite plaže. Poluotok Krim obiluje kulturnim spomenicima, a ljeti prevladava sredozemna i subtropska klima koja pogoduje rastu raznolikog bilja koje se često koristi u zdravstvene svrhe. U zapadnoj Ukrajini, najveću pozornost pljene ukrajinski Karpati, čija planina nudi čista jezera i brze rijeke pogodne za ljubitelje ekstremnih riječnih sportova. U zemlji postoji veliki broj prirodnih lječilišnih kompleksa koji nude zdravstvene usluge, posebno pročišćavanje dišnih puteva u rudnicima soli u Prikarpatju ili odmarališta u kupkama od mineralizirane zemlje. Ukrajina obiluje posebnom i ukusnom ukrajinskom kuhinjom te vinima vrlo visoke kvalitete.

Ukrajinski gradovi poput Kijeva, Ljviva, Odese, Harkiva, Donjecka višemiljunski su gradovi s više lijepih znamenitosti. Svi gradovi u Ukrajini imaju svoje posebnosti i gotovo svaki ima zasebnu tradiciju i specifičnu povijest svoga podneblja. Ukrajina ima mnoštvo starih dvoraca, zamaka, čije obnavljanje je u tijeku, te doista stare građevine visoke kulturne vrijednosti. Gotovo cjelokupno središte grada Ljviva u zapadnoj Ukrajini stavljeno je pod zaštitu UNESCO-a. Sela su doista već gotovo desetljećima nepromijenjena, što zbog nedostatka finacijskih sredstava, što zbog očuvanja kulturne baštine. Etnografski muzeji na otvorenom prostoru u blizini većih ukrajinskih gradova prikazuju način života običnog puka u nekadašnjem Ruskom imperiju.

Ukrajina je specifična zemlja, jer se tu sudaraju dvije europske kulture, istočna i zapadna. Razni sadržaji, poput Festivala kozačkih igra u vrlo starom gradu Kamjanec-Podiljsku, prikazuju originalne ukrajinske odlike i maštovitost turizma, a često se kombiniraju turizam i humanitarne akcije. O Ukrajini se donedavno malo znalo, no njezinim osamostaljivanjem 1991. otvorena su vrata svim gostima koje zanima ljepota i posebnost ukrajinske kulture. Ukrajinci su po prirodi miroljubivi, ponosni i tolerantni ljudi s izraženijim srednjoeuropskim mentalitetom koji se donekle razlikuje od ruskog, što se najviše može primjetiti u njihovom tradicijskom štovanju tradicionalne kršćanske kulture, prirodnih ljepota, ženske uloge u društvu i ostalog.

Etnonacionalni podaci[uredi VE | uredi]

Etnički Ukrajinci u Ukrajini prema popisu iz 2001. (u postocima)
Predvodnica Narančaste revolucije ukrajinska političarka Julija Timošenko (2010.)
Poznati ukrajinski nogometaši Andrij Ševčenko i Anatolij Timoščuk (2011.)
Hollywoodska glumica Olga Kurylenko rodom je iz Ukrajine (2013.).

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2005. godine, u Ukrajini živi 47,5 milijuna stanovnika. Stanovništvo čine: Ukrajinci 77,8%, Rusi 17,3%, Rumunji/Moldavci 0,8%, Bjelorusi 0,6%, Krimski Tatari 0,5%, Bugari 0,4%, Mađari 0.3%, Poljaci 0,3%, Židovi 0,2% i ostali 1,8%.[37] Zbog dugotrajne okupacije Ukrajinci u dijaspori broje između 16 i 20 milijuna ljudi, posebno u Ruskoj Federaciji gdje ih živi između 5 i 8 milijuna. Zbog represivne Staljinove politike, veliki dio Ukrajinaca u Ruskoj Federaciji se izjašanjavao kao da su etnički Rusi, to se donekle odrazilo na njihovu asimilaciju.[38][39][40]

Narod Rusini koji živi u zapadnoj Ukrajini i susjednim državama broji nešto više od pola milijuna ljudi. Ukrajinci ga smatraju dijelom ukrajinske nacije, no zbog specifičnosti rusinskog pitanja u svijetu, pokrenute su razne polemike oko pitanja rusinske posebnosti ili pak nacionalnosti, posebno u Srbiji i Slovačkoj, u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj. Ukrajinci naziv »Rusini« smatraju vlastitim povijesnim nazivom te stoga ne priznaju postojanje zasebnog naroda s takvim imenom. Također treba spomenuti da su se svi ukrajinski stanovnici Galičine, Bukovine i Zakarpatja imenovali Rusinima sve do 1918. godine, njih oko 7 milijuna.

Nacionalne manjine u Ukrajini zastupljene su u svim državnim strukturama. Za poboljšanje međudjelovanja organizacija nacionalnih manjina s izvršnom vlasti i lokalnom samoupravom nastala je 2000. Udruga predstavnika nacionalnih manjina. Ukrajinska država aktivno pomaže nacionalnim manjinama u njihovim etnokulturnim potrebama: održanju njihovih običaja i tradicija, razvoju jezika i obrazovanja, amaterskoj i profesionalnoj umjetnosti, očuvanju povijesnih i kulturnih spomenika, izdavanja novina itd.[41]

Dva milijuna djece obrazuje se na jezicima nacionalnih manjina. Podaci ministrastva obrazovanja i znanosti predočavaju da u Ukrajini danas postoji: 1.880 ruskih škola, 94 rumunjske, 69 mađarskih, 12 krimsko-tatarskih, 4 poljske, 9 moldavskih škola te preko 2.200 dvojezičnih škola. Na materinjem jeziku nacionalnih manjina izlazi 169 tiskanih izdanja, 46 ih izlazi na razini cijele države.[42] Od svih bivših sovjetskih republika, uz baltičke države, Ukrajina danas ima najuređeniji i najtolerantniji sustav kada su u pitanju nacionalne manjine, prilagođen visokim standardima Europske unije.

Mentalitet Ukrajinaca[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Ukrajinci, Ukrajinci u Rusiji, i Ukrajinska dijaspora
Ukrajinci pripadaju grupi slavenskih naroda s izraženijim srednjoeuropskim (pribaltičkim) mentalitetom koji se donekle razlikuje od susjednog poljskog ili ruskog. Stara povijest ukrajinskog naroda, još je od antičkog razdoblja kreirala njihovu zasebnu nacionalnu kulturu i specifičan ukrajinski mentalitet koji je bio intenzivno povezan s dva recipročno kontrasna podneblja: starogrčkim i skandinavskim. Ukrajinski narod se kulturološki konsolidirao već tijekom 10. i 11. stoljeća u sklopu Kijevske Rus'i te je kao takav do 13. stoljeća bio dominantan ostalim susjednim narodima. Mnogi kulturološki elementi u poljskom, bjeloruskom i ruskom društvu preuzeti su upravo od Ukrajinaca. Uz primjetno poštovanje prema prirodi i njezinim blagodatima, treba spomenuti da su žene u ukrajinskom društvu tradicionalno imale uvažavan status i nerijetko su bile uključene u društvena zbivanja sve do uspostave Sovjetskog Saveza.

Pripadnice poznatog ukrajinskog feminističkog pokreta Femen; poznate su po javnom razodijevanju svojih članova.
Svjetski prvaci u boksu, braća Vladimir i Vitalij Kličko (2012.)

Danas se Ukrajinci smatraju otvorenim, dobronamjernim i tolerantnim ljudima,[43] te su izrazito ponosni na svoju nacionalnu kulturu, koja se usprkos višestoljetnim restrikcijama, smatra jednom od najbogatijih, ali i najstarijih europskih kultura. Proces rusifikacije tijekom posljednja tri stoljeća ostavio je poseban trag na svjetonazor ukrajinskog stanovništva[44] prije svega u jugoistočnoj Ukrajini koja je nakon Staljinove represije naknadano naseljavana ruskim stanovništvom.

S obzirom da su prostore Ukrajine kroz povijest naseljavali mnogi drugi narodi, počevši od Gota, Grka i Varjaha, pa do Tatara, Poljaka i Rusa, Ukrajinci su relativno rano prihvatili kulturno-političke vrijednosti umjereno multikulturalne sredine i njezina vidno demokratična obilježja. Na prostorima Ukrajine sve do dolaska ruskog cara Petra I. u 18. stoljeću nije bila poznata snažna autokratska vladavina nalik carskoj ili pak sovjetskoj iz 20. stoljeća. Ukrajinci su prema tome gotovo uvijek prirodno podilazili i težili nekim oblicima demokratskog odlučivanja, da li tipa oligarhijsko-monarhijskog u sklopu Kijevske Rusi ili gotovo demokratskog u Zaporoškoj Republici, ovisilo je o društveno-političkim uvjetima pojedinih razdoblja. Ukrajinski hetman Pilip Orlik je zaslužan za formuliranje jednog od prvih demokratskih ustava u Europi, što govori o visokoj razini europske političke i druge kulture među Ukrajincima u 16. i 17. stoljeću.

Uz navedeno treba naglasiti da su Ukrajinci nakon 14. stoljeća vodili gotovo neprestanu političku i druge oblike borbe s ciljem uspostavljanja vlastite autonomije u sklopu određenih državnih zajednica ili pak samostalne ukrajinske države, što se odrazilo na njihov relativno tolerantan svjetonazor i borbu za razvoj demokratskog društva. Generalno, prostor srednjovjekovne Ukrajine je stoljećima bio sjecište različitih dominantih kultura koje su se tada konfigurirale uz ukrajinsku tradicionalnu kršćansku kulturu s bizantskim karakteristikama.[45] Ukrajinci su stoljećima prenosili kršćanske vrijednosti u različite krajeve istočne Europe te se u njihovoj kulturi i mentalitetu zadržala snažna kršćanska tradicija. Taj je odnos prema kršćanskim vrijednostima narušen jačanjem komunizma no i dalje je snažan dio ukrajinskog nacionalnog identiteta što je u velikoj mjeri slično s poljskim društvom ali ne i ruskim.

Ukrajinska dijaspora[uredi VE | uredi]

Ukrajinskom dijasporom smatra se globalna zajednica osoba koje se u etničkom smislu smatraju Ukrajincima, imaju bliže ukrajinske korijene po očevoj strani ili su se javno izjasnili da pripadaju ukrajinskoj kulturi. Ukrajinci žive na gotovo svim svjetskim kontinentima, najslabije su naseljeni na Antartiku i u Africi, a prema službenim statistikama najbrojiniji su u Sjevernoj Americi i Aziji, odnosno Kanadi, SAD-u, Rusiji i Kazahstanu. Glavna međunarodna organizacija Ukrajinaca je Svjetski Kongres Ukrajinaca. Prema njihovim istraživanjima odnosno neslužbenim podacima u svijetu danas izvan Ukrajine živi oko 20 milijuna Ukrajinaca.[46] Višemilijunski broj Ukrajinaca iselio je iz Ukrajine nakon osamostaljivanja 1991. te njihov ukupan službeni broj u drugim državama nije u potpunosti poznat.[47]

Hollywoodska glumica ukrajinskog porijekla Vera Farmiga (2011.).

Ukrajinska dijaspora također rjeđe obuhvaća osobe čije obitelji su nekoliko generacija prebivale na ukrajinsko etno-lingvističkom prostoru, ali s očeve strane imaju porijeklo i iz drugih naroda. Ukrajinska dijaspora ponekad obuhvaća i one osobe koje imaju ukrajinsko porijeklo po majčinoj obiteljskoj strani. Poseban slučaj predstavlja ukrajinska dijaspora u Rusiji i SAD-u gdje se osobe često identificiraju prema stečenom američkom ili ruskom državljanstvu.[48] Dok je u SAD-u službeni broj Ukrajinaca približno točan njihovoj realnoj brojci, u Rusiji taj broj drastično odskače pa prema određenim istraživanjima pretpostavlja se da realan broj Ukrajinaca u Rusiji iznosi između 4,3 i 7 milijuna ljudi.[49] Ukrajinska dijaspora u Rusiji kroz povijest je imala poseban značaj i doprinos u razvoju ruske državnosti i kulture općenito,[50] ali se ujedno susretala s teškim oblicima rusifikacije stoga je njihov realan broj do danas nepoznat.[51]

Emigracija Ukrajinaca postala je bitno značajnija formiranjem Ruskog Carstva sredinom 18. stoljeća. Odlukom da se posve ukine ukrajinska autonomija, Zaporoški kozaci sele na prostor ušća Dunava i u rusku Kubansku regiju uz Azovsku obalu. Takozvani Kubanski kozaci danas broje oko 2 milijuna potomaka. Ukrajinci u 19. stoljeću naseljavaju i najudaljenije prostore istočne Rusije u Aziji,[52] zatim slabo naseljeni Kazahstan gdje im se dodjeljivala zemlja za obradu. U istom razdoblju naseljavaju i prostore Austro-Ugarske (ujedno Hrvatske), zatim Argentine,[53] Brazila,[54] Paragvaja, i drugih država Južne Amerike. Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće Ukrajinci su se raširili gotovo po svim kontinetima. Nakon Drugog svjetskog rata njihov je broj posebno porastao u SAD-u, Kanadi,[55] Velikoj Britaniji,[56] Australiji[57] i Rusiji.[58]

Ukrajinska emigracija i dalje je vrlo živa te je nepoznat točan broj Ukrajinaca u stranim državama. Nakon uspostavljanja ukrajinske neovisnosti odnosno na prijelazu s 20. na 21. stoljeće, iz Ukrajine se iselilo nekoliko milijuna Ukrajinaca, a njihov se popis nije u potpunosti službeno evidentirao u drugim državama. Tek se pretpostavlja da su emigrirali u države prethodno naseljene Ukrajincima gdje u velikom broju ilegalno prebivaju. Što se tiče europskih država, zabilježene su značajne migracije Ukrajinaca u Rusiju,[59] Švicarsku,[60] Italiju, Španjolsku, Portugal, Francusku, Njemačku,[61] Veliku Britaniju, zatim nešto manje u Finskoj, Švedskoj, Norverškoj i Islandu. Danas u svijetu izvan Ukrajine prebiva oko 14 milijuna legalno prijavljenih građana koji imaju ukrajinske korijene, a pretpostavlja se da se njihov realan broj kreće oko 20 milijuna.[62] Također imaju značajnu organizaciju u Europi odnosno od 1949. aktivan je Europski Kongres Ukrajinaca.[63]

Religija i vjerske zajednice[uredi VE | uredi]

Katedrala Sv. Mihaela u Kijevu sagrađena je u 12. stoljeću.

Ukrajina spada među europske zemlje u kojoj je Kršćanstvo ostavilo vrlo velike utiske kroz duži period posebno jer je srednjovjekovni Kijev bio veliko kršćansko središte slavenskog i europskog svijeta iz kojeg se Kršćanstvo širilo više od 4. stoljeća, posebno prema sjeveroistoku Europe. Prije širenja Kršćanstva srednjovjekovna Ukrajina je bila dom mnogih poganskih vjerovanja starih Slavena i pridošlih Gota naseljenih na širim ukrajinskim prostorima, a ta su vjerovanja gotovo posve potisnuta u 10. stoljeću odnosno nakon 988. godine kada je Kršćanstvo privaćeno kao službena religija Kijevske Rusi. Nakon tog čina Ukrajina je u sljedećem razdoblju obilježena velikom tradicijom kršćanske kulture s velikim brojem crkava, samostana i crkvenih prosvjetitelja izravno povezanih s Bizantom.[64]

Gubitkom neovisnosti u 14. stoljeću, Ukrajina se u velikoj mjeri susreće s Katoličanstvom, prihvaća u 16. stoljeću nadležnost Rima, ali zadržava bizantsku tradiciju služenja crkvenog obreda. Tada je stvorena Unijatska crkva (Grkokatolička crkva) kojoj su se opirali ukrajinski kozaci jer su smatrali da će se na taj način izvršiti velika asimilacija ukrajinskog plemstva koje je sve više sudjelovalo u poljskim političkim zbivanjima. U 17. stoljeću Ukrajina i Rusija stvaraju svojevrsnu koaliciju, i kroz sljedećih dva stoljeća stvaraju svojevrsnu simbiozu Ukrajinske i Ruske pravoslavne crkve koja se iz političkih razloga konačno pokazala pogubnom za neovisnost Ukrajinske pravoslavne crkve.[65]

Višestruko složeni politički i kolonijalni pritisci ruskih careva prema Ukrajinskoj nacionalnoj crkvi na prijelazu s 18. na 19. stoljeće doveli su do raskola crkvenih zajednica i ograđivanja ukrajinskog naroda od službene Crkve što je ostavilo velike posljedice na jedinstvo Ukrajinske crkve, a zatim je u 20. stoljeću stvorena i neovisna Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva. Svi postupci doveli su do toga da danas u Ukrajini postoje 4 jake Crkve: Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, [66] Ukrajinska autokefalna (neovisna) pravoslavna crkva i Ukrajinska grkokatolička crkva. Posljednje dvije Crkve smatraju se autentičnim ukrajinskim crkvama koje su zadržale tradicionalni element ukrajinske nacionalne Crkve.[67] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rusifikacija Ukrajine
U Sovjetskom Savezu Ukrajina se suočila s velikim pritiskom ateističkih uvjerenja što se odrazilo na cijelu populaciju, posebno u jugoistočnoj Ukrajini. Državna istraživanja Razumkov centra iz 2003. ukazuju da religijska uvjerenja ima 75.2% ukrajinskih građana, dok 21.9% nije religiozno te se smatraju ateistima. Oko 37.4% ukrajinskih vjernika različitih vjerosipovijesti redovito prakticira vjerske običaje.[68]

Prema službenim podacima iz 2011. godine u Ukrajini je registrirano 33.977 crkava i religijskih organizacija. Preko 97% registriranih vjerskih zajednica u Ukrajini su kršćanske, a oko polovica njih je pravoslavne tradicije. Druga polovica je podijeljena između katolika i protestanata (manji broj). Prema neslužbenoj definiciji tradicionalnim ukrajinskim Crkvama pripadaju one pravoslavnog, grkokatoličkog i rimokatoličkog statusa, zatim Armenska religijska zajednica, i do jedne mjere luterani, kalvinisti (reformatori), baptisti, pentekostalci i adventisti.

Ukrajinska pravoslavna Crkva (Moskovskog patrijarhata) ima 12.251 registriranih vjerskih jedinica. Oznaka Moskovski patrijarhat nije službeni naziv te Crkve već se neslužbeno navodi označavajući time specifičan povijesni status u odnosu na Rusku pravoslavnu Crkvu. S 4508 registriranih vjerskih jedinica, druga po redu je Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevskog patrijarhata. Prema posljednjim istraživanjima, ova crkva okuplja najveći broj vjernika u Ukrajini. Treća po veličini je Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva s 1227 registriranih vjerskih jedinica.

Uz pravoslavne Crkve, vodeću Crkvu u Ukrajini predstavlja Ukrajinska grkokatolička Crkva s 3825 registriranih vjerskih jedinica. U tom crkvenom ogranku registrirano je 2.424 svećenika. Rimokatolička Crkva u Ukrajini ima 1081 registriranih vjerskih jedinica (od toga 909 župa) i 579 registriranih svećenika. U Ukrajini djeluje 2.705 registriranih vjerskih jedinica protestantskog usmjerenja odnosno 1595 onih s evangeličkim usmjerenjem. U bitno manjem omjeru u Ukrajini djeluju i druge vjerske zajednice, između ostalih i one židovskog, islamskog i budističkog uvjerenja.[69][70]

Religija Razumkov centar 2000. Razumkov centar 2001. Razumkov centar 2004.
Religijska uvjerenja - Razumkov centar
1. Pravoslavlje 66 % 49,3 % 45,7 %
1.1 Ne priznaje Patrijarhat 38,8 % 20,7 % 16 %
1.2 Ukrajinska pravoslavna crkva KP 14,4 % 18,9 % 19 %
1.3 Ukrajinska pravoslavna crkva MP 10,8 % 8,5 % 9 %
1.4 Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva 2,0 % 1,2 % 1,7 %
2. Katoličanstvo 13 % 6,1 % > 6 %
2.1 Ukrajinska grkokatolička crkva 12,3 % 5,5 % 6 %
2.2 Ukrajinska rimokatolička crkva 0,7 % 0,6 % < 0,5 %
3. Islam 0,8 % < 0,5 % < 0,5 %
4. Judaizam < 0,4 % < 0,4 % < 0,4 %
Ostala uvjerenja (Ateizam, Protestantizam) 19,8 % 44,6 % 48,3 %
Religija Razumkov centar 2000. Razumkov centar 2001. Razumkov centar 2004.

Ukrajinski jezik[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Ukrajinski jezik i Ukrajinska književnost

Aktivna uporaba ukrajinskog jezika u Ukrajini prema popisu iz 2001. (u postocima)
Ukrajina se nalazi na 4 mjestu u Europi po broju visoko obrazovanih ljudi

Službeni jezik u Ukrajini je ukrajinski, no na ulicama glavnog grada Kijeva, i u pojedinim jugoistočnim ukrajinskim gradovima, često se koristi ruski jezik.

Od ukupno 46,5 milijuna ukrajinskih građana, ukrajinskim jezikom se aktivno služi njih oko 32,5 milijuna; od toga u gradovima živi njih preko 16 milijuna, a ostatak u ukrajinskoj ruralnoj sredini. Do 14 milijuna ukrajinskih građana često se služi ruskim jezikom ili rusko-ukrajinskom jezičnom kombinacijom Suržik (njih do 20%).[71] Danas se ukrajinskim jezikom ponajviše služe ukrajinski intelektualci, prosvjetni djelatnici i slični stručnjaci, dok se ruski jezik često koristi u sferi ukrajinske estrade i ekonomije s obzirom da je Rusija najveći ekonomski partner Ukrajine. Specifičan ruski jezik ukrajinskog podneblja koristi se uglavnom u urbanim sredinama jugoistočne Ukrajine i na poluotoku Krimu. Na Krimu svega 10% stanovnika govori jasnim ukrajinskim jezikom, a mediji su u službi politike do 2004. pratili događanja isključivo na ruskom jeziku.

Jezična podjela ukrajinskog društva ne podudara se s njegovom etničkom podjelom, a paradoksalno je to da autohtono ukrajinsko stanovništvo nije asimiliralo ruske doseljenike, nego su doseljenici rusificirali dio autohtonog stanovništva. Razlog tomu je da je Ukrajina od 1654. bila prvo carsko-ruska, a potom sovjetsko-ruska kolonija u kojoj je ruski jezik bio službeni i uvodio se posebnim mjerama.[72] U svih tih 337 godina Rusija je provodila žestoku asimilacijsku politiku kroz rusifikaciju ukrajinskih prostora te je u istom razdoblju ukrajinski jezik iskorijenjivan na vrlo represivan način,[73] uključujući smaknuća većeg broja ukrajinskih intelektualaca. Tek nakon ostvarivanja ukrajinske neovisnosti 1991., ljudi su se djelomično oslobodili kulturnog, prosvjetnog i vjerskog ugnjetavanja te uporaba ukrajinskog jezika bilježi neometan rast. Nakon 2004. situacija se počela dodatno oporavljati u korist ukrajinskog jezika.

Po razini svoga razvoja ukrajinski jezik spada među najrazvijenije jezike svijeta. Smatra se sukladnim potomkom kolokvijalnih staroslavenskih jezika kojima se pričalo u središnjoj Kijevskoj Rus’i i gradu Kijevu od 10. do 13. stoljeća. Potpuno su razvijene sve jezične kategorije i potkategorije, stvorena je terminologija za gotovo sve znanosti. Službeni stil prati sve sfere unutarnjega i međunarodnog političkog i društvenog života. Publicistički stil ima višestoljetnu povijest.[74][75] Umjetnička djela stvorena na modernom ukrajinskom književnom jeziku pišu se već više od dvjesto godina. Tijekom tog vremena nastala je velika literatura s dubokim tradicijama, stvorena su mnoga remek-djela lijepe književnosti u kojima je umjetnička riječ dosegla savršenstvo. Osim toga, na ukrajinski je prevedena cijela svjetska klasika, počevši od Homera. Ukrajinski jezik danas ponovno stječe ugled svjetskog slavenskog jezika[76] i češće se koristi u međunarodnim institucijama Europe i ostatka svijeta.

Administrativna podjela Ukrajine[uredi VE | uredi]

Administrativna karta Ukrajine.

Ukrajina je podijeljena na 24 administrativne jedinice koje se nazivaju oblastima, jednu autonomnu republiku i dva grada s posebnim statusom. Oblasti se dijele na manje jedinice koje se nazivaju rajonima.

Većina se ukrajinskih oblasti naziva prema oblasnom središtu (npr. Lavovska oblast). Uz to, još se tradicionalno na korijen riječi oblasnog središta dodaje sufiks –ščin- i na taj način su nastali tradicionalni nazivi poput Odeščina, Kijevščina (usp. hrv. Labinština).

Iznimka tog pravila su Volinjska i Zakarpatska oblast sa središtima u Lucku i Užgorodu. Kijev kao glavni grad je administrativno zasebna jedinica koja je ujedno i središte istoimene oblasti. Uz njega, još je Sevastopolj grad s posebnim statusom. Oblasno središte je najčešće najveći i najrazvijeniji grad u regiji.

Veći gradovi Ukrajine[uredi VE | uredi]

Autonomna Republika Krim[uredi VE | uredi]

Bivša ukrajinska Krimska oblast, danas Autonomna Republika Krim (ukr.: Крим, Автономна Республіка Крим, rus: Крым, Автономная Республика Крым, krim. tatarski: Qırım, Qırım Muhtar Cumhuriyeti) je parlamentarna repubilka koja nema zasebnog predsjednika. Ima vlastiti ustav, Zakonodavno Vrhovno vijeće te izvršno Vijeće ministara s velikom autonomijom u donošenju lokalnih pitanja. Glavni grad AR Krim je Simferopolj.

Transliteracija naziva ukrajinskih oblasti i gradova[uredi VE | uredi]

Oblast (hrvatski) Oblast (ukrajinski) Tradicionalni naziv Oblasno središte
Čerkaška oblast Черкаська область
Čerkas'ka oblast'
Черкащина
Čerkaščyna
Черкаси, (Čerkasy)/ Čerkasi
Černigivska oblast Чернігівська область
Černigivs'ka oblast'
Чернігівщина
Černigivščyna
Чернігів, Černigiv
Černivačka oblast Чернівецька область
Černivets'ka oblast'
Чернівеччина
Černiveččyna
Чернівці, Černivci
Dnjipropetrovska oblast Дніпропетровська область
Dnipropetrovs'ka oblast'
Дніпропетровщина
Dnipropetrovščyna
Дніпропетровськ (Dnipropetrovs'k)/ Dnjipropetrovsk
Donečka oblast Донецька область
Donets'ka oblast'
Донеччина
Doneččyna
Донецьк, (Donec'k)/ Doneck
Ivano-Frankivska oblast Івано-Франківська область
Ivano-Frankivs'ka oblast'
Івано-Франківщина
Ivano-Frankivščyna
Івано-Франківськ, (Ivano-Frankivs'k) / Ivano-Frankivsk
Harkivska oblast Харківська область
Harkivs'ka oblast'
Харківщина
Harkivščyna,
ili Слобожанщина
Slobožanščyna
Харків, Harkiv
Hersonska oblast Херсонська область
Hersons'ka oblast'
Херсонщина
Hersonščyna
Херсон, Herson
Hmeljnička oblast Хмельницька область
Hmel'nyts'ka oblast'
Хмельниччина
Hmel'nyččyna
Хмельницький, (Hmel'nyc'kyj)/ Hmeljnicki
Kijevska oblast Київська область
Kyjivs'ka oblast'
Київщина
Kyjivščyna
Київ, (Kyjiv)/ Kijev
Kirovogradska oblast Кіровоградська область
Kirovograds'ka oblast'
Кіровоградщина
Kirovogradščyna
Кіровоград, Kirovograd
Luganska oblast Луганська область
Lugans'ka oblast'
Луганщина
Luganščyna
Луганськ, (Lugans'k) / Lugansk
Lavovska oblast Львівська область
L'vivs'ka oblast'
Львівщина
L'vivščyna
Львів, (L'viv) / Lavov / Ljviv/ Lvov
Mikolajivska oblast Миколаївська область
Mykolaivs'ka oblast'
Миколаївщина
Mykolajivščyna
Миколаїв, (Mykolajiv) / Mikolajiv
Odeška oblast Одеська область
Odes'ka oblast'
Одещина
Odeščyna
Одеса, Odesa
Poltavska oblast Полтавська область
Poltavs'ka oblast'
Полтавщина
Poltavščyna
Полтава, Poltava
Rivanjska oblast Рівненська область
Rivnens'ka oblast'
Рівненщина
Rivnenščyna
Рівне, Rivne
Sumska oblast Сумська область
Sums'ka oblast'
Сумщина
Sumščyna
Суми, (Sumy) / Sumi
Ternopiljska oblast Тернопільська область
Ternopil's'ka oblast'
Тернопільщина
Ternopil'ščyna
Тернопіль, (Ternopil') / Ternopilj
Vinička oblast Вінницька область
Vinnyts'ka oblast'
Вінниччина
Vinnyččyna
Вінниця, (Vinnycja) / Vinicja/ Vinica
Volinjska oblast Волинська область
Volyns'ka oblast'
Волинь
Volyn'
Луцьк, (Luc'k)/ Luck
Zakarpatska oblast Закарпатська область
Zakarpats'ka oblast'
Закарпаття
Zakarpattja
Ужгород, Užgorod
Zaporiška oblast Запорізька область
Zaporiz'ka oblast'
Запоріжчина
Zaporižčyna
Запоріжжя, (Zaporižžja)/ Zaporožje
Žitomirska oblast Житомирська область
Žytomyrs'ka oblast'
Житомирщина
Žytomyrščyna
Житомир, (Žytomyr)/ Žitomir
Cestovna karta Ukrajine (eng.)

Promet[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Promet Ukrajine
Ukrajinska prometna mreža dobro je razvijena, a osobito riječna plovidba koja služi brojnim plovnim rijekama i kanalima; sustav Don-Volga povezuje Ukrajinu s Moskvom. Najvažnije su luke Odesa na Crnom moru i Mariupolj na Azovskome moru. Uz Kijev i Odesu nalaze se međunarodne zračne luke.

Šport[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ІСТОРІЯ УКРАЇНСЬКОЇ КУЛЬТУРИ; Державність і культура
  2. Hetman state - Encyclopedia of Ukraine
  3. National Bank of Ukraine - Macroeconomic indicators
  4. Term Rus' - Encyclopedia of Ukraine
  5. Stariji ukrajinski etnonim - Русини
  6. Rusini/Ukrajinci u Hrvatskoj etape doseljavanja i problem imena
  7. Serhy Yekelchyk. Ukraine: Birth of a Modern Nation
  8. Flag of Ukraine
  9. Прапор України
  10. Українська культура
  11. ІСТОРІЯ УКРАЇНСЬКОЇ КУЛЬТУРИ
  12. Istočni Poljani
  13. Hetman state or Hetmanate
  14. Мала Русь
  15. Little Russia
  16. Российская империя (дореф. русск. Россійская Имперія)
  17. 17,0 17,1 17,2 17,3 Lucija Hodžajev: Ukrajinske teme. Bukovina u žrvnju totalitarizma, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 22.
  18. Đuro Vidmarović:
  19. Volodimir Kosik, Ukrajina za vrijeme Drugog svjetskog rata 1938-1945, Kijev–Pariz–New York, 1992., str. 515.-519.
  20. Слов'янське слово «Україна»
  21. Україна (назва)
  22. Etymology - term Ruthenia
  23. Etymology - term Rusyn
  24. Biography of Mykhailo Maksymovych
  25. Rus’. The former name of Ukraine.
  26. Kulturna baština Ukrajine - Matica Hrvatska
  27. Самоназва — «русские»
  28. Русини (етнографічна група)
  29. Main social and economic indicators of Ukraine; 2001-2008
  30. Ukraine's economy 'to shrink 15%'
  31. World Bank worsens outlook for fall in Ukraine's GDP to 9%, and inflation to 16.4%
  32. Ukrainian unemployment to triple in 2009 – employment official
  33. Украина: раздвоение трансформации. Вопросы экономики №3, 2009 г., стр.125-126
  34. Economy of Ukraine
  35. WTO welcomes Ukraine as a new member
  36. Gospodarski odnosi Republike Hrvatske s Ukrajinom
  37. Ukraine statistics - UNICEF
  38. Decossackization
  39. Soviet order to exterminate Cossacks
  40. Human rights in the Soviet Union
  41. Human Rights Watch
  42. Міністерство освіти і науки України
  43. Ukraine Customs and Traditions
  44. Little Russian mentality
  45. History of Christianity in Ukraine
  46. 20mln Ukrainians living abroad
  47. Ukrainian Diaspora
  48. The Ukrainian diaspora by Vic Satzewich
  49. Russia's largest national minority: Ukrainians in the Russian
  50. The Image of Ukraine and the Ukrainians in Russian Political Thought (1860-1945)
  51. Історико-статистичний аналіз джерел чисельності українського населення в Росії
  52. Українці на Далекому Сході - Українознавство - Скачать бесплатно
  53. Пласт Організація Української Молоді в Арґентінi
  54. Memorial Ucraniano
  55. THE HISTORY OF UKRAINIANS IN CANADA
  56. The Association of Ukrainians in Great Britain (AUGB)
  57. Voice of australian Ukrainians
  58. Украинцы в России: еще братья, но уже гости
  59. Nearly 3.5 million Ukrainians work in Russia
  60. Society of Ukrainians in Switzerland.
  61. Deutsch-Ukrainisches Forum e.V.
  62. 20mln Ukrainians living abroad
  63. НОВИНИ З ЖИТТЯ УКРАЇНЦІВ ЄВРОПИ
  64. Київська Митрополія у часи давньої Руської держави
  65. Dokumneti iz povijesti Ukrajinske crkve
  66. Ukrajinska pravoslavna crkva
  67. Ukrajinska grkokatolička crkva
  68. Razumkov centar Ukrajina
  69. Довідник релігій
  70. Religious Information Service of Ukraine
  71. Independence in the modern era
  72. Persecution and russification
  73. Історія української мови
  74. Українська література
  75. Ukrainian literature
  76. NATO - Yкраїнська

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ukrajina
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ukrajina
Gnome-globe.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se atlas Ukrajine