Sojuz (letjelica)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Soyuz
Letjelica Sojuz (verzija TMA)
Letjelica Sojuz (verzija TMA)
Opis
Uloga Služila za prijevoz astronauta do Saljuta, Mir-a, danas do ISS-a. Prvotno namijenjena za let do Mjeseca.
Posada tročlana
Dimenzije
Visina 7,48 m
Promjer 2,72 m
Volumen 7,2 m³
Performanse
Autonomija 6 mjeseci spojena s svemirskom postajom

Letjelica Sojuz (na ruskom Союз, u prijevodu "savez") letjelica je s ljudskom posadom. Konstruirao ju je Sergej Koroljov sredinom 1960-ih godina. Prvotno je Sojuz bio namijenjen za let do Mjeseca, ali nakon neuspjeha rakete N-1 odustalo se od tog pothvata.

Prvi let Sojuza dogodio se 28. studenog 1966. godine, a prvi let s ljudskom posadom 23. travnja 1967. godine. Letjelica Sojuz u orbitu se lansira pouzdanom lansirnom raketom Sojuz, evolucijom rakete R-7 kojom je lansiran prvi umjetni satelit - Sputnjik 1.

Letjelica Sojuz odigrala je važnu ulogu u istraživanju svemira. Korištena je za mnogobrojne eksperimente i putovanje do svemirskih postaja Saljut, Mir i danas ISS-a, a do danas su letjelice Sojuz odradile više misija s ljudskom posadom nego ijedna druga svemirska letjelica.

Dizajn[uredi VE | uredi]

Dizajn Sojuza je jednostavan i veoma uspješan te se neznatno mijenjao u proteklih 40 godina upotrebe. Letjelica se sastoji od:

  • Sfernog orbitalnog modula
  • Malene aerodinamične kapsule za povratak na Zemlju
  • Cilindričnog servisnog modula sa solarnim panelama

Prva dva dijela letjelice su ujedno i prostor u kojem borave astronauti. Upotrebom orbitalnog modula, koji nema zaštitu za prolazak kroz atmosferu i u kojem je smještena većina opreme Sojuz se pokazao lakšim i većim od letjelica Apollo. Letjelica Apollo imala je šest kubnih metara prostora za astronaute i masu od 5 tona. Sojuz na raspolaganju ima devet metara kubnih prostora, a njegova masa, zajedno s orbitalnim modulom i kapsulom za povratak, je jednaka masi kapsule Apolla. Sojuz posjeduje automatski sustav za pristajanje. Letjelicom može upravljati pilot ili zemaljska kontrola.

Varijante[uredi VE | uredi]

Lansiranje Sojuza 9 TMA

Kroz godine letjelica Sojuz je doživjela manje modifikacije.

Sojuz 7K-OK (1966.-1971.)[uredi VE | uredi]

Letjelice od Sojuz 1 do Sojuz 11 pripadale su prvoj generaciji. Mogle su ponijeti tročlanu posadu bez svemirskih odjela. Od ostalih Sojuza se razlikuju po savijenim solarnim panelama i upotrebi automatskog navigacijskog sustava Igla. Prva generacija letjelica nije imala dok za spajanje već se transfer posada odvijao svemirskim šetnjama astronauta.

Sojuz 7K-L1 (1967.-1970.)[uredi VE | uredi]

Ova varijanta letjelica je bila dizajnirana za let oko Mjeseca. Neke komponente prisutne na ostalim Sojuzima nisu bile ugrađene u ovu verziju letjelice radi smanjivanja težine. Letjelica nije posjedovala orbitalni modul što je omogućilo veći prostor za astronaute. Letjelica nikad nije poletjela s ljudskom posadom, a pojavljivali su se učestali kvarovi prilikom povratka na Zemlju.

Sojuz 7K-L3[uredi VE | uredi]

Ova varijanta Sojuza bila je namjenski dizajnirana za let oko Mjeseca. Poznata je i pod imenom Lunniy Orbitalny Korabl (Mjesečev orbitalni brod). Letjelica je trebala poslužiti kao priključak za lander na Mjesec.

Sojuz 7K-OKS (1971.)[uredi VE | uredi]

Verzija 7K-OKS bila je dizajnirana za let do svemirskih postaja i imala je dok za spajanje s drugim letjelicama.

Sojuz 7K-T (1973. - 1981.)[uredi VE | uredi]

Druga generacija Sojuza koristila se na letovima od Sojuz 12 do Sojuz 45. Koristila je navigacijski sustav Igla, nije imala solarne panele već baterije i posada je smanjena na dva člana, zbog čega su mogli nositi svemirska odjela. Zbog izostanka solarnih panela, letjelica je imala razdoblje autonomije od dva dana.

Sojuz-T (1976. - 1986.)[uredi VE | uredi]

Projekt Apollo-Sojuz služio je kao poligon za mnoge nove tehnologije iz kojih je nastala treća generacija Sojuza. Sojuz T koristio je solarne panele što je omogućilo duže misije, redizajnirani navigacijski sustav Igla i novi sustav potisnika. Mogao je nositi tročlanu posadu u odijelima.

Sojuz ASTP je bila verzija Sojuza za upotrebu u Apollo-Sojuz projektu. Sojuz ASTP imao je nekoliko prilagodbi koje je zahtijevala NASA radi povećanja sigurnosti, koristio je poboljšane solarne panele radi veće autonomije, novi univerzalni sustav za spajanje i smanjeni pritisak atmosfere na 69 kPa. Zadnji let ove verzije letjelice je bio let Sojuza 22.

Sojuz-TM (1976. - 2003.)[uredi VE | uredi]

Sojuz-TM je četvrta generacija Sojuza. Korištena je za prijevoz do svemirskih postaja Saljut, Mir i ISS. Poboljšani su sustavi za pristajanje, za komunikaciju, sustavi u slučaju nužde, padobrani i motori za slijetanje. Novi sustav za automatsko spajanje "Kurs" omogućio je potpuno neovisno manevriranje letjelice u blizini svemirskih postaja.

Sojuz-TMA (od 2003.)[uredi VE | uredi]

Trenutno se za letove koristi letjelica Sojuz-TMA. Ova letjelica posjeduje niz poboljšanja radi ispunjavanja sigurnosnih zahtjeva NASA-e, koji uključuju mogućnost transporta viših i težih astronauta te novi padobranski sustav. Sojuz-TMA je ujedno i prva "potrošna" letjelica koja koristi "stakleni kokpit". Izvana je Sojuz-TMA identičan Sojuzu-TM.

Sojuz-TMA-M (od 2010.)[uredi VE | uredi]

Sojuz TMA-M je zadnja inačica letjelice Sojuz. U ovoj inačici smanjena je masa letjelice za 70 kg zamjenom navigacijskog računala Argon s novim, potpuno digitalnim računalom. Time je ujedno i značajno smanjena potrošnja električne energije. I sama struktura letjelice je izmjenjena pa se umjesto legura magnezija koristi aluminij što olakšava proizvodni proces.

Srodne letjelice[uredi VE | uredi]

Bespilotna letjelica Progress nastala je na osnovi letjelice Sojuz i služi za opskrbu svemirskih postaja.

Dizajn kineske letjelice s posadom Shenzhou je inspiriran Sojuzom.

Dodatno[uredi VE | uredi]

  • Sojuz - raketa za lansiranje letjelice Sojuz u orbitu.