Suradnik:Amanita phalloides

Zelena pupavka
Sistematika
Carstvo:	Gljive
Koljeno:	Basidiomycota
Razred:	Homobasidiomycetes
Podrazred:	Hymenomycetes
Red:	Agaricales
Porodica:	Amanitaceae
Rod:	Amanita
Vrsta:	A. phalloides
Dvojno ime
A.phalloides Vaill. ex Fr.
Sinonimi
Agaricus phalloides Fr. Agaricus bulbosus Bull.

Amanita phalloides poznata kao zelena pupavka jedna je od najotrovnijih gljiva široko rasprostranjena po Europi i izaziva trovanja faloidinskog tipa, to jest onih sa smrtonosnim posljedicama, kod djece u 100% slučajeva. Izaziva oštećenja jetre i prestanak rada bubrega izazvanim djelovanjem veoma opasnih otrova amatoksina i alfa amanitin.

Raste u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u razdoblju od ljeta do jeseni. Zelena pupavka je predmet mnogih istraživanja, do sada su izolirani mnogi aktivni sastojci od kojih i alfa amanitin, oštećuje jetru i bubrege, lijek nije poznat.

Opis

Zelena pupavka je maslinastozelena, žutozelena, smeđezelene boje, nema ostatke ovoja, gladka. Ispod konveksnog klobuka pravilno zaokruženog veličine 6-15 cm nalaze se listići bijele boje odvojeni od stručka zaokruženih krajeva. Visina stručka od 5 do 12 cm i debljine 1-2 cm, tanji prema klobuku. Boja na klobuku blijedi pri rubu i poslije kiše. Površina klobuka je nakon kiše lagano lijepljiva i lako se guli, što je nažalost slično jestivim gljivama. Prvi vrhu stručka ispod klobuka nalazi se vjenčić bijele ili zelenožućkaste boje, a pri dnu gomoljasto zadebljanje malo spojeno sa ovojem bijele boje.

Opasnost od zamjene

Općenito kod mladih pečurki, no uvijek je potrebno na kraju pregledati ubrane gljive, zelena pupavka je smrtno otrovna i u najmanjim količinama.

Psalliota arvensis, Psalliota silvicola, Psalliota campestris, Psalliota obruptibulba, Russula virescens, Russula cyanoxanta.

Rasprostranjenost

Zelena pupavka prirodno se nalazi diljem cijele Europe uključujući time i Hrvatsku. Nalazi se u blizini mnogih vrsta bjelogorice, i nešto manje crnogorice. Najčešće su to bukva, hrast, kesten, divlji kesten, breza, lješnjak, grab, bor, omorika. U drugim krajevima se zelena pupavka može pronaću uz navedeno drveće ili samo uz neku određenu vrstu kao obalnom dijelu Kalifornije gdje raste samo uz određeni hrast. Zelena pupavka ima i invazivni potencijaln što se vidi u njenoj prilagodljivosti u zemljama gdje je donesena; U Tanzaniji Alžiru kod eukaliptusa, na Novom Zelandu u blizini Leptospermum i Kunzea.

Krajem 19. stoljeća Charles Horton Peck zabilježio je prisutnost zelene pupavke u Sjevernoj Americi. 1918. godine G.F. Atkinson sa sveučilišta Cornell, pronašao je na istoku SAD-a vrstu Amanita brunnescens sličnu zelenoj pupavki pa se smatralo da prave zelene pupavke nema. Krajem 1970-tih ustanovilo sa da vrste A. phalloides ipak ima u SAD-u i da je došla transportom robe iz Europe. Zelena pupavka se prenesla i u druge za nju ne tipične zemlje transportom bjelogorične i crnogorične drvne građe. U Australiji i Urugvaju je pronađeno ispod uvoznog hrasta, kao i u Argentini i Čileu također ispod uvoznog drveća iz Europe.

Toksičnost

Zelena pupavka je izuzetno toksična i odgovorna je za većinu smrtonosnih otrovanja gljivom. Procijenjeno je da je 30 grama (1 oz) zelene pupavke dovoljno da izazove smrt čovjeka. 2006. godine u Poljskoj se otrovala obitelj od 3 člana, od kojih se dvoje izvuklo sa potrebnom transplantacijom jetre. Strogo se predlaže da se potencijalne zelena pupavka ne stavlja u košaru s drugim jestivim gljivama i da se izbjegava međusobno dodirivanje. Toksičnost zelene pupavke se ne smanjuje kuhanjem, zamrzavanjem ili sušenjem; toksičnost je postojana a prvi znaci su obično kasno vidljivi.

Biokemija

Amanita phalloides za sada poznato sadrži dvije glavne grupe toksina i obje su multiciklički (više prstena u strukturi) peptidi: amatoksin i falotoksin. Još jedan pronađen toksin je falolizin koji u in vitro eksperimentu pokazuje hemolitička svojstva. Također, ne povezan sastojak sa dosadašnjim je antamanid.

Amatoksini se sastoje od najmanje 8 različitih spojeva slične strukture, sa prstenom aminokiseline, prvi put su izolirani 1941. godine od strane Heinricha O. Wielanda i Rudolfa Hallermayera sa sveučilišta München. Glavni spoj aminotoksina je α-amanitin i zajedno sa β-aminitinom odgovoran je za toksični utjecaj. Njihov glavni mehanizam toksičnosti je inhibicija RNA polimeraze II, važan enzim u sintezi glasničke RNA (mRNA), mikroRNA i nuklearne RNA (snRNA). Bez glasničke mRNA, sinteza proteina i stanični metabolizam zbog toga zastaje i stanice umiru. Jetra je glavni pogođeni organ zbog toga što se prva sukobljava sa apsorbiranim tvarima u probavnom traktu. A tu su i bubrezi.

Falotoksini se sastoji od najmanje 7 spojeva, svi imaju slične peptidne prstene. 1937. godine Feodor Lynen, Heinrich Wieland i Ulrich Wieland sa sveučilišta u Münchenu prvi su izolirali faloidin. Premda su falotoksini izuzetno toksični za stanice jetre, kasnije se saznalo da imaju malo udjela u toksičnosti zelene pupavke zbog toga što se ne apsorbiraju u probavnom sustavu. Naknadno, faloidin je pronađen u jestivoj gljivi Amanita rubescens (Biserka). Još jedna grupa manje aktivnih peptida su virotoksini, sastoje se od 6 sličnih monocikličkih heptapeptida. Kao i falotoksini, ne uzrokuju toksičnost u ljudi nakon konzumacije.

Simptomi trovanja

Mlada tek nikla zelena pupavka

Za zelenu pupavku su neki izjavili da ima dobar, ugodan okus. Zbog toga što se prvi znaci otrovanja vide tek nakon 8 do 27 sati čini ju posebno opasno, simptomi se vide kad su već svi interni organi oštećeni, a često i nepovratno. Prvi simptomi su gastrointestinalne (probavni sustav) prirode, uključuju bolove nadutosti, proljev i povraćanje što vodi do dehidracije; u težim slučajevima hipotenzija, tahikardija, hipoglikemija, poremećaj u omjeru svojstava kiseline i baze. Ovi prvi simpotmi nestaju nakon dva do tri dana nakon uzimanja. Nakon toga se javljaju simpotmi ozbiljnijeg oštećenja povezanog sa jetrom: žutica, proljev, delirij, napadi tremora (drhtanje) i koma zbog naglog otkazivanja jetre i encefalopatije uzrokovane akumulacijom toksina u krvi koji su se tamo našli zbog normalnog procesa jetra. Tada se može javiti i otkazivanje bubrežnih funkcija ili zbog naglog i teškog hepatitisa ili zbog direktne intoksikacije bubrega. Životno ugrožavajuće komplikacije koje mogu nastati su: povećenje intrakranijskog tlaka, sepsa, pankreatitis, akutno otkazivanje bubrega, zastoj srca.

Smrt se javlja 6 do 16 dana nakon otrovanja.

Do sredine 20. stoljeća, stopa smrtnosti iznosila je 60-70 %. Sa napredovanjem medicinske znanosti ovaj postotak je znantno smanjen. U istraživanju otrovanja zelenom pupavkom u razdovlju od 1971. do 1980. prosječna smrtnost iznosila je 22.4% (51.3% u djece mlađe od 10 godina i 16.5% u ljudi starijih od 10 godina). U nedavnim istraživanjima taj postotak je opao na 10 do 15%.

Liječenje

Konzumacija zelen pupavke smatra se hitnim stanjem koje zahtijeva hospitalizaciju. Postoje četiri glavne katogorije u terapiji otrovanja: preliminarna medicinska skrb, mjere potpore, specifični tretmani i transplantacija jetre.

Preliminarna skrb sastoji se od dekontaminacije probavnog trakta. Kako se simptomi javljaju vrlo kasno to smanjuje uspješnost ove terapije. Mjere potpore se sastoje od liječenja dehidracije koja je nastala i zbog dekontaminacije, hipoglikemije, ravnoteže elektrolita i metaboličke acidoze i koagulacije.

Nema jednostavnog lijeka, no neki specifični tretmani su pokazali korist kao visoke doze penicilna G, iako se ne zna kojim mehanizmom djeluje. Postoje neke mogučnosti da silibinin intravenozne može imati učinke protiv trovanja zelenom pupavkom, spriječava hepatocite u preuzimanju amatoksina štiteći tako nezaraženo tkivo, vodi i do povećanja sinteze RNA. N-acetilcistein se pokazao korisnim u kombinaciji sa drugim terapijama. Pokašualo se i sa tehnikama kao što su hemodijaliza, hemoperfuzija, peritonalna dijaliza, ponekad ima uspjeha no krajnji rezultat je uvijek isti.

Kod pacijenata sa otkazanom funkcijom jetre, transplantacija je jedina mogućnost. Transplantacija jetre je već uhodan postupak u otrovanju amatoksinom.

Narodni nazivi

Zelena pupavka, otrovna pečurka, zelena muhara, otrovnica, gomoljevka.

Poznate žrtve

Za neke ličnosti u povijesti se smatra da su preminule zbog otrovanja zelenom pupavkom, to uključuje slučajno trovanje i namjerno. Neki od njih su: Rimski car Klaudije, papa Klement VII., ruska carica Natalia Naryshkina i Sveti Rimski car Karlo VI..

Ostali projekti

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Amanita phalloides
	Wikivrste imaju podatke o taksonu Amanita phalloides