Teorijska planetologija

Izvor: Wikipedija
Slijed slika New Horizonsa prikazuje kako Ijin vulkan Tvashtar izbacuje materijal 330 km iznad njegove površine. Otkriće vulkanizma na Iji 1979. godine svemirskom letjelicom Voyager 1 potvrdilo je prethodna predviđanja teorijske planetologije i smatra se jednim od glavnih uspjeha teorijske planetologije.[1]

Teorijska planetologija, poznata i kao teorijska planetarna znanost, grana je planetarnih znanosti koja se razvila u 20. stoljeću.[2]

Rad[uredi | uredi kôd]

Dijagram koji prikazuje Zemljino magnetsko polje: teorijski planetolozi proučavaju brojne aspekte planetarnih tijela, poput toga kako se njihova magnetska polja stvaraju u njihovim jezgrama.[3]
Znanstvena vizualizacija izuzetno velike simulacije Raleigh-Taylorove nestabilnosti uzrokovane dvjema pomiješanim tekućinama.[4] Teorijska planetologija intenzivno koristi računalnu grafiku, znanstvenu vizualizaciju i dinamiku fluida.[5]
Teoretski planetolozi proučavaju cirkulaciju atmosfere oko planeta.

Teorijski planetolozi, poznati i kao teorijski planetarni znanstvenici, koriste tehnike modeliranja kako bi razvili razumijevanje unutarnje strukture planeta tako što stvaraju pretpostavke o njihovom kemijskom sastavu i stanju njihovih materijala, a zatim izračunavaju radijalnu raspodjelu različitih svojstava kao što su temperatura, tlak ili gustoću materijala u unutrašnjosti planeta.[2]

Teorijski planetolozi također koriste numeričke modele kako bi shvatili kako se planeti Sunčevog sustava stvaraju i razvijaju u budućnosti, njihova toplinska evolucija, njihova tektonika, kako se formiraju magnetska polja u planetarnim unutrašnjostima, kako djeluju konvekcijski procesi u jezgrama i plaštima zemaljskih planeta i u unutrašnjosti plinskih divova, kako se njihove litosfere deformišu, orbitalna dinamika planetarnih satelita, kako se prašina i led prenose na površini nekih planeta (poput Marsa ) i kako se odvija cirkulacija atmosfere preko planeta.[3]

Teoretski planetolozi mogu koristiti laboratorijske eksperimente za razumijevanje različitih fenomena analognih planetarnim procesima, poput konvekcije u rotirajućim tekućinama.[3]

Teoretski planetolozi široko koriste osnovnu fiziku, posebno dinamiku fluida i fiziku kondenziranih tvari, a velik dio njihovog rada uključuje interpretaciju podataka vraćenih u svemirske misije, iako se rijetko aktivno uključuju u njih.

Obrazovni zahtjevi[uredi | uredi kôd]

Tipični teorijski planetolog će morati imati visoko obrazovanje iz fizike i teorijske fizike, te doktorat.[6]

Znanstvena vizualizacija[uredi | uredi kôd]

Zbog korištenja znanstvene vizualizacijske animacije, teorijska planetologija ima odnos s računalnom grafikom. Primjeri filmova koji pokazuju ovaj odnos su 4-minutni film " Podrijetlo mjeseca "[5]

Glavni uspjesi[uredi | uredi kôd]

Jedan od glavnih uspjeha teorijske planetologije je predviđanje i naknadna potvrda vulkanizma na Iji.[1]

Predviđanje je napravio Stanton J. Peale koji je napisao znanstveni rad tvrdeći da Ija mora biti vulkanski aktivna koji je objavljen tjedan dana prije nego što je Voyager 1 prošao pored Jupitera. Kad je Voyager 1 1979. fotografirao Iju, njegova teorija je potvrđena.[1] Kasnije fotografije Ije svemirskim teleskopom Hubble i sa Zemlje također su pokazale vulkane na Ijinoj površini, a detaljno ih je proučavao i fotografirao orbiter Galileo od 1995. do 2003. godine.

Kritika[uredi | uredi kôd]

D.C. Tozer sa Sveučilišta Newcastle upon Tyne,[7] pišući 1974., izrazio je mišljenje da bi se "moglo i bit će rečeno da je teorijska planetarna znanost gubljenje vremena" dok se ne riješe problemi vezani za "uzorkovanje i skaliranje", čak iako se ovi problemi ne mogu riješiti jednostavnim prikupljanjem daljnjih laboratorijskih podataka.[8]

Istraživači[uredi | uredi kôd]

Istraživači koji rade na teorijskoj planetologiji uključuju:

  • David J. Stevenson
  • Jonathan Lunine (profesor teorijske planetologije i fizike na Sveučilištu u Arizoni i znanstvenik na misiji Cassini, specijaliziran za Titan)[9][10]

Vidi također[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c Io's Volcanic Features. Solarviews.com. 8. ožujka 1979. Pristupljeno 21. svibnja 2009.
  2. ↑ a b Celebonovic, V. 2000. Semiclassical planetology : Some results. Publications de l'Observatoire Astronomique de Beograd. 67: 19
  3. ↑ a b c UCLA - Earth and Space Sciences - Research in Planetary Physics. Ess.ucla.edu. 16. travnja 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2009. Pristupljeno 21. svibnja 2009.
  4. ↑ Visualizations that have been created with VisIt  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2016. (Wayback Machine). at wci.llnl.gov. Updated: November 8, 2007
  5. ↑ a b Présentation de la journée. Olats.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2019. Pristupljeno 21. svibnja 2009.
  6. ↑ Media Relations. 14. studenoga 2007. Four from Caltech Named to National Academy of Sciences - Caltech. Mr.caltech.edu. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. kolovoza 2007. Pristupljeno 21. svibnja 2009.
  7. ↑ Tozer, D. C. 1974. The internal evolution of planetary-sized objects. The Moon. 9 (1–2): 167–182
  8. ↑ (page 169)
  9. ↑ LARRY COPENHAVER Tucson Citizen. 15. rujna 2006. Small 'scope used in discovery of new planet. Tucsoncitizen.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. ožujka 2021. Pristupljeno 21. svibnja 2009.
  10. ↑ Solar System Exploration: News & Events: News Archive. Sse.jpl.nasa.gov. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2008. Pristupljeno 21. svibnja 2009.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Teorijska_planetologija&oldid=6528605"